Početna Magazin Godine Sine, ako se nekad uželiš jela iz detinjstva a mi ne budemo mogli da ti spremimo

Sine, ako se nekad uželiš jela iz detinjstva a mi ne budemo mogli da ti spremimo

Sine, ako se nekad uželiš jela iz detinjstva a mi ne budemo mogli da ti spremimo

Neverovatna priča o porodici, nasleđu, vezi oca i sina, inspiraciji koja starije roditelje tera da pomoću tehnologije pronađu način kako da komuniciraju sa detetom čak i onda kada se to dete udaljilo od njih, i kako su ponovo postali učitelji svom detetu onda kada je ono dovoljno odraslo da ih upita za pomoć…

Kevin Pang snima filmove i radi kao režiser za jednu producentsku kuću u SAD. Ovo je neverovatna priča o njegovim roditeljima koju je zapisao za Njujork Tajms a Penzin je prevodi…

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Moj otac – Jutjub zvezda

Prvih nekoliko mejlova glasili su „Fwd: Džefri Pang vam je poslao video“, tako da sam ih ignorisao. Statistika je bila na mojoj strani: U istoriji roditeljskih prosleđenih mejlova (Fwd – forward – prosleđeno), oko 0,001 odsto su vredni otvaranja.

Zatim bi usledio telefonski poziv. Rekao bih mu da nisam imao vremena da pogledam video šta god da mi je poslao. Nakon par sekundi tišine otac bi mi odgovorio samo: „Oh.“

Ovako isto bilo je među nama već nekih 30-ak godina. Odnos oca i sina bio je usrdan i indeferentan iz navike i zbog fizičke udaljenosti. Ja živim u Čikagu, on u Sijetlu. Jednom nedeljno pričali bismo telefonom pet minuta i razmenili nekoliko običnih rečenica: „Kakvo je vreme?“, „Imaš planove za vikend?“. Kurtoazna komunikacija bez mnogo smisla.

Tek kada je moja majka insistirala otvorio sam prvi video koji mi je otac poslao.

Uključio sam video, pojavio se logo „Kreativne produkcije“, sa podvučenim slovima „eat“ u „kreativno“ (eat – jesti). Lagana muzika kao one koje možete nabaviti besplatno za svoje videe ili koju čujete dok čekate na vezi svog dermatologa. Pojavljuje se naslov:

„Šangajske palačinke od zelenog luka Katrinine mame, sa prevodom na kineski. Onda fotografija moje majke Katrine, i moje bake. Snimak poznate bele kuhinje i ruke moje majke, njena prepoznatljiva burma, kako sprema jelo. I shvatam…

Moji „anti-tehnološki“ roditelji, doseljenici iz Kine, upravo započinju svoj sopstveni internet šou o kuvanju!

Ali onda shvatam da već imaju desetine videa i da, nekako, moj penzionisani 65-godišnji otac ima skoro milion pregleda i preko 5.500 pratilaca na svom YouTube-u kanalu!

. . . . .

Kada sam bio dete imigrirali smo u SAD iz Hong Konga. Odgajan sam kao Amerikanac u školi i kao Kinez kod kuće. Kući sam donosio zapadnjačke ideje koji su bili bili strani mojim roditeljima: sarkazam, ironiju, buntovništvo. Stalno sam se svađao sa ocem. Odbijao sam da pričam kantonski kineski kod kuće. Nije pomagalo ni to što sam im se sa koledža vratio za Dan zahvalnosti sa plavom blajhovanom kosom. Otac me je tad optužio da sam osramotio svoje kinesko nasleđe.

Uglavno bi se sve smirilo do nove slične situacije. Zatim je naš odnos ušao u ustaljene tokove kada sam se odselio 3,5 hiljade kilometara dalje. Ali, stvari su se promenile kada sam dobio novi posao…

Bio sam reporter gradskih vesti za Čikago Tribjun i ponuđena mi je pozicija da pišem za rubriku o hrani. Nisam imao nimalo iskustva ali sam imao jednu prednost: Bio sam Kantonac. Mi Kantonci volimo da jedemo do granice manije. Jedemo skoro svaki deo skoro svake životinje, i jedemo temeljno. Kod nas u Hong Kongu ne pozdravljamo se sa „Kako si?“ nego sa „Da li si jeo?“.

Hrana je bila opsesija mog oca. Oduvek je kuvao izuzetno Sanjao je da postane jedan od onih gvozdenih šefova kuhinja koji bi stupili u kuhunju kroz izmaglicu od pare kuvanja sa belom keceljom. Dobar deo njegove ljubavi za hranom poticao je i iz nostalgije – uvek je lamentirao nad svojom odlukom da dođe u Ameriku za dobrobit svoje dece, i da ostavi voljeni Hong Kong.

I tako, kada sam počeo da pišem o hrani, moj otac i ja, po prvi put, delili smo zajedničko interesovanje. Zvao bih ga da ga pitam o receptima i tehnikama kuvanja. Uveo me je u svet kantonske kuhinje. Po prvi put posetio me je u Čikagu, vodio sam ga u restoran, a on je objašnjavao kako „šiu mai“ treba uvijati pažljivo kao haljinu na ženi, kao buket cveća, kao filigranski okov na dijamantskom prstenu.

Nikad ga nisam čuo da priča sa takvim poletom i elokvencijom. Moj otac me nikad nije učio da plivam, da vozim bicikl, ali me jeste naučio kako da razlikujem prosečan restoran od sjajnog.

Hrana je postala nešto što sam mogao da iskoristim da obnovnim i popravim našu vezu. Kada smo počeli da pričamo o hrani preko telefona proletelo bi neprimetno pola sata. A ono što je nekada bio ceo razgovor sada je bilo samo umesto pozdrava na kraju prave priče.

Nije kao da su njegovi videi bili posećeni neverovatno, ali za mene, njegov uspeh u tome, jeste bio neverovatan. Mnogo ljudi bi ubilo nekog da ima toliko pregleda na YouTube-u. Videi su skromni i liče na video trake iz 1980-ih. Imaju rotirajuće efekte, velike zumove, slatkastu muziku u pozadini.

Njegov najgledaniji recept, za svinjska rebarca, ima skoro četvrt miliona pregleda! Sećam se da sam to jeo kući u detinjstvu. Gledajući po prvi put i njegove ostale videe, shvatio sam da mi je sve to pravio u detinjstvu, da sam odrastao na tim jelima. Ovoga puta, nostalgija je preplavila – mene!

Ponovo sam imao 12 godina, sedeo za kuhinjskim stolom, a moja porodica je bila previše zauzeta jelom da bismo pričali za stolom.

Otac svake nedelje zaradi od svog Jutjub kanala dovoljno da izvede moju majku na finu večeru. Pravljenje ovih videa jeste mnogo posla. Po šest puta njih dvoje probaju svaki recept pre nego što se odluče da nešto i snime. Otac snima i uređuje snimak za objavu, a majka je obično ta koja pokazuje spremanje. Ne pričaju na svojim videima. Kažu da ih je sramota da pričaju svojim slabim engleskim i da im je ugodnije ako samo koriste titlovanje, na kineskom i na engleskom. Samo pisanje i prevod ovih recepata je još nekoliko sati nedeljno.

– Zašto? Želiš te prikažu na TV-u ili tako nešto? – pitao sam ga jednom.
– Zaista želiš da znaš? – pitao me je na kineskom i rekao:

– Prababa tvoje majke kuvala joj je divnu šangajsku hranu. Sanjala je o njoj. Ali kada je dovoljno odrasla da je pita za recepte prabaka je već obolela od demencije. Nije mogla ni da se seti kako se sva ta jela kuvaju. Tvojoj majci je ostalo samo da se seća ukusa.

Plašili smo se, ako nekad poželiš da jedeš nešto iz detinjstva, a nas više ne bude, da nećeš znati kako to da spremiš. Znaš, ti umeš da budeš prilično težak za komunikaciju.

. . .

Previše smo obojica tvrdoglavi da priznamo obostrane greške u našem odnosu ranije. Čak sam čekao poslednji trenutak da mu pošaljem nacrt ove priče i čekao sam nervozno na njegov odgovor. Uskoro, stigao je mejl:

Ćao Kevine,

Ovo je dobra i istinita priča. Hvala ti. Pozovi me nekad.

Tata

……….

YouTube video kanal i recepte Džefrija Panga možete videti ovde.