Radne knjižice ukidamo, ali – šta će ih zameniti?

Radne knjižice ukidamo, ali – šta će ih zameniti?

Od 1. januara 2016. godine prestaje da važi član Zakona o radu kojim se regulišu radne knjižice, kao i Pravilnik o radnoj knjižici, a još uvek ne postoji adekvatna zamena ovog dokumenta, piše diplomirani pravnik Irena Drča za Pravni portal. Penzin ovaj tekst prenosi u celosti.

Problemi u praksi koji će nastati ukidanjem radnih knjižica

Bliži se trenutak primene odredbe Zakona o izmenama i dopunama Zakona o radu („Sl. glasnik RS“, br. 75/2014) kojom je propisano da član 204. Zakona o radu (“Sl. glasnik RS” br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013 i 75/2014) kojim se reguliše institut radne knjižice, i Pravilnik o radnoj knjižici („Sl. glasnik RS”, br. 17/97) prestaju da važe 1. januara 2016. godine, dok radne knjižice izdate zaključno sa 31. decembrom 2015. godine nastavljaju da se koriste kao javne isprave, a podaci upisani u te knjižice mogu da služe kao dokaz za ostvarivanje prava iz radnog odnosa i drugih prava u skladu sa zakonom.

Radnu knjižicu kao najvažniji dokument kojim se pratilo kretanje osiguranika tokom njihovog radnog veka zameniće elektronski zapis podataka o osiguranicima. Međutim, iako se dan ukidanja radnih knjižica bliži još uvek nije donet podzakonski akt (Pravilnik o elektronskom zapisu podataka iz radnog odnosa) kojim se bliže propisuje sadržaj i način evidentiranja podataka o zaposlenom.

Time dolazimo u situaciju da se vrši ukidanje postojećeg instituta radne knjižice a da pritom nije obezbeđena neka vrsta njene zamene, niti su doneti podzakonski akti kojima će se bliže urediti postupak evidentiranja kod poslodavca podataka o radno-pravnom statusu zaposlenog i ostvarenom stažu osiguranja.

Pored informisanja šire javnosti o trenutku ukidanja radnih knjižica, glavni motiv za pisanje ovog komentara jeste i predočavanje mogućih negativnih posledica koje predmetno ukidanje može da proizvede u pogledu dokazivanja ostvarenog staža osiguranja ali i problema vezanih za promene u načinu elektronskog evidentiranja podataka o radu.

Radna knjižica kao dokument se ne ukida fizički – ne uništava se, već se vraća zaposlenom u čijem je interesu da istu trajno sačuva jer mu može poslužiti kao dokaz ostvarenog staža osiguranja do vremena uvođenja elektronske baze evidencije.

Obaveza poslodavca da zaposlenima vrati radne knjižice nije utvrđena zakonom, ali bi o navedenom morala da postoji izvesna dokumentacija ili potvrda, kojom će poslodavci dokazati da su zaposlenima predali radne knjižice, a koje će potvrde zaposleni potpisati ili drugačije potvrditi preuzimanje istih.

Iako podaci uneti u radnu knjižicu, usled različitih razloga, mogu biti netačni te se upravo zbog toga ovaj dokument vrlo često ne smatra validnim dokazom, njen značaj u pojedinim situacijama nije zanemarljiv. Ovo posebno u onim situacijama kada poslodavci nisu izvršili uplatu doprinosa za zaposlene, ili uopšte nisu izvršili prijavu na obavezno socijalno osiguranje, ili kada iz nekog drugog razloga podaci u matičnoj evidenciji nisu kompletirani, a u kojim slučajevima radna knjižica može poslužiti kao jedini dokaz za utvrđivanje staža osiguranja.

Takođe njen značaj nije zanemarljiv ni kada su u pitanju radne knjižice izdate na teritoriji bivših republika u sastavu SFRJ, odnosno SRJ i koje predstavljaju dokaz o ostvarenom radnom stažu imaoca radne knjižice.

Neretko se događa da radna knjižica sadrži uredno popunjene podatke o početku i prestanku rada, a da se nakon prestanka radnog odnosa kod konkretnog poslodavca javi problem priznavanja tako upisanih podataka zbog neuplaćenih doprinosa od strane poslodavca, naročito prilikom ostvarivanja prava na starosnu penziju jer ukoliko nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, staž iz radne knjižice se ne može utvrditi u staž osiguranja u smislu propisa i penzijskom i invalidskom osiguranju.

Štetu najčešće trpe osiguranici koji veruju da su u konkretnom razdoblju bili osiguranici i da je svaki upis u radnu knjižicu, kao javnu ispravu, ispravan i nepobitan dokaz, što nažalost nije uvek tako. Iako zamišljena kao svojevrstan instrument zaštite, ona to često nije.

Obavezu vođenja radne knjižice za zaposlene u elektronskom obliku bi ubuduće trebalo da preuzme RF PIO u okviru vođenja matične evidencije, odnosno Centralnog registra obaveznog socijalnog osiguranja koji se za sada pokazao kao vrlo nepouzdan i nefunkcionalan, sa brojnim (softverskim) nedostacima koji još uvek nisu otklonjeni.

Nameće se logično pitanje, jesmo li spremni za uvođenje novog sistema i jesu li sprovedene sve neophodne mere prilagođavanja novog sistema postojećim prilikama, ili će se jednostavno, kao mnogo puta do sada po principu automatizma, već gotov program (namenjen uređenijim i razvijenijim sistemima) prosto inkorporirati dok će se njegovi nedostaci otklanjati u hodu.

– Razlozi ZA i PROTIV –

Razlozi za i protiv ukidanja radnih knjižica su brojni. Na strani zagovornika ideje ukidanja radnih knjižica, kao glavni razlozi se navode da ona nema nikakvu upotrebnu vrednost jer se podaci koje sadrži već nalaze u matičnoj evidenciji Fonda PIO i da je radna knjižica kao dokument “suvišna” jer postojanje elektronskih evidencija omogućava efikasniji i brži unos podataka, sigurniju kontrolu evidencije, zatim se ističu razlozi finansijske prirode – da bi time privreda godišnje uštedela više miliona evra.

S druge strane, oni koji ne podržavaju ovu ideju, kao razloge manjkavosti primene ovakvog sistema navode da je radna knjižica jedina zaštita radnika od nesavršenosti elektronskog obrađivanja podataka i pogrešnog unošenja, da je sigurnije i praktičnije da zaposleni u svojim rukama imaju dokument sa pisanim tragom gde i kada su radili, ukoliko dođe do situacije da novi sistem zataji ili iskrsne neki drugi problem.

– Stav nadležnog Ministarstva –

Ne tako davno, pre samo tri godine (2012. god), Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja isticalo je “da nije momenat da se ukida radna knjižica jer je to javna isprava na osnovu koje se ostvaruju značajna prava iz radnog odnosa i prava za slučaj nezaposlenosti i da bi ukidanje radne knjižice izazvalo probleme i zaposlenima i poslodavcima kod ostvarivanja i utvrđivanja prava iz radnog odnosa, čiji obim i visina zavise od vremena provedenog u radnom odnosu”, kao i da ne postoji registar ili evidencija koja sadrži sve podatke koji su od značaja za ostvarivanje tih prava i koji bi mogli da zamene radnu knjižicu, i da bi ukidanjem radne knjižice “zaposleni od svakog prethodnog poslodavca morao da pribavlja potvrde o vremenu provedenom u radnom odnosu, a stvaralo bi problem zaposlenima koji tu potvrdu ne mogu da pribave od poslodavaca koji su prestali sa radom”.

Ako uzmemo u obzir činjenicu da je Zakon o Centralnom registru obaveznog socijalnog osiguranja (“Sl. glasnik RS” br. 30/2010) počeo da se primenjuje 15. maja 2010. god., nije li u tom slučaju nelogična ovakva izjava Ministarstva rada pod čijim okriljem bi navedene promene trebale da se sprovode. Kako objasniti deo u kome ističu “da ne postoji registar ili evidencija koja sadrži sve podatke koji su od značaja za ostvarivanje prava…” i “da bi “zaposleni od svakog prethodnog poslodavca morao da pribavlja potvrde o vremenu provedenom u radnom odnosu…”.

Zbog čega bi zaposleni pribavljali potvrde o vremenu provedenom u radnom odnosu kod bilo kog poslodavca ako ti podaci već postoje i nalaze se u jedinstvenoj bazi Centralnog registra obaveznog socijalnog osiguranja (CROSO).

Još značajnije pitanje je, ako tada nije bio momenat za ukidanje radnih knjižica, zbog čega jeste 01. januara 2016. god., šta se u odnosu na tada, sada promenilo, kada za početak nije donet ni najvažniji akt kojim bi se ovo pitanje regulisalo. Da li to možda znači da će se trenutak ukidanja radnih knjižica ipak odložiti, prolongirati za neki kasniji trenutak?

Z a k lj u č a k

Činjenica je da bi trebalo pronaći rešenje koje će zadovoljiti interese i potrebe svih subjekata, prilagođeno prilikama naše zemlje, stvoriti informacioni sistem koji će se efikasno i pouzdano primenjivati u postupcima izrade, slanja, prijema, provere i čuvanja elektronskih dokumenata.

Sistem u kome će zaposleni osećati sigurnost time što će npr. imati mogućnost da u svakom trenutku izvrše uvid i kontrolišu unete podatke i na vreme ukažu na uočene greške i nepravilnosti kako bi se iste blagovremeno ispravile i izbegli eventualni problemi u budućnosti, a što postoji u nekim zemljama zapadne Evrope.

Nije nepoznanica da su se u (ne)savršenim informacionim sistemima potkradale greške, kako one zavisne od ljudskog faktora, tako i one unutar samih softverskih rešenja, pa do onih nepredvidivih, pod uticajem više sile.

Nijedan sistem nije savršen, samo je potrebno pronaći onaj dovoljno dobar koji će u datom trenutku na najoptimalniji način zadovoljiti potrebe korisnika i omogućiti efikasno i funkcionalno poslovanje, pravnu sigurnost i zaštitu prava osiguranika.

dipl. prav. Irena Drča za Pravni portal

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *