Presude i mućke u sporovima poljoprivrednih penzionera sa Fondom PIO

Fond PIO Republike Srbije zakida poljoprivrednim penzionerima na penzijama. Kada ih poljoprivredni penzioner tuži, oni dostave podnesak sudu, i očekuju da ga sudije prepišu, umesto da sude po zakonu i savesti. Neke sudije tako i rade, ali nisu svi isti. U Srbiji još uvek ima sudija kojima je stalo Ustava i zakona ove države.
O presudama i jednih i drugih možete pročitati u tekstu advokatice Zorice Tršić.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Na prvostepene odluke, donete u sporovima poljoprivrednih penzionera sa Fondom PIO, skoro da nije bilo komentara, iz prostog razloga što se mogu komentarisati samo Presude, jer nastaju presuđivanjem, za razliku od Mućki, koje nastaju u postupku „smuti pa prospi“.

Kad sudija, koji ne razume materiju penzijskog i invalidskog osiguranja, prepiše od reči do reči podnesak Fonda, koji niti razume niti ume da protumači, onda i neuke stranke prepoznaju da je u pitanju Mućka.

Fond PIO je uvek imao stručnjake koji su pouzdano mogli da detektuju sudije kojima je bitno da im presuda ne oduzme mnogo vremena, ali da im donese mnogo zadovoljstva, s tim što se obostrano zadovoljstvo obično poremeti kad takve presude počnu da padaju na višim ili najvišoj instanci.

Bilo bi zato vrlo korisno za mlade sudije da, pre nego što krenu u prepisivanje podnesaka Fonda, razmisle da nije možda ipak celishodnije da se pročita presuda kolege koji je odlučivao u drugom identičnom pravnom slučaju radi upoznavanja sa činjenično–pravnim zaključivanjem iskusnijih kolega i radi boljeg razumevanja materije penzijskog i invalidskog osiguranja.

Ovo zato što postoji drastična razlika između presude, čije obrazloženje sudija mehanički prepiše iz nerazumljivog podneska Fonda, lišenog pravnog osnova i elementarne logike i presude, čije je obrazloženje zasnovano na činjenicama i konkretnim pravnim normama.

U ovim drugim, čak i materija penzijskog i invalidskog osiguranja postaje razumljiva, čitka i čitljiva, a suvoparni pravni slučaj dobije i notu zanimljivosti.

Iz do sada donetih presuda, zapaža se da su se u prvu grupu svrstale sudije koje se još nisu oslobodile studentske navike da prepisuju, a u drugu grupu sudije koje su, zbog čuvanja ugleda suda i svog dostojanstva, stekle sposobnost da rasuđuju i pravilno presuđuju, imajući u vidu da se nalogodavci i stavovi menjaju, a presude ostaju, kao jedini i kriterijum struke i morala.

Pred sobom imam najnovije presude Osnovnog suda u Majdanpeku, čije je obrazloženje identično primercima iz serije Copy/Paste presuda, koje su nastale kao amebe, prostim razmnožavanjem podneska tuženog Fonda PIO koji glasi:

„…obzirom da je odredbom čl.76. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju utvrđena osnovica za obračun i isplatu poljoprivredne penzije, a time i penzije tužilaca, za period iz tužbe, na iznos od 9000,00 dinara, dakle na osnovu Zakona, pa u pogledu poljoprivrednih penzija direktor tuženog fonda i nije imao ovlašćenje da svojom odlukom menja tu osnovicu, a što po oceni ovog suda pomenutim rešenjem on to u odnosu na poljoprivredne penzije i nije učinio, obzirom da se očigledno to rešenje i njime utvrđena osnovica za isplatu penzija od 1.11.2011. godine odnosi na penzionere zaposlenih i samostalnih delatnosti, tim pre što je stavom 2. pomenutog člana 76. za utvrđivanje osnovice za isplatu penzija ovim osiguranicima daju samo smernice, na osnovu kojih direktor tuženog Fonda, ima pravo i obavezu da posebnim rešenjem utvrđuje tu osnovicu“.

Razlog što se iz serije ameboidnih presuda navodi ova iz Osnovnog suda u Majdanpeku, jeste taj što je isti sud, pre godinu dana doneo prvu presudu iz ovih sporova. Ta presuda je primer uspešnog napora sudećeg sudije da specifičnu materiju konkretnog spora, obrazloži na jasan i razumljiv način, pa je kao takva mogla da posluži za bolje razumevanje problema, a ne za uticaj na odluku.

Za razliku od toga, kopiranjem podnesaka tuženog, naloženog  tumačenja Ministarstva rada i presuda donetih po istom metodu, sudija se unapred odriče svog ličnog uverenja i obrazloženja i bez protivljenja pristaje na uticaj koji dolazi spolja.

Tu činjenicu ne može da promeni zaključak da je sudija samostalan i nezavisan u donošenju odluke, kao što je to navela i boldirala sudija Vesna Stevanović iz Osnovnog suda u Požarevcu, pošto je prethodno u celini prepisala tekst Mišljenja Ministarstva rada, umesto samostalne izrade presude.

Zato su te presude konfuzne, nerazumljive i bez logičnog smisla, jer se pravi razlozi za presudu, iz razumljivih razloga, ne mogu izneti u obrazloženju.

Za razliku  od takvih, presude Osnovnog suda u Novom Sadu, kojima se tužbeni zahtevi poljoprivrednih penzionera usvajaju, odlikuju se izrazitom jasnoćom i snažnim argumentovanjem, zasnovanim na konkretnoj pravnoj normi, a što je rezultat istraživačke aktivnosti sudija, a ne prepisivačke delatnosti „Wunderkind-ova“ modernog sudovanja.

Za razliku od gore prikazanog Copy/Paste obrazloženja presuda Osnovnog suda u Majdanpeku, poređenja radi, pruža se uvid u obrazloženje pozitivne presude Osnovnog suda u Novom Sadu, koje glasi:

„Rešenje o utvrđivanju visine najnižeg iznosa penzije od 1. januara 2011. godine, koje je objavljeno u „Sl.glasniku“ RS br.4/11 od 28.11.2011. godine na osnovu kog je utvrđen najniži iznos penzije od 1. januara 2011. godine u iznosu od 11.447,81 dinara primenjuje se na sve kategorije osiguranika navedene u članu 76. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, dakle i na osiguranike poljoprivrednike.

Ovo sa razloga što je zakon pravni okvir za donošenje podzakonskih akata i kao takav propisuje minimum prava koja se tim aktima ne mogu derogirati, ali sa druge strane, ta prava se podzakonskim aktima mogu bliže urediti i priznati u većem obimu, između ostalog i tako što će se najniži iznos penzije utvrditi u visini koja je veća od one propisane zakonom.

Takođe, ako podzakonski akt nije u skladu sa zakonom na osnovu koga je donet, za takav slučaj je predviđen mehanizam kontrole ustavnosti i zakonitosti, ali i takav akt egzistira u pravnom sistemu i proizvodi pravno dejstvo sve dok iz tog sistema ne bude uklonjen odlukom nadležnog organa“.

U presudama iz Majdanpeka pravno dejstvo pravnosnažnog rešenja ocenjuje se na sledeći način:

„…da se pomenuto rešenje ne odnosi na poljoprivredne penzionere bez obzira što se u rešenju ne pominju kategorije penzionera pa se stoga može pogrešno steći utisak da ono ima opšti karakter i da se kao takvo odnosi na sve penzije pa i poljoprivredne, za koje je osnovica utvrđena zakonom, te direktor tuženog Fonda nema ovlašćenja da utvrđuje osnovicu za isplatu penzija i za ovu kategoriju penzionera.“

Tako sudija, samo na osnovu ličnih utisaka i astrološke karte direktora Fonda, a bez navođenja propisa na kojima bi mogla da zasniva utiske, „oduzima“ direktoru Fonda PIO statutarna ovlašćenja, na osnovu kojih donosi rešenja. Pritom ne ocenjuje ni Ispravku ni pravno dejstvo Ispravke. Zašto?

Zato što Fond PIO, upravo suprotno, objavljivanjem Ispravke rešenja, godinu dana pre donošenja ove presude, faktički potvrđuje da se rešenje odnosilo na sve penzionere, uključujući i poljoprivredne pa se nikako ne može steći utisak, a kamoli dokazati, da se rešenje nije odnosilo na poljoprivredne penzionere.

Osnovni sud u Novom Sadu Ispravku ocenjuje na osnovu Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa i opštih akata i o izdanju „Službenog glasnika Republike Srbije“ iz čega proizlazi i zaključak suda:

„…da se navedenom Ispravkom menja izvorni tekst Rešenja, a time i njeno dejstvo, pri čemu je to učinjeno nakon više od pet godina, pošto je Rešenje već bilo u primeni i to retroaktivno, a s obzirom na pravno dejstvo ispravke kao takve. Po mišljenju ovog suda, takva ispravka i dejstvo koje proizvodi, suprotni su kako citiranim zakonskim odredbama tako i smislu i cilju koji bi ispravka trebalo da ima, te suprotni zabrani retroaktivnosti propisa kao jemstva pravne sigurnosti. Uz to dejstvo ovakve ispravke, koje bi inače trebalo da služi samo za otklanjanje tehničkih grešaka nastalih u prepisivanju, faktički bi značilo izmenu propisa i njegovog dejstva mimo predviđenih procedura i to još retroaktivno“.

Iz navedenog citata jasno se zaključuje da sudija koji drži do principa istine i principa zakonitosti, nije vezan ni predlozima stranaka ni nalozima izvršne vlasti ni obećanjem brzog napredovanja u karijeri, jer se kao sudija i kao ličnost već ostvario jer slobodno misli, slobodno govori i slobodno piše.

Dok bude takvih sudija, biće pravde i za poljoprivredne penzionere – spore, ali dostižne, i to bez obzira na rešenja, ispravke, presude, i mućke.

Adv. Zorica Tršić