Početna Magazin Godine Pisac priča o starosti, detinjstvu i iskustvu

Pisac priča o starosti, detinjstvu i iskustvu

Američki pisac Ričard Ford (Richard Ford), dobitnik Pulicerove nagrade, u intervjuu za NPR govori o svojoj novoj knjizi, o mestu kuće-doma u njegovom životu i knjigama, o starenju i smrti, mestu umetnika u svetu. Penzin donosi prevod ovog zanimljivog svedočenja…

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
– Kada sam bio mlad imao sam pomalo ciničan pogled na starenje. Praktično sam prošao kroz život smatrajući da kada pređeš 60, praktično nisi ni za šta posebno. To je pogled mlađeg čoveka. Danas imam 70 i ne mislim više tako…

Ne samo da je Ford stariji, već su i likovi o kojima piše poslednjih godina takođe u godinama. Njegov junak o kom je pisao u prethodnim romanima, Frank Bascombe, danas „ima“ već 68 godina.

Poslednja knjiga „Biću iskren sa vama / Dopustite da budem Frenk“*, zapravo je serija četiri međusobno povezane novele o glavnom junaku koji je sad u penziji nakon karijere brokera za nekretnine. Godina je 2012, neposredno pred Božić, i svega nekoliko nedelja pred uragan Sendi koji je uništio delove obale Džerzija u blizini mesta gde junak živi.

(*Let Me Be Frank With You, igra reči jer se i lično ime Frenk i reč „iskrenost“, pišu i čitaju isto – „frank“)

– Zaista sam se zainteresovao za posledice uragana, i za to da Frenk bude moj narator u istraživanju tih posledica. I tako, sad kada znam kako je to biti star, mogao sam da ispunim prazninu koja je postojala u prethodnim knjigama – priča autor.

U knjizi, Frenk se bori sa posledicama oluje, sa svojim ostarelim telom, prijateljima koji umiru i bivšom ženom koja ima Parkinsona i koja se preselila u obližnji dom za stare.

– Mislim da ove stvari okružuju sve nas sve vreme. Nemamo iskustvo da ih prevaziđemo, imamo neka iskustva sa kojima možemo da se bavimo njima, i da ih rešimo na neki način, da uspostavimo barem neku stabilnost.

Frenk je dobar deo detinjstva proveo po motelima jer mu je otac bio trgovački putnik koji je sanjao da ima kuću. Ali, rano je umro, a Frenku je ostala fascinacija kućama kao kontrast hotelima i motelima u kojima je odrastao.

– Kuća je mesto odakle posmatrate svet kroz prozor. Mesto gde umirete, gde se razvodite. Mesto gde doživljavate najdragocenija iskustva.

U intervjuu je govorio i o svom ocu od koga je nasledio radnu etiku:

– Moj otac je ponedeljkom ujutru odlazio uz veselo zviždukanje, i vraćao se isto tako u petak popodne. Tako da sam mislio da se provodi tokom radnih dana. Rad sam doživljavao kao nešto dobro, nešto što nagrađuje, što ispunjava. Nisam neka vrednica, ali jednostavno uradim ono što je potrebno da se završi posao. On me je tome naučio.

Ford ne veruje u umetnikovo nasleđe i slavu. Smatra da pisac piše za svoje savremenike, a da je sve ostalo medijsko naduvavanje:

– Svi pričamo o nasleđu. Ja ne mislim o tome. Pisanje smatram privilegijom i načinom da se u potpunosti izrazim.
Ako me neko čita danas, kada objavim knjigu, to je sve što želim. To je zaista sve što želim, kaže on za NPR.