Divno je bilo videti tri drugarice koje u svojim ranim/srednjim šezdesetim putuju po Indiji, uživajući u svim njenim čarima, živahno ćeretaju i kikoću se, ne žaleći se ni na šta što su videle i proživele na svom putu i, jednom rečju, žive svoj život punim plućima.
INDIJA
Džajpur
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Draga Barbi,
Dva najveća razloga zbog kojih turisti ne vole Indiju jesu višak đubreta/prljavštine i, uzročno-posledično, manjak higijene. To su najčešći razlozi za sve stomačne probleme, smetnje u disanju i razne infekcije. Ona vidljiva i realna strana priče. Sa druge strane, ukoliko to prihvatiš kao nešto što ne možeš da promeniš, onda te Indija jako brzo nauči:
- kako je za tuširanje u udaljenim selima i manjim gradićima sa problemom u snabdevanju vodom dovoljna kanta vode ili samo obična česma, kao i da ti zbog velikih vrućina peškir uopšte nije ni potreban;
- kako pantalone i majica u kojima si zajedno sa majmunima, psima i kravama sedela na podu perona železničke satnice nisu nužno i prljave i kako svakako možeš da ih nosiš tokom narednih putovanja;
- kako dugi nokti ne služe ničem drugom sem skupljanju prašine i prljavštine;
- da će te, ma kako prljav autobus ili voz bio, on uz manje ili veće kašnjenje sigurno dovesti do željene destinacije (a to je, na kraju krajeva, i najbitnije);
- da su ti za lep san potrebni samo krevet (posteljinu možeš i sama da poneseš od kuće) i ventilator, a u slučaju nestanka struje i bilo kakva promaja;
- da jedeš isključivo kuvanu hranu i ne razmišljaš o sastojcima i načinu pripreme jer samo tako ta hrana ima savršen ukus;
- da jedeš ljutu hranu i da se nadaš da će tvoj stomak biti blagonaklon;
- da se stomačni problemi koje dobiješ relativno brzo leče a da je zdravstvena usluga u privatnim klinikama za strance izuzetno dobra i jeftina;
- da je kratka kosa blagoslov;
- da šare od kane na stopalima savršeno prikrivaju prljavštinu koja se posle nekoliko nedelja u japankama na prašnjavim ulicama raznih gradova više ne da skinuti, barem ne bez mukotrpnog rada posvećene i strpljive pedikirke.
Ali, ako sve to prihvatiš i prilagodiš se ovdašnjem odnosu prema relativnosti vremena i ozbiljno se naoružaš strpljivošću, onda ćeš u Indiji uživati svim srcem i dušom. Ukoliko to ne prihvatiš, propustićeš priliku da vidiš, osetiš i budeš deo ove jedinstvene, neprolazno lepe zemlje, njenih hindu hramova, budističkih sveštenika, islamskih grobnica, snežnih planina, svetih mesta, čarobnih žena, mirisa, začina i boja.
Još jedna vrlo bitna stvar za uživanje u Indiji jeste predah. Predah od vrućine, ulične vreve, hramova, bazara, rikši, buke, svega. S vremena na vreme, samo jedan dan odmora i potpunog predavanja i uživanja u onome što te u tom trenutku, a s obzirom na okruženje, može učiniti srećnom dovoljan je da se naoružaš pozitivnom energijom i nastaviš dalje.
Moj treći ’suprug’ Džon i ja smo tokom poslednjeg dana boravka u Džajpuru rešili da umesto posete hramu majmuna odemo na bazen. Na recepciji našeg divnog hostela (najboljeg hostela u kome sam u životu bila) smo saznali da ’Narayan Niwas’ hotel ima lep bazen. I tako nas dvoje uskočismo u rikšu i krenusmo u otkrivanje značenja reči ’lep bazen’. Od ulaska u kompleks hotela do izlaska, sve, apsolutno sve bilo je kao u drugoj vremenskoj zoni.
Enterijer, eksterijer, bašta, dvorište, opšta atmosfera sve je kao u 19. veku tj. u doba engleske kolonizacije. Samo jedan pogled na zeleno travnato dvorište, cvetnu baštu, bazen… na sve to, bio je dovoljan da u sekundi zaboravimo na prašnjave i uzavrele ulice Džajpura, vrućinu, đubre i sveopšti metež.
Znam da je grozno ovo što ću reći, ali svaki čovek je u biti strašno samoživ stvor koji može da brine o drugima, može i da im bezgranično pomaže, može da saoseća, da se buni protiv nepravde, ali na kraju dana najveći broj nas stavi sebe ispred svega ostalog.Iako to nije za pohvalu, onog časa kada sam videla tu lepotu i shvatila da imam privilegiju da u njoj uživam, nisam više kao prethodnih dana razmišljala o tome kako je tužno što ima toliko siromašnih u Indiji, deca gola i bosa trče po prljavim ulicama, ljudi žive u teškim uslovima. Ružno, ali istinito – sebično sam poželela da se taj jedan dan isključim iz svega što me okružuje i da jednostavno fizički uživam. I to sam i učinila, bez i trunke griže savesti.
Kad smo pristigli, na bazenu su već bile tri britanske bake kojima je zbog aktiviranog vulkana u Norveškoj do daljeg bio otkazan let za London. Divno je bilo videti tri drugarice koje u svojim ranim/srednjim šezdesetim putuju po Indiji, uživajući u svim njenim čarima, živahno ćeretaju i kikoću se, ne žaleći se ni na šta što su videle i proživele na svom putu i, jednom rečju, žive svoj život punim plućima.
Gledajući ih, poželela sam da i ja dobrog zdravlja i sa tom radošću i energijom putujem svetom u svom kasnijem životnom dobu. Povremeno ih posmatrajući tokom ostatka dana, mogla sam da zamislim sa kojim drugaricama bih želela da budem na tom bazenu, ali, iskreno, nisam bila sigurna koliko njih bi imalo dovoljno avanturističkog duha, volje i energije da mi se i pridruže. Nekako znam da ti sigurno bi :)
Bilo kako bilo, nas dvoje smo izabrali ležaljke, dobili peškire, smestili se ispod suncobrana i tokom prvih minuta samo ćutali i uživali u tišini. Četiri pauna su se igrala na nekoliko metara od nas, neverovatno male veverice trčkarale su po stolovima tražeći nešto za jelo, neka šarena ptica, izuzetno tankih žutih nožica, polako je gacala po ivici bazena. Drveće koje je toliko staro da verovatno pamti i prve posetioce ovog kolonijalnog hotela ograđivalo je ceo kompleks. Stolice od kovanog gvozđa obojene u belo sa velikim mekanim jastucima bile su nemarno postavljene oko bazena i dvorišta.
A onda sam ušla u bazen i već pri prvom dodiru sa vodom osetila veliko ushićenje, opuštenost i mir, rečju – savršenu harmoniju. Veruj mi da su podjednako uživali i telo i duša. Indija i razne siromašne zemlje koje sam do sada posetila uče čoveka kako da uživa u malim stvarima, da sreća ima bezbroj lica i da u našim matičnim zemljama te male sreće i radosti najčešće previdimo. Ovde tih malih sreća ima mnogo i svaki dan se pojavi neka nova za koju nisam ni znala da može toliko da me ushiti.
Nakon više sati plivanja, plutanja i rashlađivanja naručili smo hranu, malo se borili sa vevericama oko toga kome je ta hrana zaista namenjena i nastavili da uživamo. U ranim popodnevnim časovima na bazen je pristiglo jos šest Engleza i nekako je sve opet zaličilo na priču kolonijalne Indije iz 19. veka. Stari, sa stilom izgrađen i održavan hotel, Indijci, odnosno posluga hotela obučena u tradicionalne nošnje, Englezi i jedan ponosan Škot, odnekud zalutala Srpkinja, lagodan i opušten život neopterećen stvarnim svetom oko sebe.
A onda je na bazen ušetala jedna lepa, visoka plava devojka neidentifikovanog porekla. Džon je, kao u ostalom i sav prisutni muški rod, krajnje radoznalo gledao, da ne kažem zaneseno piljio u njenom pravcu. Ja i ostale dame smo se sa aristokratskom ignorantnošću pravile da to neprimećujemo ☺ Tada sam se setila kako sam nedavno u divnoj knjizi ’Otmenost ježa’ pročitala da je ’aristokratkinja svaka žena koju prostota ne dotiče ni onda kada je okružuje’.
Elem, Džon se slatko nasmejao na moj duboki, gotovo sažaljivi uzdah propraćen tihim coktanjem i klimanjem glave. Potom je, posle pola sata, došao i njen suprug, Francuz, koji se simpatično nasmešio prolazeći pored naših ležaljki i neprimereno dugo zadržao svetlucavo nestašan pogled na meni. Ja sam mu se nasmešila a onda nekoliko sekundi kasnije sa istim osmehom i malo podignutom obrvom pogledala u Džona. On je duboko uzdahnuo, coknuo, osmehnuo se i rekao: ’OK, jedan – jedan’.
Narednih sati smo plivali, ležali, čitali knjige, zatim opet plivali i uživali. U tom dvorištu divnog hotela izmeštenog u neki prethodni vek, dan smo završili slušajući i pevušeći ’Brown eyed girl’, ’Bright side of the road’ i druge divne pesme Van Morisona. Taj muzički izbor je bio naš mali iskorak u 21. vek.
Ljubim te. a ti ljubi Srećka
Pročitajte i druge odlomke iz putopisa „Uzbrdo brza“ objavljene na Penzinu
Više o knjizi možete pročitati klikom na sliku ili na link ovde.
Knjigu možete naći u svim bolje snabdevenim knjižarama u Srbiji.
Sav prihod od prodaje putopisa biće usmeren na podršku projekta aktivnog starenja u Srbiji.