Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Igrom slučaja, rođen sam u Splitu, a odrastao u Beogradu sa majkom i ocem. A moja priča ide ovako:
U sedamnaestoj godini (1944) kao kurir, a kasnije i kao stari vodnik, mobilisan sam od strane četnika. U Belom Potoku, gde nam je bio garnizon, proveo sam sedam meseci.
Prilikom prolaska komunista ranjen sam minobacačem i zadobio sam teške povrede i imao devet gelera u telu. Srećna okolnost u tom trenutku je bila đačka kapa koju sam nosio.
Neki južnjak koji je pripadao komunistima je rekao:
„Nemojte njega ubiti, on je dete, vodite ga!“.
Prebačen sam u Beograd i kao ranjenik proveo nekoliko dana u jednoj osnovnoj školi u Žarkovu, a 20. oktobra me prebacuju u vojnu bolnicu, kao ratnog zarobljenika.
Tada mi nude da potpišem priključenje maršalu Titu. Potpisujem i priključujem se komunistima.
Kasnije provodim deset godina u Nemačkoj, gde sam radio i ostvario penziju.
Po povratku u Beograd, bavio sam se termodinamikom i radio sam na pećima sa visokim temperaturama u firmi „Termoelektro“. I često volim da kažem: „Ciganska krv voli vatru“.
Dva puta sam se ženio i sa drugom ženom bio trideset i pet godina u braku. Iz tog braka imam sina, koji radi kao kapetan druge plovidbe i često je na okeanu.
Ponosan sam na njega, jer imam i dva divna unučeta i divnu snaju, koja me često obilazi.