Antibiotike ne popijemo „do kraja“, na poslednja previjanja i ne odlazimo, konce, kad možemo, vadimo i sami, sami i gips polomimo kad „ionako treba da se skida“… Rezultat je da period nakon bolničkih lečenja i intervencija postaje rizičniji nego što bi trebalo za pacijente. Jedan mlađi američki lekar predlaže šta može da se učini u procesu otpusta i neposredno nakon toga, da pacijent ne bi morao da se vraća u bolnicu…
Petina korisnika nacionalnog zdravstva SAD (Medicare) bude ponovo hospitalizovano u periodu od 30 dana nakon otpusta iz bolnice, a jedna trećina u periodu od 90 dana (tri meseca). Jedna studija otkriva da 20 odsto ima komplikacije u roku od tri nedelje od izlaska iz bolnice, od čeka je preko polovine moglo da bude sprečeno ili manje rizično. Na svu sreću, većina ovih komplikacija su manje, ali neke su i ozbiljne i vode ka trajnoj invalidnosti ili smrti.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Javno zdravstvo SAD zbog ovih „povratnika“ u bolnice gubi oko 26 milijardi dolara godišnje, od čeka 17 milijardi samo za slučajeve koji su mogli biti izbegnuti.
Razloga za ovu pojavu je mnogo. Jedan od faktora jeste i proces primanja koji se znatno razlikuje od procedure otpusta. Na klinikama, mladi lekari sa godinu dve iskustva nakon studija, obično provedu sate ispitujući pacijenta, sakupljajući informacije i smišljajući plan lečenja. O tom planu razgovaraju i sa iskusnijim kolegama, pre nego što ga predstave nadležnom lekaru. Zajedno svi pregledaju plan i sprovode ga, unapređujući ga tokom lečenja prema novim informacijama.
Međutim, proces otpusta iz bolnice je posve drugačiji – manje ljudi je uključeno, traje mnogo kraće, a često se odvija i u potpunoj žurbi, kako bolničkog osoblja tako i nestrpljivih pacijenata.
U idealnom slučaju, počinje sa razgovorom između lekara i članova porodice. Tu često postoji želja da se hospitalizacija što pre okonča – kako bi se oslobodio krevet za nove pacijente, ali i zato što pacijent želi što pre kući. Ovo vodi do ubrzanja konačnih dogovora, zakazivanja termina i izdavanja recepata. Dodatno, s obzirom da je precizno vreme otpusta nepouzdano, lekar koji otpušta pacijenta možda neće biti isti ionaj koji je vodio lečenje i zna najviše o pacijentu, već prosto onaj koji je u tom ternutku u smeni.
Često i nije sasvim najjasnije kada tačno treba otpustiti pacijenta. Ne postoji semafor na kom će se uključiti zeleno svetlo kada se pacijent oporavi dovoljno da ide kući, niti kristalna kugla koja će reći šta će se zatim desiti. U bolnici, sve vreme se prate vitalne funkcije pacijenta, sprovode se laboratorijski i drugi testovi. Ali, nakon izlaska iz bolnice pacijent stupa u posve drugačije okruženje, i postoji ogroman stepen neizvesnosti tokom ove tranzicije.
Ponekad je samo dan „kasnijeg“ otpusta dovoljan da frustrira pacijenta i poveća troškove lečenja. Ponekad već postoji pogubna komplikacija koja nije pokazala nijedan simptom.
Kako se pacijenti oporave od stanja od kog su direktno lečeni, obično se i dijagnostika i tretmani završavaju samim otpustom. Ali tu je najveći problem. Istraživanja pokazuju da direktna komunikacija između bolničkih lekara i lekara u primarnoj nezi pacijenata nije pravovremena pa se često dešava i da lekar opšte prakse na prvom pregledu pacijenta nakon bolničkog lečenja još nije dobio svu dokumentaciju.
Skoro 30 odsto pacijenata bude otpušteno iz bolnice sa planom oporavka nakon hospitalizacije, ali jedna trećina njih nikada ovaj plan ne sprovede do kraja. Slično tome, preko 40 odsto pacijenata u trenutku otpusta čeka svoje poslednje laboratorijske rezultate, od čega desetina pokaže da je potrebna nekakva reakcija, ali ovi rezultati ostanu u bolnicama i ne stignu do lekara (opšte prakse, porodičnih lekara) kod kojih pacijent zatim odlazi.
Ovo su koraci koje pacijenti, lekari i bolnice mogu da naprave da bi se tranzicija iz bolnice u normalan život učinila pozdranijim:
- telefonski pozivi nakon otpusta
- otpust iz bolnice koje bi vodile sestre koje su najviše vremena i provele sa pacijentima
- poseta patronažnih sestara
- angažovanje specijalizovanih „trenera za otpust“ koji bi doprineli da se smanji potreba za ponovnim lečenjem.
Pored toga bilo bi potrebno i da bolnički lekari vide naročito rizične pacijente u roku od sedam dana od otpusta iz bolnice. Farmaceuti bi mogli pažljivije da pregledaju recepte i svojom intervencijom, ili ukazivanjem na problem, da smanje komplikacije u vezi sa korišćenjem lekova.
Naravno, bilo bi dobro i usvojiti nove tehnologije „lečenja na daljinu“, pa čak i uvođenje odeljenja i ambulanti koje bi preuzimale na sebe ceo taj proces post-bolničkog perioda.
Sve ovo je potrebno da bismo imali u vidu svoje odgovornosti i kada pacijent izađe sa lečenja, jer se odgovornost ponekada u tom trenutku i povećava. Nažalost, kao i mnoge druge važne oblasti medicine koje ne kao da ne poštujemo dovoljno, kao što su prevencija, skrininzi, koordinacija praćenja zdravstvenog stanja, tako se ni procedura otpusta iz bolnice i post-bolnička nega pacijenata ne kotiraju visoko u medicini.
Međutim, ako se pacijenti nadaju da ostanu što dalje od bolnice, sve nabrojano je možda ono što bi i najviše pomoglo u tome, piše lekar Dhruv Khullar za Njujork Tajms…