Departizacija lako može biti estradno-umetničko ime za sledeći talas privatizacije, ovoga puta, na primer, komunalnih preduzeća, te ćemo imati situaciju da bivši partijski kadrovi vode „bivša javna“ komunalna preduzeća (tj. njihove klonove).
Letjele su noćas iznad moga krova
letjele su ptice selice…
– Mi ćemo morati da deo ljudi iz javnog sektora prebacimo u privatni sektor i to ćemo pre svega da radimo sa onima koji su nestručni i neradni, a partije ih postavljale.
Do sada su sve najave migracije partijskog kadra iz javnog u privatni sektor izazivale jezu kod partijskog kadra, i nadu u bolje dane kod onih iz privatnog sektora. Ovo je prva izjava ove vrste koja može da izazove jezu na obe strane.
Ono što je u izjavi dobro, jeste to što se društvo konačno malo pozabavilo još jednom važnom temom o kojoj pre nije bilo reči: kako bi na tržište rada u Srbiji (neki bi rekli i: koje tržište?) uticao dolazak, na primer, 100-300.000 novih radnika sa srednjom ili visokom školom?
Ova izjava je došla kao jagoda na šlagu na torti serijala tekstova koje je Penzin pokrenuo ovih dana, a tiče se upravo mogućih posledica departizacije i privatizacije u javnom sektoru koji preporučujemo da pročitate u prilog ovoj temi – Šta donosi rad u javnoj službi danas?
Međutim, ma koliko žudeli za „nestručnim i neradnim kadrom postavljenim od strane partija“, kada budemo proširivali redakciju Penzina, teško da ćemo moći da računamo na ove saradnike.
Razloga je nekoliko. Domaći partijski kadar navikao je na česta preseljenja, gde god ona bila: pozicija, opozicija, vlada (regularna, rekonstruisana ili tehnička), partije, poslanički klubovi, unutarstranačke struje, upravni odbori, itd, te teško da će, iskusni, tek tako lupiti o ledinu (gde država uspešno drži prizemljen privatni sektor već decenijama).
Pored toga, teško da će do primetne najavljene migracije doći. Ako se i dogodi, zahvaljujući (dobrim delom razumljivom) mitu o „zlom neefikasnom javnom sektoru“ to dugoročno može imati teže posledice po državu, odnosno njene građane. Zašto?
„Departizacija“ lako može biti estradno-umetničko ime za sledeći talas privatizacije, ovoga puta, na primer, komunalnih preduzeća, te ćemo, nakon departizacije, imati situaciju da bivši partijski kadrovi vode „bivša javna“ komunalna preduzeća (tj. njihove klonove), koja naplaćuju svoje usluge građanima i institucijama, odnosno odbijaju da ih izvrše, ukoliko na primer, škola ili bolnica ne izmire sve svoje obaveze za mazut ili toplu vodu.
Dakle, sve će ostati isto, samo će država (partijski veliki saveti) sada dobiti odrešene ruke i jednostavno objašnjenje za javnost zašto nema grejanja, vode ili električne energije u školi ili bolnici: Niste platili, a to je sad privatno (naših partijskih kolega, rođaka, kumova), i mora da se plati odmah!
I, kada i dalje ne dobiju novac od ministarstva, koliko će zatim vremena proteći dok škola i bolnica ove troškove ne prebace dalje na građane u cilju svog „pozitivnog“ poslovanja?
Razumemo da su sve ovo paušalne (pro)ocene i nabacani strahovi koje smo stekli vremenom i iskustvom. Ali ipak… Muzika! Tuš…