Čitajući naslove, vesti i komentare, stiče se utisak da dobar deo ljudi ne razume promene koje se dešavaju, koje su se desile, i ne misli da treba da im se prilagodi. Pravdu i logiku i dalje meri svojim aršinima, koji su nekada možda češće bili i aršini društva ali danas svakako više nisu, pa su tako i pravda i logika na gubitku. Na dobitku verovatno nije niko…
Boj ne bije svijetlo oružje, naročito ne onda kada je oružje nekompatibilno sa onim koje ima protivnik. A kada nejednakost u društvu raste onda su, kao i standardi, oružja nekompatibilna. U relativno uređenom društvu, gde velika većina ima, ili relativno jednostavno može da dođe do određenog (zajedničkog) standarda, oružja su kompatibilna. Tada zakon, policija, pravosuđe, sudstvo, (opet relativno) uspešno uspevaju da se bore sa kriminalom. Taj uspeh ogleda se u tome što postoje izvesne „crvene linije“ koje kriminal izbegava da prelazi.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Na primer, teško da je nekome 1970-ih padalo na pamet da krade sekundarne sirovine, tj. kablove, šahtove, oluke, krovove i druge stvari od metala samo zato da bi ih pretopio i prodao po ceni same sirovine a ne po ceni ukradenog predmeta. Razloga jeste bilo više:
- imali smo rudarstvo, trgovinu i metalsku industriju pa je bilo i metala na pretek i svuda u opticaju (kola, alati, kućni aparati tada su se takođe pravili od metala a ne od plastike)
- uloženi trud i rizik bili su nesrazmerni u odnosu na dobit koja bi mogla biti ostvarena jednakim naporom, bez rizika, na legalnom poslu
- ljudska prava su bila pomalo i tabu tema pa se nikome nije isplatilo da u tišini podruma zgrada milicije zaradi doživotne zdravstvene probleme, itd.
Međutim, zamislimo da je tada, krajem 1970-ih, iz bilo kog razloga, postojala potreba za metalom – da je državnim preduzećima tada bio potreban metal i da su firme bile spremne da ga nabave po bilo kojoj ceni. Nema sumnje da bi se ipak krali i šahtovi i oluci, verovatno bi stradali i crkveni krovovi, poneko zvono… Ali, da li bi neko krao i lomio i pretapao skulpture kao što smo imali slučaj krađe Dečaka sa krčagom? Ili, da li bi neko krao Titove biste, i mnogih narodnih heroja kojih je bilo svuda po državi? Ako bi krao, da li bi ih neko kupovao, makar i već polomljene?
Ako je vaš odgovor ne, onda ste nepopravljivi romantik. Nisu ljudi bili bolji. Nije postojalo više svesti i kulture. Samo je postojalo više mnogo toga drugog pa je i kultura tu malo profitirala, šlepajući se uz profit drugih sektora.
Direktan povod za ovu priču jeste vest iz hrama Svete Trojice u selu Veliki Krivelj kod Bora, gde su ugradena tri crkvena zvona koja mogu da se opišu na dva načina…
1. Opis: „Zvona su izlivena u Vršcu u tadašnjoj čuvenoj livnici „Đorđe Bota i sinovi“ 1870-ih. Darodavac najvećeg zvona teškog preko 100 kilograma je kralj Milan Obrenović, a za ostala dva kmet koji je u to vreme bio u tom mestu, kao i meštani sela Krivelj.“
2. Opis: „Ukupna težina tri zvona je oko 200 kilogama. Zvona su od bronze, mesinga, bakra.“
- bakar – 380-430 RSD
- bronza – 340 RSD
- mesing- 260 RSD
(cene sirovina su date istog dana, 6. juna 2016, na Fejzbuk stranici firme za otkup sekundarnih sirovina objavljene su cene za kilogram – srednji kurs NBS na taj dan malo preko 123 dinara za evro)
Naravno, neko zvona možda ne posmatra i vrednuje ni po istorijskoj ni po ekonomskoj računici, već prema religijskim, simboličkim kriterijumima, ali to je ipak lični, unutrašnji osećaj (kao što i simbolički značaj Titove biste varira od čoveka do čoveka i njegovog osećaja prema liku i delu doživotnog predsednika SFRJ).
Dakle, u relativno uređenom društvu, ta zvona imaju istorijski značaj, i taj njihov istorijski značaj ozvaničen je odgovarajućim dokumentima, zakonima, kojima se ta zvona štite.
Međutim, tek u društvu koje održava određeni standard za veliku većinu građana taj istorijski, ozvaničeni značaj biva zaista zaštićen, ne dokumentima, nego samim društvom. Samo tada može da bude i očuvan.
U mudrom društvu, društvu koje zna da ni religijski ni istorijski značaj ne znače puno ljudima drugih nazora, druge vere, drugih prioriteta, drugog obrazovanja, ta su zvona i fizički zaštićena – zlu ne trebalo.
(Mada, ostaje uvek pitanje da li jeftinije fizički štititi svu moguću javnu i privatnu imovinu koja je podložna krađi ili je jeftinije te novce uložiti u isranu, obrazovanje, krov nad glavom, radna mesta za one koji žive među nama po standardima kasnog 19. i ranog 20. veka? Na primer, lokalna samouprava može pokrenuti ovakav program, a teško da će neko doći iz daleka jer se izlaže velikom riziku da bude zaustavljen na putu.)
Samo se naivno društvo, i naivni pojedinac u njemu, može nadati da će njegove vrednosti biti očuvane prostom „građanskom logikom“, propisima, predviđenim kaznama ili akademskim pristupom. Samo neobrazovano društvo, i neobrazovani pojedinac, misle da su grobnice bogova, egipatskih faraona, pljačkane tek kad je starog Misira nestalo i da ih posle pečaćenja niko nije pljačkao sve dok neki drugi narodi nisu preuzeli dominaciju nad Koptima sa tog područja.
Takvo društvo, i takvi pojedinci, ne primećuju na slikama Hilandara da se sa mora sama crkva slabo i vidi – od zidina. Tako je i sa svakim drugim manastirom Svete Gore, ali, tako je i sa manastirima u Srbiji, na primer, Ravanicom i Manasijom. Od čega te zidine brane? Zbog čega su i grobnice faraona pečaćene sa sedam pečata, ukopavane u pesak, a svedoci lokacije žrtvovani? Zbog ljudi ili zbog bogova?
Šta je poenta?
Kada na jednoj crkvi stoji olovni krov, ili oluci, ili zvona, vredni par stotina ili par hiljada evra u sekundarnim sirovinama, i kada su toliki novci mesečni ili godišnji prihod većine stanovnika, tada ni taj krov, ni ti oluci, ni ta zvona – nisu bezbedni.
Ovoga naročito moramo biti svesni kada kao društvo ekonomski posrćemo. Ne možemo se u tim trenucima braniti ni zakonima, ni represijom, ni logikom, ni manirima. Moramo se braniti fizički – preventivno – ogradama, nadzorom, istragama, poterama, bravama, preprekama…
U gorepomenutoj vesti čitamo da su ta zvona stajala negde na nultoj koti, ne u zvoniku, nego pri ruci takoreći. Preveliko je to iskušenje za preveliki broj ljudi u ovakvim godinama. Ne možemo sa sebe, sa svoje lenjosti, sa svog nerazumevanja stvari, prati krivicu tako što ćemo mahati papirima o istorijskom značaju i ponavljati: „Zar je moguće da neko to ukrade?“. Moguće je. Isplati mu se. To je sve. Hajde sad da vidimo šta mi možemo učiniti da se to ne desi.
Metal se, u obliku kablova, oluka, krovova, skulptura i zvona, krade već 20 godina. Danas u svakoj toj ekipi ima bar jedan koji nije bio ni rođen kada je ta velika krađa počela. Čemu smo ga učili tih 20 godina? Da li smo se o njemu i njegovom obrazovanju starali? Ako nismo mi – ko je? I čemu ga je taj drugi učio?
Lako je, makar i „bez para“, sedeti pod krovom, u toplom, i reći: Ništa im nije sveto! Jer tu, pod tim krovom, u toplom, većini nas zapravo svet je samo taj krov. Kad bismo bez njega ostali, kriterijumi vrline počeli bi da blede. Ne svima, možda čak ne ni većini, ali dobrom delu svakako. A onda, 20 godina kasnije, bez krova nad glavom, da li bi naši potomci od nas poneli priče o vrlini ili opipljivu nepodnošljivu teskobu života bez krova i instiktivnu želju da se njihovoj deci tako šta ne ponavlja?
Da se izgradi moral potrebna je bar jedna generacija sa osećanjem pripadanja i ispunjenih minimuma standarda. Da se izgubi, rasprši, potrebna je samo jedna godina bez minimuma.
Mudro društvo to zna, pa je na oprezu. Iz opreza, preventivno razmišlja i deluje – obrazuje, školuje, zapošljava, stvara. Jer zna – samo društvo koje teži da bude dobro za sve svoje članove jednog dana neće sa samim sobom ratovati… besom, krađama, nasilništvom, pljačkama…
Nije SFRJ bila bolja i sigurnija zato što smo mi bili bolji. Nismo mi bili bolji zato što je SFRJ bila bolja. Samo je imala metala. Da nije, i kult Tita u bronzi nestao bi iz parkova davno pre 1990-ih.
Mladen Bogićević