Početna Magazin Godine Da li nam svet u kome živimo daruje tumore?

Da li nam svet u kome živimo daruje tumore?

Da li nam svet u kome živimo daruje tumore?

Čovek, kada se suoči sa opakom bolešću kao što je rak, počne da se pita: „Zašto ja?“ i „Zašto baš meni ovo da se desi?“ Jer duboko u sebi verujemo da se rak dešava nekom drugom. Tako se štitimo od sopstvenih strahova, ali i kolektivno izbegavamo neophodnost postavljanja pravih pitanja. Jedino putem pravih pitanja i suočavanjem sa sopstvenim strahovima možemo doći do odgovora o narastajućoj epidemiji malignih bolesti u svetu.

O tome piše antropološkinja Čelzi Kivlan i sama obolela od raka dojke.

Fotografija: Kambodža

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Za čvorić na grudima sam pretpostavila da je u pitanju zapušen mlečni kanal usled dojenja mog sedmomesečnog sina. Vest da imam rak dojke u drugoj fazi me je zaprepastila. „Ali toga nema u mojoj porodici!“, rekla sam radiologu. „I zdravo živim. Zašto sam dobila tumor dojke?“

Na ovaj ili drugi način, moji prijatelji i rodbina u SAD su svi postavljali isto pitanje. Zašto se to desilo meni? Njihova objašnjenja su mogla da se svedu na jedan zaključak: loši geni.

Ali kada sam rekla mojim prijateljima i porodici domaćina na Haitiju, gde sam izučavala društveni i politički život prethodnih deset godina, njihova reakcija je bila drugačija. Oni su pitali: Ko mi je to učinio? Da li je neki kolega ljut? Da li se neki član porodice svetio? Ili je neko jednostavno ljubomoran na mene, naročito nakon dobre godine kakvu sam imala, tokom koje sam našla novi posao, dobila bebu, kupila kuću i u kojoj su Kabsi osvojili prvenstvo? Mora da mi je neko poželeo neko zlo.

Čuvši sva ova tumačenja, trgla sam se iz maglovitog šoka u koji me je gurnula dijagnoza, i počela sam da kancer posmatram kritičkim okom antropologa.

Prvi zaključak do koga sam došla jeste da se odgovori Amerikanaca i Haićana zapravo ne razlikuju mnogo. U osnovi, oba odgovora su da je tumor dojke nešto što se dešava nekom drugom – nekom ko nosi teret loših gena ili nekome ko je žrtva ljubomore. Ovi odgovori su zaštitili moje bližnje od priznanja da je rak nešto što može svakome da se dogodi – da može da se dogodi i njima.

Učestalost raka se povećava

Jedna od osam Amerikanki će dobiti rak dojke u toku života. Neka vrsta raka će zadesiti gotovo polovinu – da, jednog od dva – Amerikanaca.

Ovo nije samo zbog toga što duže živimo. Slučajevi mlađih žena sa invazivnim rakom dojki rastu za dva odsto godišnje od sredine sedamdesetih godina XX veka.

Što se tiče procenata slučajeva tumora na Haitiju, ne postoje pouzdani statistički podaci. Ali znamo da je broj slučajeva u brzom porastu, kako na Haitiju tako i širom zemalja u razvoju, naročito kod mlađih osoba. Takođe znamo da ovaj ubrzani razvoj ima značajne veze sa toksinima, zagađivačima, ishranom i načinom života koji ide uz savremeni razvoj društva.

Imajući u vidu ove podatke, shvatila sam da postavljam pogrešno pitanje, i da su odgovori koje dobijam, bilo da su od američkih ili haićanskih stanovnika, bili nepotpuni. Pitanje ne bi trebalo da bude zašto sam ja dobila rak dojke, već zašto ga mi dobijamo.

Ka holističkom shvatanju

Kao antropolog, pristupam društvenim problemima holistički. Težim da shvatim veliku sliku koja se često gubi fokusiranjem na pojedinačne promenljive: gene, ljubomoru. Holizam nas podstiče da gledamo dalje od linearnih uzročno-posledičnih odnosa i da pogled usmeravamo ka ukupnim silama koje zajedno utiču na naše ponašanje, uslove i ishode.

U svojoj knjizi „Malignant“ (Maligni), antropološkinja S. Lohlan Džejn izjednačava rak sa „totalnom društvenom činjenicom“. Ona kaže da je rak „praksa čiji uticaji prodiru kroz naizgled različite oblasti života na taj način ih preplićući zajedno“.

Uspon raka kao vodećeg uzročnika smrti prati istoriju razvoja društvenih, ekonomskih i političkih praksi koje definišu „razvijeni“ svet, od agrobiznisa do industrijskih hemikalija. Kada proširim pogled, kancerogene materije se pojavljuju svuda: u proizvodina tretiranim pesticidima, u mesu i mlečnim proizvodima tretiranim hormonima, u usporivačima gorenja na tkaninama i odeći, u kozmetici, u pilulama za kontracepciju, sredstvima za čišćenje kuće i sapunima, u gasnim isparenjima i plastici koji sačinjavaju naš svet.

Rak se infiltrira u naš način ishrane, odevanja, čišćenja, u način kako se ulepšavamo i razmnožavamo.

Doduše, teško je ispitati sve ove faktore kako bi se utvrdilo koji od njih nas ubija i do koje mere, ako uopšte. Ne postoji način da se ovo kancerogeno okruženje uklopi, u svoj svojoj zamršenoj složenosti, u kontrolisano randomizirano istraživanje. Životna je činjenica da smo svi mi „izloženi“. Nema kontrolne grupe.

Ali opet, ako nastavimo da se fokusiramo na drveće, gubimo iz vida šumu. Problem je sličan raspravama o klimatskim promenama. Njemu se mora pristupati ne kroz isparčane promene, već putem sveobuhvatnih politika koje za cilj imaju način života na Zemlji. Moramo ne samo da istražujemo i regulišemo određene otrove, kao što su cigarete i olovo, već i da proučavamo simultane i kumulativne posledice celoživotne izloženosti poznatim kancerogenima i zagađivačima u životnoj sredini.

Zašto ljudi, u svim kulturama i društvima, teže tome da se fokusiraju na pojedinca kao jedinicu analize? Kao prvo, to je u osnovi lakše nego fokusirati se na sistem: društveni, politički ili ekološki.

Okrivljavanje osobe ili gena takođe se lako uklapa u kulturološku metaforu koje se držimo kad su u pitanju sve vrste bolesti: da je bolest pre posledica ličnih nego društvenih nedostataka. Ovo sigurno stavlja krivicu na unesrećene, dok se zajednica štiti od suočavanja sa sopstvenim strahovima od bolesti. Ali to i ozbiljno ograničava našu sposobnost da razumemo i iskorenimo epidemije, kao što je rak.

Genetika ima ulogu u kanceru, ali ta uloga se veoma preuveličava. Manje od deset odsto žena može da svoj tumor dojke prati putem genetskih mutacija, a manje od pet odsto da ga poveže sa tzv. genima raka dojke, BRCA 1 i 2. Ja sam među drugih, 90 procenata.

Pa ipak, najveći deo sredstava za medicinsko istraživanje raka usmereno je na genetske uzroke, sa svega 15 odsto budžeta američkog Nacionalnog instituta za rak koji su posvećeni onkologiji životne sredine.

Nije urok, ali jeste niz razloga koji uznemiravaju

Takođe, ima istine u tumačenjima koja su izneli moji prijatelji Haićani. Ne verujem da je moj rak uzrokovan urokom. Ali jezik veštičarenja, koji cilja na ljude kao uzrok bolesti, zaista pokreće pitanje relevantnih društvenih činioca izvan biološke porodice. Ljubomora govori o sasvim realnim vezama između društvene nejednakosti, antipatija, stresa i bolesti.

Ipak, ovo objašnjenje nije umanjilo niti se uhvatilo u koštac sa kancerogenim okruženjem nedavno uvezenim iz razvijenog sveta.

Tokom godina mog rada na Haitiju, bila sam svedok promena načina ishrane od raznovrsnih žitarica i krtola do uvezenog pirinča, testenina i slatkiša – jednostavnih ugljenih hidrata koji su povezani sa višim nivoima insulina i povećanim rizikom od raka dojke. Plastika je, takođe, osvojila ovu zemlju.

Većina ljudi dnevnu dozu vode dobija iz plastičnih kesa koje, pod vrelim sunčevim zracima, degradiraju i ispuštaju ksenoestrogen koji izaziva rak. A tu je i industrijska poljoprivreda, inicijative za planiranje trudnoće ili ostaci hrane i mesne prerađevine koje se prepakuju i prodaju na Haitiju.

Ako nastavimo da razmišljamo o raku kao o nečemu što se dešava drugim ljudima, nećemo uspeti ni da postavimo važna pitanja, a kamoli da odgovorimo na njih.

Ova misao mi je prvi put zaiskrila u glavi kada je moj, inače veoma ljubazan i pametan lekar, odbacio moje brige o životnoj sredini kao uzaludne. „Ne možete izbeći svet“, rekao je. To je možda istina, ali mi smo ti koji čine svet.

„Putem kontinuiranog, neobuzdanog, nepotrebnog, delom bezobzirnog rastućeg zagađenja čovekove okoline koje se može izbeći, postavljena je osnova za akutnu, katastrofalnu epidemiju“, piše u izveštaju Panela o raku američkog predsednika iz 2010. godine.

Vrtoglav i skorašnji uspon širenja raka u razvijenom svetu, koliko god da je užasan, uči nas da je drugi, manje zagađen svet nekada postojao. Da li je on ponovo moguć?


Prevod teksta Čelzi Kivlan, profesorke antropologije na Dartmut Koledžu objavljen u The Conversation.