Džejn Džuska u kratkoj priči „After the Fall“ govori o ponosu starih i zahteva pravo na dostojanstvo
Kratka priča Džejn Džuske (Jane Juska) „After the Fall“ (igra rečima: Nakon pada, ali i Nakon jeseni) počinje tvrdnjom da su sijalice važne, naročito kada ljudi, kao ona, ostare. Ona proklinje sebe što su na najvišoj polici, a ona koristi hodalicu.
„Zato što sam se saplela o ivičnjak i pala. Na trotoar. Naočigled celog komšiluka. I iščašila rame. I polomila karlicu na dva mesta. Fini ljudi su me uspravili dok sam ja izjavljivala kako me ne boli, nisam povređena, nema nikakvih posledica: ‘Dobro sam.’
Verovatno nije trebalo da tada hodam do hitne pomoći i definitivno nije trebalo da hodam odatle kući. Ali ne postoji ponos kao što je ponos starih ljudi odlučnih da ne budu stari, beskorisni, zavisni, spremni za bacanje na deponiju.
Zato smo spremni za poniženje. ‘Ponos ide pre pada’. Ako to znači da ponos nestaje u toku pada, to je pogrešno. Ponos je tu od početnog saplitanja do uzaludnog pokušaja da se održi ravnoteža, a naročito na kraju, kada je čovek licem okrenut trotoaru a prva misao mu je ‘Šta ako me neko vidi?’.
Ako, sa druge strane, to znači: Pazi se! Ne budi suviše samouveren, suviše ubeđen u svoju otpornost na bol i poniženje, zato što, ako jesi, zreo si za pad, za smeh iskrivljenih usta sudbine; pa onda, moraću da se složim. ‘Rekla sam ti!’ To nije pošteno.
Zaboravite pošteno. Odrekli smo se toga negde u našim četrdesetim. Pa da li je smešno nadati se dostojanstvu? Ili je to nešto sanjano od onih istih ljudi koji su izmislili one iritirajuće Zlatne godine? Dostojanstvo je na vrhu lestvice; poniženje je na dnu, pa ja upravo sada zahtevam Dostojanstvo u ime svih ljudi preko sedamdesete.
Ljudi mlađi od 70 nemaju dostojanstvo; oni imaju druge stvari: mladost, okretnost, snagu, ravnotežu, kome je potrebno dostojanstvo? Mi, stari ljudi, zaslužili smo pravo na onoliko dostojanstva koliko možemo da ubedimo druge da ga imamo. Seda glava je dobar početak. Hodalica nije. Klonite je se ako je ikako moguće.„