Retko ko od nas ne doživi da se bar jednom tokom života ne ruši neka kuća, neki ambijent koji je voleo. A pesnici među nama u tom trenutku svakako mogu naći dovoljno snažnu inspiraciju…
Budi me pijuk preko puta:
Još jednu dragu kuću ruše.
Opada njena boja žuta –
To čisto zlato moje duše.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Već vidim rov sa novim kablom:
Pašće u podne lipa stara.
(Iščupaće mi sa tim stablom
Najdraži miris mog oltara.)
Sve što je bilo – čega nesta –
Što ode u dim, prah i paru:
Ja znam da nekud traži mesta.
O tako i taj miris, boja…
O tako i tu kuću staru
Ne drži više zemlja, no ja.
Stevan Raičković