Početna Magazin Godine EKSKLUZIVNO: Ovaj tekst niko nije smeo da objavi (pa ni mi)

EKSKLUZIVNO: Ovaj tekst niko nije smeo da objavi (pa ni mi)

EKSKLUZIVNO: Ovaj tekst niko nije smeo da objavi (pa ni mi)

Priznajemo, Penzin je jedan od tih zlih medija koji nisu smeli da objave tekst koji niko nije smeo da objavi. Čitali ste ga sigurno, zar ne? Tih tekstova koje niko nije smeo da objavi ima bar onoliko koliko ima tekstova u kojima nikada nećete pogoditi šta se onda desilo.

I dok ove druge tekstove pišu uglavnom „novinari“ početnici, plaćeni kao volonteri, mladi ljudi koji misle da je pisanje takvih tekstova put do novinarske karijere, do uspeha, do fotelje direktora RTS-a, one prve, one tekstove koje niko nije smeo da objavi, pišu razni.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Svako ko kafanski ili prosto liftovski razgovor pretoči u pisanu reč, u tekst, i pošalje ga na nekoliko adresa medija nailazi na zid ćutnje, na ignorisanje, i odmah mu je jasno da „živimo u medijskom mraku, da su oni svuda, da kontrolišu sve, da narod mora na ulice“.

Tekst koji nijedan medij nije smeo da objavi obično ima čitanost koja se meri u hiljadama ili desetinama hiljada, što je svakako šteta jer je namenjen milionima duša, sapatnika autora, koji im tim tekstom koji niko nije smeo da objavi, objavljuje neku veliku istinu o svetu u kome žive, a o kojoj nisu imali ni najmanje saznanje.

U tekstu koji niko nije smeo da objavi obično postoje tri stvari, pojedinačno ili kombinovano:

  • dokazi o nekome i nečemu, crno na belo, jasni, neporecivi, i iz nekog razloga predstavljeni detaljno baš tu, u tekstu koji niko nije smeo da objavi, umesto da su prezentovani sudu
  • pridevi, mnogo prideva, baš mnogo prideva, baš baš mnogo prideva, većinom uvredljivih, mada je to manje važno i može se smatrati stilom (količina prideva obrnuto je srazmerna broju drugih vrsta reči u tekstu, i naravno, broju jednostavnih činjenica)
  • dobar deo sadržaja ispisan je velikim slovima OVAKO i „podebljanim“ slovima ovako, ili uz oba ta vizuelna pomagala da se naznači ono u tekstu važno – OVAKO (a kad je nešto baš baš baš važno postoji i onaj treći dodatak, podvući – OVAKO).

Uz ovu treću stavku valja naglasiti i da autor teksta koji niko nije smeo da objavi neretko smatra i da je ceo njegov tekst važan (zar iko može da pomisli drugačije?), pa jednostavno ceo tekst i napiše velikim slovima, da ga vidi što više ljudi – ne samo oni koji ga čitaju na ekranu svog računara (tajno, jer to je tekst koji niko nije smeo da objavi), nego i svi koji sede oko njih u krugu od 20 metara, a sve zahvaljujući tako lepim VELIKIM i crnim slovima još lepšeg, a nepravedno zabranjenog teksta.

I tako, čitajući te tekstove koje niko nije smeo da objavi, pomislio bi čovek da to Kalimero, odavno u penziji, sedi tamo negde (gde već sede zaboravljeni animirani likovi), i piše tekstove o nepravdama u svetu iz svoje, čuvene perspektive:

– To je zato što su oni tako veliki a ja sam tako mali!

Zato, Kalimero, ne sakrivaj se iza desetine drugih imena i lepo se potpisuj, priznaj da si ti autor svih tih tekstova koje niko nije smeo da objavi, a koji se pojavljuju svakoga dana, na raznim stranama, ne donoseći nam u sebi ništa osim par uvreda, šake žalopojki, i mnogo velikih lepih slova, sa kojima mi, ovde u Penzinu, ne možemo ništa…

Da, mi smo kukavice pa ne smemo da objavljujemo tekstove koje niko nije smeo da objavi. Da, mi smo kukavice jer se plašimo da bismo objavljivanjem tekstova koje niko nije smeo da objavi trošili vreme našim čitaocima na ono što niko nije nikad trebalo ni da napiše, ili, ako je već i zapisao, nije trebalo da pokuša da pokaže drugima, a kamoli da pomisli da je vredno objave.

Zato, Kalimero, kada nam sledeći put pošalješ tekst koji niko nije smeo da objavi, a ne potpišeš se kako valja, svojim imenom, ni mi ga nećemo objaviti. Zapravo, nećemo ga objaviti sve i da se potpišeš.

Kukavica kukavna
Mladen Bogićević,
jedan od kukavičkih urednika još kukavičkijeg Penzina

P.S. Kratko uputstvo, za tebe Kalimero, da unapred znaš kada će tvoj tekst biti objavljen:

  • ako u njemu napišeš još nešto osim to da je voda mokra, da je nebo plavo ili da su političari korumpirani, bilo uopšteno, bilo poimence
  • ako u njemu napišeš šta si ti učinio da ne bude tako, koliko si dugo, kada i gde, vodio borbu da nešto bude drugačije nego što jeste (ne kafansku, ne ličnu, nego sistemsku, strpljivu i ozbiljnu, makar i takva bila neuspešna), na primer, kada si ti osnovao i uređivao medij koji je bez straha objavljivao tekstove koje niko nije smeo da objavi
  • ako u njemu napišeš nešto lepo, onako, bar iz šale, prosto da pokažeš da imaš i tu crtu, da ti pisanje nije poslednja terapija koju primenjuješ kad nijedna druga nije uspela, da postojiš, kao autor i kao čovek, i kada bi svi problemi ovog sveta nestali već sa prvom objavom tvog teksta koji niko nije smeo da objavi.