Početna Magazin Godine Društvo 11 stvari koje ne treba reći staratelju

11 stvari koje ne treba reći staratelju

Briga o starom ili teško bolesnom članu porodice je teška. Na svu svoju muku, staratelji često moraju i da se nose sa netaktičnošću ili čak bezosećajnošću okoline koja je naročito laka na jeziku…

Neke stvari jednostavno ne treba reći. Kada dolaze od ljudi koji ne znaju kroz šta neko prolazi, čak i dobronamerni komentari i pitanja mogu biti frustrirajući i bolni. Sindi Laverti, savetnica osoba koje se brinu o drugome dala je za Ageing Care primere rečenica zbog kojih staratelji pomisle Da li je moguće da je to rekao/la?

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

1) „Zašto ti je toliko teško da se brineš o nekome?“
Budući da ovo obično izgovaraju oni koji nikada nisu brinuli o staroj/bolesnoj osobi, ovo pitanje može staratelju veoma teško da padne. Kako ističe Laverti, time se uloga negovatelja umanjuje i čak poništava.

2) „Bože, nisam te videli tako dugo! Zašto češće ne izlaziš?“
Iako verovatno dolazi od osobe kojoj je stalo, Laverti naglašava da je ovo pitanje neproduktivan način da se izrazi briga za prijatelja ili člana porodice koji se brine o starijoj/bolesnoj osobi. „Jeste istina da bi većina negovatelja trebalo više da izlazi, ali je ovo bezosećajan način da se na to ukaže.“

3) „Izgledaš stvarno umorno. Vodiš li ti računa o sebi?“
Briga o staroj/bolesnoj osobi je teška. Zato i oni koji su u toj ulozi i oni koji nisu, kažu da je to „teret“. Ali, prema rečima Sindi Laverti, kada prijatelj ili član porodice poveže brigu sa teretom, ono što oni zaista kažu staratelju jeste da se on ne nosi sa situacijom na pravi način i da to nije ono što bi on trebalo da radi sa svojim životom. „Negovatelji ulete u tu ulogu jer kao osobe koje vole žele da urade pravu stvar.“

4) „Treba da živiš ‘pravim’ životom“
Svaki staratelj shvata da je treba da živi život punim plućima, da ga isplanira, da odvoji vreme za sebe. Međutim, reći staratelju da „nađe svoj život“ jeste kao da mu govorite da ono što sada radi (briga o bližnjem) nema nikakvu važnost.

5) „Zašto jednostavno ne daš majku u starački dom? To bi bilo bolje za sve“
Laverti kaže da ovakvi komentari mogu da doprinesu da staratelj pomisli da je nesposoban da na pravi način brine o bližnjem. U stvarnosti, dom za stare možda nije isplativo ili uopšte finansijski moguće rešenje, ili staratelj želi da osobu o kojoj se brine zadrži u kući što je duže moguće. Ljudi sa strane misle da daju dobar savet, a u stvari (nenamerno) čine da se staratelj oseća krivim.

6) „Zašto toliko često posećuješ oca? On te čak i ne prepoznaje“
Ako se staratelj brine o osobi sa Alchajmerom ili drugim oblikom demencije i a ta osoba živi u staračkom domu, ljudi mogu da se pitaju zašto se trudi da posećuje nekoga ko se čak ni ne seća ko su oni. „Ljudima su potrebni ljubav i kontakt sa ljudima, inače bi se samo skupili i umrli“, kaže Laverti. „Staratelji ne bi trebalo da se osećuju glupo zato što idu da posete nekog ko ne pokazuje da ih prepoznaje. Sve dok oni znaju ko je njihov bližnji, to je jedino što je važno.
(U vezi sa ovim, podsećamo vas na divnu priču „Ona možda ne zna ko sam ja…„)

7) „Nemoj da se osećaš krivom/krivim…“
Kada ste staratelj, krivica se podrazumeva. Staratelji žele sve da srede, da reše svaki problem, da olakšaju svaku bol, a u stvarnosti niko ne može sve sam. Kada neko kaže staratelju da se ne oseća krivim zbog nečega, to može samo da pogorša stvari izbacivanjem krivice na površinu.

8) „Hajde da ne pričamo o tome. Pričajmo o nečemu veselom i zabavnom“
Kada je reč o ćaskanju, staratelji obično nemaju mnogo „zabavnih“ tema. Laverti kaže da okolina treba da shvati da osoba koja se stara o ostarelom ili bolesnom članu porodice ima potrebu da priča o tome. Prijatelji i članovi porodice staratelja treba da izdvoje vreme kako bi saslušali šta staratelj ima da kaže, bez obzira koliko to zvuči „neprijatno“ i „nesrećno“.

9) „Mora da ti je laknulo sada kada je gotovo“
Kada osoba o kojoj se brine premine, staratelj će se verovatno suočiti sa gomilom izmešanih osećanja. Olakšanje bi moglo da bude jedno od njih, ali Laverti misli da verovatno nije korisno na ovo ukazivati osobi koja je upravo izgubila roditelja, supružnika ili brata/sestru. „Ako umanjite događaj, umanjujete i život i trud staratelja“, kaže.

10) „Kada ćeš to da preboliš i nastaviš dalje?“
Žalost za preminulim je individualan proces. Kod nekih ljudi, prihvatanje smrti voljene osobe predstavlja dugotrajan proces. Ovo se naročito odnosi na staratelje koji su uložili značajnu količinu vremena i energije u brigu o osobi koja je preminula.

Stvari koje ne treba reći staratelju – srpski appendix

Osoba koja se brine o ostarelom ili bolesnom članu porodice u Srbiji ne dobija podršku od društva. Ne uspevamo ni da na pravi način organizujemo zaštitu i pružimo pomoć čak ni onim nemoćnim koji nemaju nikog svog. Kada se to ima u vidu, nije ni čudo što srpsko društvo ne može da se bavi onima koji imaju nekoga da se o njima brine, a staratelji uopšte nisu ni prepoznati kao grupa kojoj je potrebna pomoć.

Zato prethodnim rečenicama može da se doda jedna specifično naša:  „Ćuti, dobro ti dođe njena/njegova penzija/invalidski dodatak“

Svaki staratelj kada ovo čuje može sebi da postavi ono pitanje koje smo naveli na početku serijala: „Da li je moguće da je tako nešto upravo rekao/rekla?!“

Penzija jeste, koliko god da je mala, najsigurniji prihod u Srbiji i na nju mnoge porodice računaju. Invalidski dodaci su mali, ali većina smatra da je dobro dok se i isplaćuju u ovakvoj ekonomskoj situaciji. Međutim, često ni penzija, ni dodaci ne pokrivaju ni osnovne troškove nege u kući, a pomoć trećeg lica ili ustanove samo na osnovu njih u ogromnom procentu nije moguća.

Dakle, osoba o kojoj se staratelj brine uglavnom mora i finansijski da se osloni na njega.

A staratelj u Srbiji najčešće nema na koga da se osloni ni kada mu je najteže. I onda ga još „brižni“ udare rečenicom koja poništava sav njegov trud da pomogne bližnjem.