Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2015. Zvonimir (Knjaževac): Imenjaci

Zvonimir (Knjaževac): Imenjaci

Zvonimir (Knjaževac): Imenjaci

Priča sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija sa Festivala gajdaša Balkana, Koprivštica, Bugarska

MOJA NEOBIČNA ISTINITA PRIČA GOVORI O PUTOVANjU U INOSTRANSTVU A POVEZANA JE SA GOLUBARSTVOM. NA KRILIMA GOLUBA PISMONOŠE PUTOVAO SAM U SUSEDNU BUGARSKU.

U leto 2014, golub pismonoša (sa malim „g“) doneo je pismo iz Bugarske na adresu golubara Goluba (sa velikim slovom „G“). Pismo je stiglo iz malog mesta Koprivštica ispod planine Balkan, stotinak kilometara od Sofije. Tamo, u tom malom turističkom mestu, održavao se Festival gajdaša Balkana, sa pratećim programima među kojima i susreti zaljubljenika u golubove. Ambasadori naše zemlje bili smo nas četvorica: golubar Golub (sa velikim „G“), njegov imenjak golub (sa malim „g“), gajdaš Jordan i ja u svojstvu pripovedača i putopisca.

I krenuli smo.

Hajde, drugari, krilatog konja da osedlamo, hajde sve da ostavimo i odemo iz ove zemlje bez pozdrava, jer nas niko ne isprati, niko ne pomože materijalno i niko nam čak ni srećan put ne požele.

U Svetom pismu Božijem više puta je rečeno da smo mi: putnici, stranci i gosti u ovom svetu. A čuveni Servantes je rekao: „Nema tako utrtog puta na kojem ne bi bilo barem koja prepreka ili rupčaga!“, kao da je boravio u mom kraju, pa video koliko krivina i rupa mi prođosmo od Stare Planine do srpsko – bugarske granice. Zato to truckanje zaboravljamo, da ne bismo zaboravili kuda smo pošli. U tom brisanju tragova, stigosmo do granice. A onda iznenada iskrsnu problem – jer za goluba (sa malim „g“) nismo imali isprave. Ipak, posle dužeg ubeđivanja sa carinikom uz dokaz da naši golubovi, i onaj sa velikim „G“ i onaj sa malim „g“, imaju zvanično pismo sa pozivnicom za susrete golubara, pređosmo granicu. No, možda i to ne bi bilo dovoljno da carinik nije i sam bio zaljubljenik u golubove i uz to zvao se Golub. I tako biće ovo dani imenjaka: Golub – Srbin, Golub – carinik, golub – ptica i imenjak Bugarin Golub. A naravno i naš gajdaš rođen blizu granice našao je imenjake Jordane u Koprivštici. Jedino ja nisam našo imenjaka, ala sam upoznao dvojnika našeg goluba (sa malim „g“) u letilici DRON-u.

No, da nastavimo naše putovanje.

Čim pređosmo granicu, uhvatismo se sata i vremena. Bugari su sat ispred nas. Kod njih je sve ispred nas, pa i ulazak u EU pre nas.

I brže nego što smo očekivali, stigosmo u glavni grad Sofiju. Mada smo putokaze čitko tumačili, malo smo više lutali u Sofiji i oko nje, iako smo časovnike pomerili da bismo brže stigli, što nam i nije bilo neophodno, jer narodna kaže: „Ko čase broji, najčešće pripoveda o blizini kraja života!“, a nama se još živi, bar dok ne stignemo tamo gde smo naumili. Nismo se setili da iskoristimo goluba (sa malim „g“) da nam pokaže pravi put.

Krenuli smo na istok u svitanje dana uz putokaz suncokreta čiji ponosni cvetovi okrenuti u smeru sunca zadojiše naša nadahnuća, a čiji cvetovi zamirisaše na nedokučivo delo prirode. Nismo mogli da se ne zaustavimo i uberemo bar jedan cvet da semenkama nahranimo goluba, a u rukama imamo putokaz na istok prema suncu i našem cilju putovanja. Plovismo tako poljima suncokreta desetinama kilometara, dok ne uplovismo, u početku u brdovitim, a zatim i planinskim predelima, ispod same planine Balkan, koju Bugari meštani okolnih mesta, a možda i šire, zovu Stara planina. Nisam uspeo da razjasnim zašto oni Balkan zovu Stara planina… Nisam se ni trudio ni bunio što sam našo imenjaka naše Stare Planine, al sam domaćine pozdravio sa mojim monologom o Staroj Planini: „…Planino, moja starino, planino Stara Planino, kolko sam puta po tebe odio s devojku ovce čuvao…“.

I nastadoše zagrljaji, poljupci, kao da smo se znali godinama, jer kakvu ljubav prema prijateljima čovek nudi, takve će prijatelje i naći.

Manifestacija je trajala dva dana, a mi smo imali prilike da upoznamo nove prijatelje, ali i ovaj mali gradić od dve–tri hiljade stanovnika. U brdima su bile načičkane kućice sa tesnim kamenitim uličicama i ogradama, pa smo imali osećaj kao da je to Dubrovnik u malom, a dolinom protiče rečica sa više mostića, sa malo zelenila i stazica, kao Vrnjačka Banja u malom.

I bi manifestacija, i naš nastup, i susreti golubara, a pečat tih susreta: pojava pravog drona čija prezentacija je bila kao preteča golubova pismonoše u nekoj bližoj budućnosti, naravno miroljubivog i prijateljskog, koga sam prvi put video u životu i nosio ga u mislima kao novinu puta našeg prijateljstva, sve do onog kobnog trenutka (za naš fudbal) na utakmici Srbija – Albanija. A onda i u toku noći na prenoćištu, kod novonastalog prijatelja, u osvit zore, na prozoru, jutarnje buđenje uz gukanje njegovih golubova, koji su pozivali našeg goluba na prijateljsko druženje.

I tako, nadisasmo se leta prijateljstva i uz poklone domaćina, spremismo se za povratak. Jedina „mrlja“, po našem mišljenju, bila je što naš golub nije osvojio najviše priznanje, jer ruku na srce, bilo je mnogo dobrih i interesantnih golubova iz cele Bugarske i gostiju iz Makedonije, Rumunije, Turske i Grčke.

Povratak nije bio lep kao odlazak u Bugarsku. Naprotiv!

Blizu same granice, dočekalo nas je nezapamćeno nevreme. Sevalo je, gruvalo, lila kiša kao iz kabla, potoci svuda oko nas. Nestalo je struje, carina zatvorena do daljnjeg. Vidik je naišao na mrklu noć i ostavljao za sobom pustoš i ad. Čekali smo u kolima da kijamet prođe, a onda nas je sustigla glad i žeđ.

I onda se desio kanibalizam! Posle višečasovnog nevremena i našeg gladovanja, Golub (sa velikim „G“) zaklao je goluba (sa malim „g“)! Da li je bio toliko gladan ili ljut što njegov golub nije bio šampion, tek u jednoj kolibi kraj puta, i ja sam pojeo krilce sirotog goluba (sa malim „g“).

„Imam ja i boljih u svom golubarniku“, pravdao se Golub (sa velikim „G“).

I uzdiže se svetlosni novonastali dan i glasno zamirisaše suncokreti, pokazaše nam put u pravcu sunca na zapad i mi stigosmo u Srbiju u popodnevnim časovima sa danom zakašnjenja u okrnjenom sastavu, ko da ništa bilo nije.

Zvonimir Pavković
pripovedač iz sela Štipina kod Knjaževca


Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijih koji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu

Putopisne priče sa 1. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih