Za 85. rođendan, sa harmonikom kroz selo (video)

Jedan mladi harmonikaš je naučio željenu pesmu da bi kroz celo selo pratio svog komšiju za njegov 85. rođendan. Jedan drugog oslovljavaju sa „unuk“ i „dedo“, iako rod nisu. Ali znaju vrednost dobrog komšije.

Dragoslav Milenković, koga svi zovu Dragan, iz sela Maskare kod Varvarina, proslavio je svoj 85. rođendan uz muziku uživo. Njegov komšija Darko, harmonikaš, pratio ga je od jedne do druge kuće, svirajući pesmu „Vidiš li onu reku zelenu“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Dragan je poželeo, a njegov komšija je naučio da svira ovu pesmu specijalno za ovu priliku.

Njih dvojica su tako, uz muziku, prošetali 15. maja 2020. godine kroz selo. Kratka šetnja se završila kod rodne kuće „dede Dragana“. U tom istom dvorištu izgradio je novu kuću. Istina, i ta nova je iz ’70-ih godina XX veka nije ni završena, ali u njoj živi. To imanje je njegova dedovina.

„Darko je mnogo dobar čovek. Ja ga zovem ‘moj unuk’, a on mene zove ‘dedo’. O, kako da se ne družimo. Pa ja nemam drugoga do njih tu. Volim ih, lepo popričamo, to mi mnogo znači“, Njihove kapije deli 80-ak metara, dok su „deca tamo, a on ovde“.

„Imam neke stihove, kako mi je bilo“. Zatim u dahu čita svoje stihove:

„Vetar mi oči vadi, hladnoća trese mi telo.
Ja vidim da ludim, da samo gledam belo.
O, samoćo! O, samoćo!
Kuda bih sada kreno, kuda bih sada pošo,
Gde bih se sada deno?
Šumore zraci sunca, vetar grane njiše,
teški su otkucaji srca, a starost jedva diše“

Kaže da je bio tužan i razočaran zašto je bio sam.

Idem ja tamo gde sam se rodio

„Hteo sam da kažem ovoj sobi gde sam se rodio: ‘Zbogom zanavek!’. Sa Darkom da se proveselim malo. Tri meseca nisam izašao iz avlije.“

Objašnjava da je njegova samoizolacija trajala duže nego što nalaže epidemijska situacija jer ima problem sa alergijom kad cveće i drveće počnu da cvetaju. A on ima puno voća u dvorištu.

Dragan je pićem počastio drage komšije. Seća se koliko mu je njihova pomoć značila.

„Otišao sam da kupim piće da častim moje komšije drage što su mi svaki dan donosili hranu. Na kapiji mi ostave kesu“ seća se sa ljubavlju njihove pažnje.

Ovih dana pomisli na piroške sa sirom iz Varvarina, ali iako je vanredno stanje ukinuto, ne odlazi po njih:

„Kažu da ne idu autobusi, ne znam.“

Nekad je živeo u velikom gradu, ali mu to duši nije prijalo.

„Živeo sam u Beogradu isto, ali kad sam se penzionisao, rekao sam: ‘Idem ja tamo odakle sam se rodio’. I sad mi neka tuga. Otkako sam sâm, to mi teško pada.“

Odlučan je da se u Beograd ne vraća:

„Teške sam trenutke provodio tamo i rekao sam: ‘Nikad više moja noga neće u Beograd’. Nedostajao mi je zavičaj, moje selo.“

Vidiš li onu reku zelenu

Pesma koju je odabrao za proslavu svog rođendana manje je tužna od one koju je sam napisao. Srećom, ne čuje se dok je peva, samo se vidi osmeh na licu, zaključuje novinar Telegrafa.

Vidiš li onu plavu planinu
i pod njom jednu varoš malenu?
Moja je prva ljubav i sada tu,
ja još mislim na nju.

Vidiš li onu reku zelenu,
tamo gde divlje ruže cvetaju?
Moja je jedna suza pala tu,
žaleci ljubav nevraćenu.

Vidiš li onu kuću malenu,
gde beli bagremi jos mirišu.
Moja je prva ljubav i sada tu,
ja još pamtim nju.

Vidiš li onu staru jabuku
i pod njom jednu klupu malenu?
Moja je majka nekad sedela tu,
ja još pamtim nju.

Izvor: B. Petrović, Telegraf

Preporučujemo i tekstove: