U redu je žaliti za gubitkom rituala tokom pandemije

Mnogi u Srbiji tuguju svesni da Uskrs ove godine neće biti isti. Ne možemo se okupiti. A to zajedništvo jeste u srži proslave Uskrsa. U redu je žaliti za gubitkom rituala tokom pandemije.
Zašto su nam rituali važni? Možemo li da se prilagodimo i stvorimo nove?

Budući da se ljudi širom sveta samoizoluju kako bi usporili širenje koronavirusa, mnogi vremenski ustaljeni rituali, uključujući proslave diplomiranja, maturske večeri, venčanja, pa čak i sahrane, otkazuju se. Odsustvo ovih rituala u ovako stresnom vremenu nije beznačajan gubitak, kaže Maribel Alvarez, vanredna profesorka na Odseku za antropologiju Univerziteta Arizona.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Ljudi treba da prihvate bol koju osećaju zbog privremenog gubitka značajnih društvenih rituala i da prihvate izazov stvaranja novih, kaže Alvarez.

Šta su rituali i zašto su važni ljudima

„Smatra se da su rituali skoro univerzalna ljudska praksa, koja je u velikoj meri povezana sa svakodnevnim životom, kao i načinom na koji obeležavamo posebne prilike“, kaže Alvarez. Rituali nas prisiljavaju da zaustavimo svakodnevnu užurbanost.

„U tom smislu, ritual se razlikuje od običaja, jer je uobičajeno ponašanje nešto što radimo bez razmišljanja. Ritual predstavlja trenutak u vremenu tokom koga mi – pojedinačno ili kao grupa – obratimo pažnju na nešto.“

Važni prelazi u našem životu obično se obeležavaju ritualima, kaže Alvarez. Folklorista Arnold van Ženep (Gennep) je prvi predstavio koncept obreda prelaska 1909. godine.

„Život pojedinca u bilo kom društvu predstavlja niz prelazaka… Rođenje, društveni pubertet, brak, smrt. Za svaki od ovih događaja, postoje ceremonije čija svrha je u suštini da omoguće pojedincu da pređe iz jedne definisane uloge u drugu.“ (Ženep)

Rituali čine okvir za razumevanje ovih trenutaka i takođe pomažu ljudima da se sete vrhunca svojih emotivnih iskustava. Zbog toga roditelji i rodbina strpljivo čekaju, ponekad na suncu koje prži, dok vojnici daju zakletvu.

Prihvatiti gubitak

Prekid rituala može biti štetan, kaže Alvarez.

„Jedna od pozitivnih funkcija rituala jeste da nam pomogne da prođemo kroz te prelaze.“ Napominje da čak i srećni prelasci, kao što su diplomiranje ili dolazak na svet novorođenčeta, nose stres sa sobom.

Ritual svima nama nudi lakše prihvatanje ove vrste kontrasta. Otkazivanje događaja kao što je matura može izgledati minorno kada se posmatra u kontekstu zdravstvenih i ekonomskih tragedija proisteklih iz pandemije. Međutim, kada se ovi rituali poremete, to može dovesti do dezorijentacije.

„Mislim da prva stvar koju treba da uradimo jeste da prihvatimo gubitak. Prihvatite prekid. Nemojte ga uzimati olako“, kaže Alvarez. Kaže da je ona plakala kada je shvatila da neće moći da bude prisutna na diplomiranju svog doktoranda sa kojim je radila pet godina.

„Ljudi su bića simbolike. Mi izvlačimo značenje iz simboličnih radnji. Da, naravno, bićemo dobro i bez ceremonije diplomiranja. Ali, da li će psihičkom opterećenju doprineti to što u ovom trenutku mi nemamo taj trenutak proslave? Da, hoće.“

Ljudi su izuzetno prilagodljiva bića

U ovo vreme, ustanovljavanje novih rituala predstavlja istovremeno i izazov i priliku. Jedna od sjajnih stvari kod ljudi jeste ta što smo mi izuzetno prilagodljivi, kaže Alvarez.

Alvarez ukazuje na podatke prikljupljene na njenom projektu proučavanja tradicije, načina izražavanja i prakse koji se povezuju sa krajem života, tugovanjem i smrću u zajednici. Projekat pruža više primera snalažljivosti ljudi, kao i njihove odlučnosti da stvore „samoautorizovane“ rituale pravljenjem narukvica od perlica za molitvu u bolničkim čekaonicama, stvaranjem kućnih oltara i ustanovljavanjem „bicikala duhova“ kao spomenika za ljude koji su život izgubili u biciklističkim nesrećama.

„Jedna od stvari koje smo saznali jeste da ljudi koriste ono što im je dostupno ili – drugim rečima – ljudi prave limunadu od limuna*“, kaže Alvarez.

Napomena Penzina: U američkoj kulturi je ustaljena izreka, koja se greškom pripisuje Dejlu Karnegiju: „Kada ti život da limun, napravi limunadu.“ Označava korišćenje onoga što nam je dato, dobijanje partije uprkos lošim kartama.

Ustanovite nove rituale

Svedoci smo pojava poput crkvenih misa putem interneta ili koncerata iz domova ljudi. Tehnologija, za koju se često mislilo da je neprijatelj istinske veze među ljudima, sada je spasonosni dar, kaže Alvarez.

„Znam da Zoom (videokonferencija) nije idealna stvar, ali zamislite da to ne postoji, da nismo u mogućnosti da vidimo ljude i da se povežemo sa njima“, kaže Alvarez.

Iako su ljudi kreativni, Alvarez naglašava da ključna stvar rituala često nedostaje u virtualnim događajima. Rituali često zavise od kolektivnih fizičkih radnji. Alvarez kao primer, svojstven američkoj kulturi, daje zajednički izlazak studenata koji su diplomirali na pozornicu.

Napomena Penzina: Kolektivne fizičke radnje od kojih zavise rituali u srpskoj kulturi su slava, ili kao novija tradicija – doček sportista. Najnoviji ritual, rasprostranjen širom sveta, jeste zajedničko aplaudiranje građana u samoizolaciji.

Često se iskustvo događaja ne svodi na sam događaj već na ritualizovane radnje oko tog događaja – kao što je izbor odgovarajuće odeće ili deljenje hrane.

Iako imamo ove onlajn platforme i možemo biti prilagodljivi, jedan od ključnih elemenata rituala – onaj praktični deo obavljanja rituala – jeste doveden u pitanje pasivnošću interakcija koje se dešavaju iz fotelje.

Alvarez predlaže da ljudi uobičajene aktivnosti, kao što je uživanje u kafi u svojoj omiljenoj stolici ili spremanje jela, učine još lepšim ili da od njih naprave ritual. Ritualizacija svakodnevnih aktivnosti može delovati umirujuće, dati nam osećaj kontrole i „doneti onaj osećaj iz budističke tradicije svesnosti i prisutnosti u trenutku“, kaže Alvarez.

A šta kada se sve završi?

A šta kada se sve završi i kada nam ponovo bude dozvoljeno da se okupljamo sa bližnjima? Hoće li naše ceremonije biti manje jer ćemo usvojiti privremeni pristup društvenim okupljanjima? Ili ćemo ih povratiti uz novootkriveno uvažavanje naše potrebe da budemo zajedno, željni učešća na paradama i koncertima i posmatranja utakmica na stadionima ispunjenim neznancima?

„Nema sumnje da je razlog zašto se okupljamo na sportskim događajima i koncertima, na venčanjima i sahranama, taj što smo mi društvene životinje“, kaže Alvarez.

„Ova fizička izolacija će morati u nekom momentu da se završi. Ljudi žele da budu sa drugim ljudima.“

Ali, da, određeni aspekti naših rituala mogu se promeniti. Na primer, neke vrste ritualizovanog fizičkog kontakta, kao što je rukovanje, mogli bi ustupiti mesto drugim simboličnim načinima izražavanja odnosa.

„Kao što zna svaki student društvenih nauka, promena je stalna. Ono što ljudi čine sa tradicijom jeste da je uvek prilagođavaju novim okolnostima“, kaže Alvarez.

„Ali ne mislim da se toga treba plašiti. Možete se kladiti da dogod budemo postojali na ovoj planeti, mi ćemo pokušavati da drugom ljudskom biću signaliziramo neku vrstu poruke značenja i zajedništva.“

Izvor: University of Arizona
FotografijaAnna Shvets sa Pexels

Podsećamo na tekstove: