Svetozar (Beograd): Vršački vetrovi

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“.

Cakle se kišom oblivena stakla, a po tamnosivom odsjaju visokih hotelskih prozora prevrću se beličasti oblaci zaklanjajući jedva vidljive obrise Vršačke kule.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Zamagljena svetla retkih automobila i debeli oblak koji se iza njih zalepio za zemlju smanjuju i kriju uglove Sterijine ulice. Trotoari već umiveni vetrom prepuštaju tanke mlazeve suvišne vode davno iskrivljenim pociglanim ivicama. Opuštaju se opustela raskršća.

Da nije kiše, lutao bih kao nekad po poljima iza fabrike čokolade, iza napuštene pruge, po zelenom panonskom beskraju.

Vršac nudi zeleno more za lutanje od Balate dokle hoćeš. A čim Sunce razgrne crnilo iznad Babinog budžaka baš ono postaje sve i sve jedan dan vršački. Obasjana Kula otpozdravlja dugi, a vetar neumorno podseća na svoje prisustvo. Sve je ogrezlo u žuto, dok sa okislih prolaznika lenjo silaze zadnje kapi.

Vršačko nebo oduzelo je Suncu sjaj zalaska, a jezero nebu lice. Uzimaju jedno od drugog. Neka stara kuća senku premorenog drveta i ljudi od stare kuće, od senke, od premorenog drveta. I ovaj grad postoji da daje.

***

Dani bez vetra su praznici. Danas nije praznik. Oblaci se rastaču. Ispucano nebo suzi ogledajući se u sopstvenim kapima. Zaradovano Sunce gotovo prepuklo od dragosti, namešta se za što lepši osmeh malom gradu vetrova.

Misao vreme postaje. Jučerašnjica je kora ovog grada, svaka pukotina, bora čoveka, napušteno korito, prelomljeno deblo, različiti vetrovi… To je kora danas i kora sutra. Danas je vetar, a možda će već sutra prestati vetar.

Grad svoje vetrove zaustavlja, nebo crveni.

Zna se zašto je ovde vetar i zašto belasa lišće. Vetar nagoni da se voli jesen. Dok mrsi devojačke kose svi osmesi su milovani i prepušteni prkosnim usnama. Sve kletve sadrže i vetar. Praznik sve zaboravlja. I kletvu. Neka bezbrižnost se uvlači u Vrštane, ali tada nešto nedostaje.

Opet, suze promiču nebom. Pokisli pod strehama zure kroz misli i baš ih briga za vreme. A zatečeni sa druge strane stakla, dok gledaju njegovo oblivanje, prevlače dve, tri nepopijene kapi po dnu čaše razmišljaju tako … o bilo čemu.

Svetozar Radišić, Beograd
Fotografija:
Vršac, Jorge Láscar za Wikimedia Commons