Početna Magazin Godine Penzija Srbija da ne uvodi drugi stub penzijskog osiguranja

Srbija da ne uvodi drugi stub penzijskog osiguranja

Srbija da ne uvodi drugi stub penzijskog osiguranja

Uvoditi obavezno privatno penzijsko osiguranje, tzv. drugi stub penzijskog sistema, ili ne uvoditi problem je koji muči sve zemlje regiona piše Tanja Veselinović za N1. Srbija do sada nije uvela drugi stub, a razlozi protiv njega i danas su ubedljivi, uvereni su domaći stručnjaci. Isti stav zastupa i Bernard Ejč Kejsi, s Londonske škole ekonomije.

Nepovoljna demografska kretanja, sve manji broj zaposlenih kao izvor finansiranja penzija, sve veći broj penzionera i spor ekonomski rast i budžetski deficit mogao bi u budućnosti da uruši državni sistem penzija. Rešenje za to jeste preusmeravanje dela doprinosa u privatne fondove, u sklopu privatizacije penzisjkog osiguranja i obezbeđivanja trajnog rešenja pitanja penzija. To je drugi stub penzijskog osiguranja.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Ministar finansija Srbije Dušan Vujović je govoreći o toj temu na panelu MMF-a u Vašingtonu u maju 2015, izjavio da će Vlada Srbije razmotriti mogućnost da uvede obavezno privatno penzijsko osiguranje, tzv. drugi stub. Međutim, iskustva iz istočne Evrope su razočaravajuća, gde su rezultati uvođenja drugog stuba bili gori od performansi državnog penzijskog sistema.

Mađarska i Poljska ukinule su drugi stub, isto razmišlja i Bugarska, a Slovačka, Letonija i Litvanija znatno su ograničile i smanjile drugi stub. Slovenija, Češka, kao i većina razvijenih zemalja poput Nemačke, Austrije, Francuske, nikada nisu ni htele da uvode drugi stub, u Hrvatskoj su, na primer, penzije iz mešovitog sistema (I i II stub) manje od onih koje se isplaćuju samo iz I stuba (javnog PIO).
Srpski sistem konzervativan i to je dobro

Govoreći na međunarodnoj konferenciji „Evropa i Azija: Izgledi za ekonomsku integraciju“ u organizaciji Beogradske bankarske akademije, Bernard Ejč Kejsi govorio je o značaju dobrog korišćenja novca iz privatnih penzionih fondova i o neophodnim uslovima da privatni penzioni fondovi uistinu budu drugi stub sistema.

„Sistem penzijskog osiguranja u Srbiji često se smatra konzervativnim, zbog postojanja samo jednog stuba, javnog, za razliku od ostalih zemalja u ovom delu Evrope. Ipak, mislim da je odluka da u Srbiji ostane samo javno penzijsko invalidsko osiguranje dobra odluka, posebno zato što promene nisu uvedene jer to preporučuju neke međunarodne institucije, kao opšti trend“, smatra Kejsi.

Preduslovi za efikasnost drugog stuba

Većini zemalja centralne i istočne Evrope uvođenje drugog stuba samo donelo probleme, pa su prisiljene da sada ukidaju ono što su uvodile tokom devedesetih godina dvadesetog veka. Dva su problema, deficit budžeta i plasiranje sakupljenog novca:

„Ta vrsta reforme stvorila je deficit u budžetima tih zemalja jer su se smanjila sredstva u prvom, javnom stubu, iz kojih je deo sredstava preusmeren na privatno obavezno osiguranje, odnosno drugi stub. Sve što stvara deficit postalo je veliki problem, posebno u proteklih 5,6 godina. Drugi problem je, čak i kada nije bilo fiskalnih problema, pitanje je bilo šta uraditi sa novcem koji ste prikupili u tom privatnom obaveznom penzijskom fondu. U visoko razvojenim zemljama ti su fondovi opstajali zahvaljujući razvijenom finansijskom tržištu. U zemljama centralne i istočne Evrope to nije bio slučaj, pa su ti fondovi kupovali državne hartije od vrednosti, veći deo njihovih portfolija su činile državne obveznice. Dakle tu nije bilo nikakve privatizacije, ispostavilo se da država ima oba stuba penzijskog osiguranja“, kaže Kejsi.

Zbog toga, neophodno je postojanje razvijenog finansijskog tržišta i samo je s njim održiv drugi stub obaveznog penzijskog osiguranja:

„Morate imati vladavinu zakona i razvijenu berzu i tada će drugi stub možda uspeti. Ne možete ga uvoditi na silu, očekujući da će on podstaći razvoj finansijskog tržišta“.

Kejsi smatra da ima razloga da se pomeri starosna granica za odlazak u penziju, s obzirom na to da je produžen životni vek i da, zbog obrazovanja, radni vek počinje kasnije nego što je to bilo pre jednu ili dve generacije.

Da li ćemo biti dovoljno zdravi i sposobni da radimo do, na primer, 67. godine zavisi od posla, života i bolesti, kaže Kejsi: „Veliki je problem koji sami izazivamo jeste naš stil života. Upravo nas to čini bolesnim. Moramo i o tome da razmišljamo, ali to je već nova oblast, jer sama priča o penzijama zadire u brojne oblasti, nije samo ekonomsko pitanje“, zaključuje on.