Slavimir (Kragujevac): Devojačka soba

Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba “Draganova nagrada” u kategoriji “Najbolja priča o putovanju po Srbiji”. Priča je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi “Putujući spomenar” koju je izdalo UG “Snaga prijateljstva – Amity”.

Ne bih vam znao reći ko je prvi kazao uzrečicu i kojim povodom:

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

„Što južnije to tužnije…“.

Oduvek je ona u meni činila podvojena osećanja, od saglasja do pobune. Život me je uverio da jug Srbije u istinu jeste pustošan i tužan, osobito u ovom veku. Ali sa druge strane kad ste rođeni u Toplici, kada u vama živo pulsiraju uspomene detinjstva, kada se zagledate u prošlost, u dičnu istoriju, u svekoliku jedinstvenu njenu lepotu, ne preostaje ništa drugo nego da tužno ustupi mestu, radosti, ponosu, divljenju, junačkog kraja i zavičaja. Kada god mnim o zavičaju ja zborim ne samo o Toplici nego o vascelom jugu i jugoistoku Srbije. Na jugu i jugoistoku Srbije stanuju neznane tajne i lepote. To je dika i ponos Srbije. Možete sporiti moje osećanje, ali mi ga ne možete uzeti. Možda je za vas vaš sever ili zapad, lepši i draži, ali jug je jug i istok sa zorom i rađanjem sunca vazda neponovljiv. Ako i dalje sumnjičavo vrtite glavom ostaje mi da vas pozovem na jedno vaše putovanje lično, ili kroz moju putopisnu priču sa jugoistoka Srbije. Da li ste radoznali da zavirite u Devojačku sobu.

***

Kada već spomenuh putovanje i putopis, reći ću da strast putovanja i zapisi utisaka ne žive u svakom podjednako strastveno i iskreno, kao u meni pesniku večitom dečaku, sanjaru i pisaru vrlom beležniku. Znam, ima toliko ljudi koji putuju i pričaju o svojim putovanjima. Toliki žude i putuju dalekim svetom i zemljama, a nikada ne proputuju svoj bližnji rodni svet, svoju zemlju. Nećemo sporiti lepote i krajeve sveta kojima hrlite, ali oni vam nikada ne mogu biti bliski kao rodni zavičaj. Prolazno divljenje nije isto, što i draž nostalgične spone koja pleni dušu i srce, kad zakoračite na rodno tlo. Kakve li su tajne i lepote tu oko vas u vašem kraju i zavičaju a vi ih niste videli ili išta o njima čuli?

***

Oprostite, ja se već raspričao, onako izokola, studijski, a upravo hteo bih da vas povedem na putovanje do Lazarevih lepota i toponima koji nose njegovo ime. Možda bi putopis mogao da se utroji ili učetvori, ako hoćete do Lazarevog carskog prestonog grada, ili do Lazareve reke i znamenitog jedinstvenog Lazarevog kanjona. O Lazarevom gradu verujem da po nešto znate i da ste čuli ili čitali, ali mnim da o Lazarevoj reci, Lazarevom kanjonu, i napokon o Lazarevoj pećini, o Devojačkoj sobi, možda slušate, ili čitate po prvi put.

***

Pred nama je vreli avgustovski dan. Zato putujemo ranom zorom na crkveni sabor u Zlot. Moj stariji sin je službovao u Zaječarskom i Borskom okrugu pa i u Zlotu. Pozvan je da bude dragi govornik na saboru. I tako skupa idemo u goste Zlotu, on snajka i ja. Putovanje je pravo uživanje. Smenjuju se sela, brežuljci, živopisni krajolici i vijugavi put. Na asfaltu već cakli sunce. Prijatna duhovna muzika sa radio aparata u kolima i naše dobro raspoloženje, čine da nam nadolazeća vrućina uopšte ne smeta.

***

Meni se učinilo da smo za kraće vreme nego uobičajeno već bili na odredištu. Domaći i gosti sa svih strana jugoistoka Srbije već su se prikupljali ispred lepog molitvenog doma. Atmosfera je vrlo svečana. Raspoloženje titra na svakom licu. Grle se stari znanci. Ćaskanje i prebiranje po nedavnim uspomenama je živo. Uskoro kreće i saborska proslava. Hrišćanske himne, pozdravi, dija- slike na velikom platnu, priče iz dalje i bliže prošlosti, pesme i recitacije smenjuju se zaredom. I nakon toga biva beseda glavnog gosta govornika, nadahnuta i veličanstvena. Skup se pretvorio u uvo.

***

Prosto rečeno, svečano teče sabor i dan za pamćenje. Kasnije je sledovao zajednički ručak u porti crkve i pod šatorom. Omorine kao da nema. Pobedila ju je sama veličanstvena svečanost, gostoljublje, bratski i sestrinski duh zajedništva. Svi žele da dan što duže traje. I potrajao je zaista dugo, jer se saborska svečanost nastavila zajedničkim izletom.

***

Moram reći da sam prvi put u životu bio na jedinstvenom izletu, kraj Lazareve reke, za koju nikada nisam čuo, da sam po prvi put video Lazarevu pećinu i Lazarev kanjon. I prvi put slušao priču o Devojačkoj sobi. Danas kada prebiram uspomene i pokušavam da ispričam ličnu putopisnu priču pribojavam se da li ću uopšte moći da prepričam i opišem te lepote jugoistoka Srbije. Slabe su reči da vam dočaraju što su moje oči videle i što je mojoj duši bilo podareno od krasota ovih izletišta. Reći ću vam iskreno:

„Dođite sami i uverite se. I vas čeka Devojačka soba. Dok ne dođete evo malo motivacionog opisa“.

***

U ulaznom holu Lazareve pećine iza velike zelene rešetkaste kapije sačekuje nas vodič. Mlađi čovek, uredno uglađen, smirenog duha, strpljivo pričekuje da se formira omanja grupa za putovanje kroz pećinu. Nasuprot avgustovskoj jari ispred pećine u ulaznom holu je prilično hladno. Posetioci se zaogrću duksevima, jaknama, ćebadima. Čine to oni koji su već imali iskustva u poseti pećini. Ja sam goloruk, pa pozajmljujem duks od jedne starije gospođe koja odustaje od posete pećini, budući da su izgrađene staze kroz hodnike pećine mokre i klizave a njene noge nesigurne. Zahvalo sam se na njenoj usluzi i ljubaznosti. Potom stajem tik uz vodiča da bolje čujem uvodnu priču o Lazarevoj pećini.

***

U grupi posetilaca pećine sa nama je i par stranaca. Vodič zato priča priču na engleskom, i ponavlja i na srpskom. Pretvorili smo se u uvo da čujemo svaku reč i da što više zapamtimo bitnih pojedinosti o pećini. Budući da pamćenje u ovim godinama nije najsigurnije ja u beležnici zapisujem polu skraćeno pojedinosti iz njegove priče. Ovi zapisi vidim koliko su važni danas kada ja skromno pokušavam da prepričam priču o Lazarevoj pećini i da napišem što verniji putopis.

***

Vodič je rekao da je pećina znana po Glavi bizona i Devojačkoj sobi. Ova prva bitna rečenica u svima, a i u meni budi radoznalost. Prostrujala su mi umom pitanja od kuda u pećini Glava bizona i kakva je to Devojačka soba? Nije uljudno prekidati vodiča u priči, pa puštam da njegova priča teče kako je on uzbudljivo daruje svakom posetiocu. Slušamo je sve vreme radoznalo i predano. Vodič kazuje da se Lazareva pećina nalazi u istočnoj podgorini Kučaja; od sela Zlot udaljena je 3 km, a od Bora 18 km. Po legendi koja živi u Zlotu, Lazareva pećina je dobila ime po knezu Lazaru. Posle Kosovskog boja, ostaci srpske vojske, bežeći pred Turcima, sklonili su se u pećinu. Tu su živeli neko vreme i hranili se, o čemu svedoče kosti domaćih životinja, koji su nalaženi svuda po pećini. U tursko vreme, pećina je bila zazidana, da se ne bi mogli sklanjati hajduci i zbegovi.

***

Vodič kazuje i to da neretko dolazi do mešanja nekih pojmova, pa se tako često Lazareva pećina naziva Zlotska pećina, po Zlotu. Ja zaista nisam znao da uz ovu pećinu su i neke druge Zlotske pećine: Vernjikica, Mandina, Vodena, Hajdučica… Zapisao sam njihove nazive uz želju da bih voleo i njih da posetim nekom drugom prilikom.

***

Sada razmišljam o Lazarevoj pećini i kao da isponova slušam priču vodiča koji kazuje da ona spada u red rečnih – izvorskih pećina. Kroz vodičku turu pokazao nam je dva njena horizonta pećinskih kanala: suvih- fosilnih i rečnih- aktivnih. Prva grupa kanala je pristupačna i relativno prohodna, dok su kanali mlađe evolutivne faze ispunjeni vodom stalno ili periodično. Drugi donji horizont pećine može se videti samo sa visine gornje terase.

***

Zanimljiv je i deo priče uz legendu o imenu kako je Lazareva pećina nastala? Lazarevu pećinu izgradile su vode alogenih reka, kao i vode koje padaju direktno na deo Dubašničke površi, koji pripada slivu pećine. Mene je zadivio i podatak da iznad ulaza u pećinu stoji impozantna vertikalna stenovita litica, visoka čak 25 m. Potom drugi važan podatak da Lazarevu pećinu čine veći broj morfospeleoloških celina kao što je Prestona dvorana.

***

Dakle, Prestona dvorana, zaista zaslužuje epitet “prestona” po lepoti ukrasnih nakita. Ona je deo glavnog kanala koji je najbogatiji pećinskim nakitom. Preovlađuju salivi i draperije i dugački, vitki ili masivni stalaktiti, često u obliku masivnih razgranatih lustera. Mislim da je lepša od svih stvarnih dvorana svakog kneževskog dvora.

***

Vodič je napomenuo, da je nakit suv, i da se u ovo vreme ne zapaža stalno novo deponovanje kalcitnih materija. Meni se tu oteo prigušeni uzdah: „Šteta“! Prestona dvorana je okamenjena, a mogla bi priroda još da je doteruje. Jeste fenomenalna, ali kneževski zov i želja bili bi smisleni. Moj poetski duh i mašta su se primirila kada sam na kraju Prestone dvorane stajao i divio se piramidalnom bloku sa stalaktitima koji liči na srednjovekovnu kulu. Ova gromada stalaktita nazvana je Kula kneza Lazara. Pandan joj nije, i nikako ne može biti, ona urušena kula kneza Lazara u njegovom prestonom gradu. Što grade ljudske ruke, i što gradi priroda, ne mogu se ni u čemu meriti… Bio je to moj zaključak pred ovom piramidom. Stajao sam pred njom neko vreme očaran i ne čuvši poziv
vodiča da krenemo dalje u obilazak pećine, jer ga je druga grupa posetilaca čekala na svoje
putovanje kroz pećinu.

***

Požurio sam da se priključim svoj grupi koja je već ulazila u Dvoranu blokova. To je najviša dvorana Lazareve pećine. Na engleskom i srpskom jeziku naš vodič je naglašeno udvojeno govorio kako maksimalna visina Dvorane blokova iznosi 21,5 m. Tu smo razgledali i divili se jednom zaista monumentalnom masivnom stalagmitu, bele boje. Vodič je i pred ovom figurom napamet tačno spominjao prečnik u osnovi 14,5 m, i visinu od 5,5 m. Zbog svog izgleda koji podseća na stogove sena, logično nazvan je Stogovi. Kao uzgred, ali ipak smatrajući važnim rekao nam je da ovaj masivni stalagmit kao i ostali podni pećinski nakit formirani na blokovima i drugom krečnjačkom materijalu, govore u prilog značajne starosti procesa odronjavanja i salamanja pećinske tavanice.

***

Stog je ostao u svojoj dvorani da tako zdenut broji vekove a mi smo produžili dalje do Arsine dvorane. Pred Arsinom dvoranom nametalo mi se više pitanja: „Da nije to dvorana nekog meni neznanog viteza i Lazarevog kneževskog ratnika? Ne bi me čudilo da je nazvana Obilićeva dvorana. Možda dvorana Toplice Milana, Jug Bogdanova i devet Jugovića, dvorana Topličkih vitezova, epskih junaka iz moje Toplice“. Takva dvorana pristaje uz prestonu dvoranu, mislio sam ja.

***

Moja maštanja prekinuo je nastavak priče našeg vrlog i elokventnog vodiča. Govorio je sa ushićenjem o neponovljivoj lepoti dvorane, rekavši da je Arsina dvorana najlepša dvorana Lazareve pećine. Bio sam saglasan sa njim iako je nismo mogli videti. Priča o istraživanju dvorane me je očarala. Iza očaranja došlo je veliko iznenađenje.

Vodič je rekao da je najlepša dvorana dobila ime po Arsiću, članu speleološke grupe društva istraživača iz Valjeva, koji je jedini uspeo da se provuče kroz suženje i ispita dvoranu.

***

Po Arsićevom svedočenju i istraživačkom poduhvatu zna se da se u dvorani od nakita ističu pećinski stubovi, stalagmiti, bigrene i kalcitne kade, od kojih su one duž levog zida ispunjene vodom. Nakit je od belog kalcita ali ne svetluca. Dvorana je dugačka 43m, s najvećom širinom od 15m, i visinom od 2.5 m. U severnom kraku tog Glavnog kanala javljaj se bigrene kade, koje su sada najčešće suve. To su slapovi. Ovaj deo je sa speleološkog aspekta najinteresantniji.

***

Sećam se mojih promišljanja dok je tekla priča o Arsinoj dvorani. Ova dvorana je interesantna za znatiželju posetioca. Tu znatiželju podgreva neverovatna priča koju je po ko zna koji put ispričao naš vodič. Priča se meni i svim ostalima i sada činila stvarnijom od stvarnosti. Legende ožive tako snažno kada ih srcem primite i izvorno upoznate. Vodič je pripovedao: „U vrhu Slapova na tavanici nalazi se uzan otvor – ulaz u Devojačku sobu. Prema legendi, u turskom periodu, narod je u ovoj prostoriji tajno skrivao svoje tek stasale devojke, od turskog pogleda i zuluma, a dečake od danka u krvi. Pošto je ulaz u Devojačku sobu malih dimenzija, tako da može proći samo jedan čovek, ako bi se pojavila glava sa čalmom, stražar bi se morao postarati da vlasnik ostane i bez glave i bez čalme. Grupni napad nije bio moguć, a ni dim nije mogao isterati napolje privremene žitelje, jer su ga izvlačili procepi i pukotine, kroz tavanicu“. Priča Devojačke sobe je više od legende o patnji, ponosu, samoodržanju i ljubavi porobljene raje ovog kraja. Ja zaključujem da nije daleko od istine. Hajduku*** jugoistok Srbije i Toplice pun je istih i sličnih svedočanstva koja baštini u istoriji svojeg pamćenja. Ovde je slobodarski duh neugasiv.

***

Nošen osećanjima i predačkim duhom već sam sa ostalima pristigao u Koncertnu dvoranu. Pod njenim svodom odzvanjala je nova priča našeg domaćina vodiča. Pokazivao nam je uzdignutom rukom na draperiju- scensku zavesu na početku dvorane, dok se u pozadini dvorane videla ogromna glava bizona. Tek sada mi je bila jasna ona intrigantna početna rečenica da je pećina znana po Glavi bizona i Devojačkoj sobi. Glava bizona je u stvari izolovan krečnjački blok, delimično obložen bigrom i tako skladno oblikovan kao glava bizona. On je dugačak 8m, širok 5,5m, i visok 5,2m. Ovu divotu od visine, širine i dužine omamljujuće prirodne vajarske lepote treba videti. To se rečima ne može oslikati. A šta tek reći o Devojačkoj sobi, budući da se to samo slutiti da. Velika je istina reći da se u Lazarevoj pećini lepota na lepotu slaže.

***

Iz dvorane u dvoranu stigli smo i u Dvoranu slepih miševa. I ovde zastaje dah. Oči ne mogu da se nagledaju lepote. Dvorana slepih miševa je najbogatiji deo Lazareve pećine pećinskim nakitom. Ovde nema dileme oko imena. Dvorana je dobila ime po velikoj koloniji slepih miševa. I ovde je znatan deo dvorane ispunjen pećinskim nakitom – nakit čine beli kalcitni stubovi i stalagmiti, između kojih su kalcitne kade. Kakvi prirodni fenomeni i neponovljive lepote na svakom koraku.

***

Kružno putovanje kroz Lazarevu pećinu delom koji je uređen stazama bližio se kraju, ali nije prestajala vodičeva priča i objašnjenja na moja dodatna pitanja dok sam tik uz njega očarano koračao. Govorio je o klimi u pećini, o promenama koje su nastale ljudskim činjenjem otvaranjem sadašnjeg ulaza u pećinu. Ove promene nažalost su štetno uticale na negdanji zatvoreni sistem koji je vladao u pećini. Promene su dovele do degradacije nekih procesa u njoj. Pre svega na izgradnju pećinskog nakita. Isušivanje pećine sa opadanjem relativne vlažnosti i mržnjenje vode i kravljenje vode u toku zimskih meseci, znatno su oštetili pećinski nakit. Nakit je izgubio svoju raniju belu boju i posiveo je.

***

No i pored svega, cela pećina je dražesna. Kako je privlačila čoveka tako je privlačila i životinje. Utvrđeno je da je čovek od davnina koristio Lazarevu pećinu kao stanište. Takođe u Lazarevoj pećini su otkrivene kosti pećinskog medveda, pećinskog lava, i verovatno pećinske hijene. I te kosti zbrane na jednom mestu u samoj pećini videli smo izložene. U beležnici sam zapisao i podatak da je u pećini otkopano 50 celih ili fragmentiranih predmeta od bakra: dleta, šila, igle, pljosnate sekire, lepi ukrasni predmeti i sl., kao i veći broj predmeta od pečene zemlje i predmeta od kostiju divljih životinja: šila, dleta, noževi i dr.

***

U raznim periodima ljudske istorije Lazarevu pećinu nastanjivali su razni ljudi tako da je ona bila i značajna lovačka stanica, u kojoj su izrađivane alatke od kostiju ulovljenih životinja, prvenstveno od jelenskih rogova. Zna se i to da su se u bronzanom periodu u Lazarevoj pećini lili razni predmeti od bronze: noževi, koplja, dleta i dr., a posebno ukrasni predmeti: igle sa ukrašenim glavama, prstenje od navijene bronzane žice, ukrasi za kosu itd. Takođe su bili zastupljeni i koštani predmeti. To je bio njen zlatni period. Kasnije Lazareva pećina je bila stanište ili sklonište samo povremeno, naročito za vreme Turaka, što joj je opredelilo prepoznatljivo ime.

***

Lazareva pećina u zlu i u dobru, eto traje hiljadama godina da priča svoju priču. Ja moju podužu priču, (ne znam da li je mogla biti kraća, pred tolikim lepotama i otkrivenjima u jednom vrlo, vrlo blagoslovenom danu, danu koji vapi za putopisnom pričom) o njoj privodim kraju, sa osećanjem da priča o saborovanju u Zlotu, o izletu i poseti Lazarevoj pećini, Devojačkoj sobi, Lazarevoj reci i Lazarevom kanjonu, ostaje ne ispričana. Ovde valja da putnik namernik ili ne namernik navrati još koji put. Doživljaj će se pričati celoga života.

***

O Lazarevom kanjonu bi se tek mogla pisati putopisna priča. Potom priča o visokom visećem mostu na čeličnim užadima nad rekom koji se ljulja uz škripu pod nogama sa naizmeničnim rupama i satrulim daskama. Kakva tek može biti priča nad pričama obogaćena opisima idilične bistrine vode ispod mosta u kojoj se ogledate, začinjena pesmom žubora reke i šumorom šuma. Kakvo idilično disanje prirode ovde struji oko vas u Božanskom miru i suglasju. I napokon priča o slasti lubenica ovoga kraja tu hlađenim u vodi kojima smo zasladili izlet.

***

Eto bio je to dan za nezaborav koji je smenila lepa avgustovska zvezdana noć po kojoj smo se vratili u Kragujevac bremeniti uspomenama, koje sam do nekle ovde i ovako tek raskrilio pred vama. Slobodni ste da ih do maštate i sami…

Slavimir Zelenkapić, Kragujevac
Ekonomista, 69 godina

Fotografija: wikimedia


Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.

Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG Snaga prijateljstva – Amity, možete naći ovde: “Putujući spomenar“.