Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2015. Slađana (Kragujevac): Ratluk od ruža

Slađana (Kragujevac): Ratluk od ruža

Slađana (Kragujevac): Ratluk od ruža

Prvo mesto u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“ Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih. Štampana je u zbirci priča „Mladost u starosti“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Milomir Stanković, Manastir i metoh manastira Hilandar – Kakovo

Nisam od onih koji imaju putnu groznicu, a ipak me obuzima neki čudan osećaj pred put. Saputnici će mi biti mali drugari iz Kulturno-umetničkog društva iz Knića, koji idu na Festival folklora u Grčku. Osećaj se pojačava, jer saznajem da ćemo proneti našu zastavu i da će deo sveta videti naš folklor. Da li je to osećanje u svima prisutno, ne mogu da procenim, jer su deca, inače, veoma uzbuđena i razdragana.

Njima nimalo ne smeta što putovanje traje već 10 sati. Deca čavrljaju, pevaju, smeju se i stalno nešto grickaju. Čudno, ali kada se putuje, stalno se nešto jede. Da li od treme, dosade, ili iz želje da probamo šta su mame spremile. Negde pred samo svitanje, ispred nas se ukazalo nebo neobičnih boja i nekolicina nas se prihvatila foto-aparata. Gledala sam izlazak sunca i nizove čempresa koji su mi ličili na neke stražare kako ispraćaju i dočekuju putnike. Uz put, divila sam se grmovima prelepih olijandera, koji su bili uredno orezani i činili ovaj predeo još slikovitijim.

I evo nas na licu mesta. Pefkohori, nekada malo ribarsko selo, a odskora turističko mesto na prvom kraku poluostrva Halkidiki – Kasandri. Sunce je već visoko odskočilo na plavom horizontu. Nebo je bilo bez ijednog oblačka, a blagi vetrić i more su nas pozivali da mu se pridružimo. Tog trenutka smo zaboravili na umor i nespavanje. Iz autobusa je prvi izašao Vlada, koreograf. U ruci mu je naša zastava. Vukući za sobom kofer, znatiželjno sam gledala oko sebe i sa grupom se lenjo kretala uskom ulicom koja vodi ka moru. Pritom, osećala sam neopisivo uzbuđenje i radost. Primećivala sam poglede turista koji su znatiželjno gledali razdraganu grupu. Grci su nas dočekali širokim osmesima i srdačnim zagrljajima. Kao nekog svog. Sledila su uputstva za dalji boravak. Neki su se već smestili i videla sam našu zastavu kako se vijorila sa jedne od terasa. Prolaznici su je često zagledali.

„A da idemo malo na more?“, pitaju đaci. Sa terase gledam na more. Plavo, daleko, tajanstveno. Mirno je, vetrić je stao i sunce jače greje, a tek je sredina maja. Još su mnoge radnje zatvorene, mnogi pansioni ne rade, ali, svejedno, mesto živi. Na uzvišenju, iznad kioska sa girosom, videla sam par belih kuća sa plavim okvirima na prozorima, tako tipičnim bojama za Grčku. Ukrašeni su crvenim muškatlama i belim petunijama, a na jednoj od njih, vijorila se plavo-bela zastava. Iz obližnje prodavnice su dopirali zvuci buzukija, pa je sve to pojačavalo utisak o ovom grčkom mestu. Volim njihovu muziku, sirtaki, razgaljuje me… Visoke palme, poređane kao vojnici duž ulice, raširile su svoje grane, a ispod njih su visili grozdovi nekog ploda. Tek procvetali olijanderi bele i crvene boje krase dvorište preko puta. Lep je sklad boja sa sveže ofarbanim belo-plavim klupama. Sunce sija, vazduh lagano treperi, čuje se tiho zujanje pčela… Sve se utišalo… Tek poneki galeb se oglasi svojim kliktanjem. Pejzaž kao sa platna nekog starog slikara. Osunčan i blistav. Tada sam shvatila zašto sam bila uzbuđena pred put. To sam želela da vidim i da spojim sa mirisom soli i mora.

Plavetnilo i sunce su me skroz obuzeli i počela sam da uživam u ovom danu. Iz slatkog dremeža me prenu bela ptica koja je u niskom letu kliktala iznad moje glave. Mislim da su nam se pogledi sreli. Kao da me pita ko sam i zašto joj uzimam mesto ispod sunca. Nasmešila sam se svojim mislima. U daljini se čuo motor sa ribarskog čamca. Svuda oko mene je graja dece, na engleskom, srpskom, grčkom, makedonskom jeziku.

Svi smo uzbuđeni. Igrači su nasmejani, spremni. Devojke su u narodnim nošnjama sa crvenim ružama u kosi. Crvene im se nasmejane usne, a muškarci su nakrivili šajkače i zategli opanke. Mali trg, oivičen malim radnjama i kafićima, bio je spreman da ugosti igrače. U tom trenutku se oglasilo zvono sa obližnje crkve i sve je izgledalo svečanije. Jedna do druge su grčka i srpska zastava. Bilo je puno turista sa foto-aparatima i kamerama. Želeli su da se slikaju sa našima, jer je naša nošnja bila najlepša, a naše devojke i mladići su bili upadljivi, što zbog lepote, što zbog načina na koji nose naša obeležja. Neko je iz grupe visoko podigao srpsku zastavu i tada mi je srce najjače zakucalo. Prolomio se aplauz, a zatim i harmonika. Deca zaigraše, zapevaše, zanjihaše svoje suknjice i kecelje. Ispunila me je neka neobjašnjiva milina i moje putovanje je dobilo pun smisao. Sevali su blicevi, jer je noć već počela da pada na ovo malo grčko letovalište. Mesec je okupio svoje zlatne drugarice, a meni se u tom trenutku učinilo da i zvezde igraju kolo, jer su treperile neobično brzo i razdragano. Na samom kraju ove predivne večeri, u srpskom kolu su zajedno bili Grci, Makedonci, Kiprani. Osećala sam se važno, značajno. Naša muzika i pesma se još dugo čula u toploj majskoj noći, u Pefkohoriju, na obali Egejskog mora.

Već sam tri dana u mestu. Svako jutro sam, pre svih, išla u šetnju pored mora. Imala sam „svoju“ klupu, naravno belo-plavu, nedaleko od lepo uređenog dvorišta starijeg grčkog bračnog para. Ona bi pažljivo polivala crvene i bele ruže. Crnomanjasti brkati Grk bi pušio debelu cigaru i ćutao, a ja bih udisala svež morski vazduh, ispirala grlo svežom morskom vodom i dugo gledala u pučinu, čekajući izlazak sunca. U toj veličanstvenoj tišini, kada samo čujem svoje srce i lagani šum talasa, na nebeskom svodu, neobične tamnoplave boje, iz mora bi se prvo pojavila bledocrvena, okeržuta i svetloplava svetlost. Oblaci bi poprimali žućkastu boju, a nebo bi, za nekoliko sekundi, dobilo jarkonarandžastu boju skoro do crvene. Odmah zatim, ukazao bi se beli krug oivičen žutim prstenom, a već sledećeg trenutka bih, iznad tamnomodre pučine, ugledala jarkožuti disk. More je, ispod sunčevog snopa zraka, poprimalo zlatnožutu boju. Ubrzo bi sve bljesnulo. Uvek zadržim dah i nasmejem se ovom trenutku. Jednom sam ulovila i zarobila u svoj dlan prvi sunčev zrak i pritisnula ga na grudi. Pritom su mi misle bile čiste i bistre kao more.

Nov dan, nova sreća, rekli bi naši stari. Danas idemo na krstarenje brodom da obiđemo svetogorske manastire. Uzbuđenje je prisutno kod većine iz grupe. Neki su bili, pa žele da osveže pamćenje, a mi koji nismo bili, želimo da što pre saznamo neke nove priče.

Autobus je, isprva, vozio pravim putem pored mora. Pa onda, uvala za uvalom, uvala za uvalom… Bilo mi je zanimljivo da gledam sunce koje se tek podiglo iznad Sitonije i daleko iznad vrha Atosa, dok se more lenjo ljuljuškalo i povremeno, svetlelo nekom bledoplavom bojom. Zatim bi se javljalo u nekoliko nijansi plavo-zelene, valjda zavisno od boja prirode sa susednog poluostrva. U daljini je bilo modroplavo i duboko, ali i zagonetno. Kad bih mogla bar jednom da otkrijem tajnu te tajanstvenosti. Zatim bi autobus usporio, lagano prolazio kroz mala zapuštena sela, oivičena maslinjacima i zelenim baštama, podižući prašinu sa ponegde neasfaltiranog dela puta. Vrućina je, zagušljivo… U daljini, vazduh treperi. Nailazimo na pust predeo bez naselja, dosadan. Tu i tamo bi promakla poneka seoska kućica, a s vremena na vreme bi se začuo lavež pasa. I ptice su se zavukle u oskudno nisko šiblje i tiho cvrkutale. Iza povećeg maslinjaka sam, na svoje iznenađenje, videla niz od desetak većih kuća i bila sam sigurna da smo blizu luke Uranopolis, gde me je čekalo novo uzbuđenje i odakle ću nastaviti svoje putovanje. Sve vreme puta, pesma nam nije nedostajala: „Lepe li su, nano, Gružanke devojke“, „Tekla reka Lepenica“ i sve tako redom.

Odjednom, iza jedne okuke, posle dva-tri sata vožnje, ugledala sam more, a na njemu suncem obasjane bele lađe, sa plavom trakom preko sredine. U luci sam, sa jedne stare razglednice, prepoznala kulu Andonikos iz 14. veka, koja je nekada davno služila za odbranu od gusarskih napada sa mora, u čijoj hladovini je stajalo nekoliko monaha. Dok sam radoznalo gledala po luci i hranila jato sitnih ribica, začula sam sirenu sa broda i u sledećih dvadesetak minuta smo već plovili morem. Pratilo nas je jato velikih snežnobelih ptica i svojim kliktanjem nas je pozdravljalo, a ja sam pokušavala da ih nahranim. U jednom trenutku sam ugledala nekoliko razdraganih delfina, koji su veselo iskakali iz vode i sasvim blizu broda, takođe nas pozdravljali.

Želela sam da fotografijama sačuvam Svetu Goru zauvek u sećanju. Neki od manastira su građeni visoko u brdu, neki sasvim blizu vode. Najviše mi se dopao ruski manastir Sv. Pantelejmona iz 11. veka. Tako plav i suncem obasjan, izdvajao se veličinom i lepotom. Vodič nam reče da je u njemu nekada živelo preko 60 monaha, a danas jedva četrdesetak. U nekim od svetogorskih manastira danas živi svega od pet do deset monaha. Monaštvo se slabo obnavlja, valjda zbog surovih uslova života na Svetoj Gori. Sve vreme sam se divila hrabrim i posvećenim monasima kako vekovima ovde opstaju. Pitala sam se kako su gradili manastire na ovako nepristupačnim mestima, u planini, bez puta, bez vode, pod vrelim grčkim suncem. Dobijala sam samo jedan odgovor – vera je ta koja nas vodi i čuva. I dok je vetrić skidao naše šešire, a mi ih uz smeh jurili po brodu i pijuckali piće na gornjoj palubi, nisam ni primetila da brod okreće natrag. Pod toplim grčkim suncem, okružena modroplavim morem, sa pogledom na sve ove svetinje, ja sam uživala. Ovde, na svega 500 metara od Svete Gore Atonske, na velikoj beloj lađi, jednog majskog dana, ja sam osetila još veću pripadnost svom narodu i svojoj veri.

Po povratku u luku, primetila sam i, sa dečjom radoznalošću, zagledala stari gusarski brod koji je podsećao na neka davna vremena kada su ovim morem harali gusari. Zanimljivo. Saznala sam da ćemo na ovom prekrasnom putovanju obići manastir Kakovo, tj. metoh manastira Hilandar, zatim Aristotelov park i rodno mesto Aristotela – Stagiru.

Tek na metohu sam bila ponosna do neba, jer su naša deca ušla kroz manastirsku kapiju u srpskoj narodnoj nošnji, sa visoko podignutom srpskom zastavom. Zaista, slika za pamćenje. Dočekao nas je starešina manastira i pokazao ribnjak i malu crkvu u kojoj smo palili voštane sveće za zdravlje naših. Probala sam domaći ratluk od ruža, koji vredni monasi tako lepo prave. Saznala sam da na metohu postoji stolarska radionica u kojoj je izrađen veći deo stolarije za obnovu manastira Hilandar. Na maketi smo mogli da vidimo koji su delovi izgoreli u velikom požaru. Na izlasku sa metoha, odigrali smo srpsko kolo.

Posle prijatnog odmora na metohu, nastavili smo putovanje krivudavim putem, oivičenim zakržljalim šibljem ka Aristotelovom parku. Bosonoga deca su nam često pretrčavala put i mahala, valjda srećna što ih neko posećuje. Nisam znala šta ću tamo da vidim, pa sam bila iznenađena kada sam videla uredno poređane „naučne sprave koje stoje kao simbol čovekovog prodiranja u tajne prirode“, kako reče naš vodič. Jedna od njih mi je, kada sam okrenula veliku ručku, zaličila na ogroman mikser, a sledeća na veliki ksilofon, a tu je i sunčani sat, pa teleskop, odakle se pruža izvanredan pogled na Jerisoski zaliv i planinu Atos. Naravno, napravili smo par snimaka za uspomenu i dugo sećanje na ovaj divan dan.

Po ulasku u autobus, utonula sam u misli i prepuna informacija, u tišini (i deca su se umirila) sabirala sam utiske. Tako smo prošli kroz Stagiru, selo na 500 metara nadmorske visine, gde je rođen jedan od najvećih umova Grčke, veliki filozof Aristotel. Na ulazu u selo, videli smo Hram posvećen Rođenju presvete Bogorodice iz 1814. godine koji je izgrađen uz pomoć manastira Hilandar.

U smiraj dana, kada se ono moje jutarnje sunce već spuštalo iznad sve tamnijeg brda i nebo bojilo u sve tamnije purpurne, ružičaste boje, poneki sivi oblak bi presekao ovaj prizor, pa su i senke postajale sve duže. Osetila sam se neizmerno ispunjenom i srećnom. Priznaćete da je boravak na srpskoj zemlji, usred Grčke i ratluk od ruža sa metoha Hilandarskog, doživljaj za ceo život. Dugo u noć smo prepričavali utiske sa ovog izleta, srećni što smo saznali mnogo zanimljivih priča.

Ništa nije nagoveštavalo da će se vreme pokvariti. Ipak, osvanulo je kišovito i tmurno jutro. Ja sam, kao i obično, krenula u šetnju sasvim mokrim, uskim uličicama da udahnem još malo miris soli. Međutim, u ovo majsko jutro, malo primorsko mesto je bilo sasvim pusto. Samo su krupne kapi kiše remetile tišinu. Vetar je bio hladan i neprijatan. Što sam se više približavala vodi, huk talasa je bivao sve jači. Tamni oblaci su sasvim zatvorili vidik na susedno poluostrvo. Tada je „moje“ parče mora bilo sive boje. Činilo mi se da ispred mene nema ničega. I plaža mi se činila većom. Ni traga od onog prizora od pre samo četiri dana. Samo spušteni šaloni, zatvorene prodavnice i tišina… Trudila sam se da moji koraci ne remete ovaj sklad mora i oblaka, pa sam se sklonila u kuću.

Po kišnom danu, počinje povratak u neku drugu stvarnost. Prepuna sam utisaka o boravku i jučerašnjem izletu. Lenjo vučem kofer pun novih doživljaja i uspomena.

Neko će se sećati girosa, neka devojčica dečaka iz makedonskog folklora, a jedan dečak će sačuvati ružu iz pletenice plavokose devojčice sa Kipra.

Želim da ovi zvuci radosti zauvek ostanu u mom sećanju!

Slađana Ilić
Kragujevac, Kutak za kvalitetnije starenje


Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijih koji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu

Putopisne priče sa 1. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih