Početna Magazin Godine Ekonomija Skandinavija: Nekoliko porodica već generacijama drži poziciju 1% najbogatijih

Skandinavija: Nekoliko porodica već generacijama drži poziciju 1% najbogatijih

Skandinavija: Nekoliko porodica već generacijama drži poziciju 1% najbogatijih

Proteklih meseci u SAD „skandinavski socijalizam“ je bio u fokusu povodom kampanje za predsednika kandidata Bernija Sandersa koji zastupa levičarske stavove. Međutim, istraživanje troje ekonomista otkriva da i u Skandinaviji postoje ograničenja za „obične smrtnike“ i da je teško nositi se sa ogromnim nasleđenim bogatstvima nekoliko tamošnjih dinastija…

Skandinavski socijalizam često se i pre pominjao u SAD, ali i drugde u svetu, kao primer pravednog društva u kom država obezbeđuje blagodet svojim stanovnicima.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

U Skandinaviji je raspodela bogatstva pravednija nego u drugim razvijenim zemljama. Ekonomska mobilnost je veća nego u SAD, ali slika je malo drugačija kada je reč o tretmanu onih jedan odsto najbogatijih.

Ekonomisti su bliže proučavali Dansku i primetili da je među nižim, srednjim, pa i višim slojem stanovništva po bogatstvu primećena izuzetno velika mobilnost, ali da ona skoro potpuno nestaje kada je reč o onim zaista najbogatijim – tu se stvari ne menjaju ni kroz tri generacije (Stability and persistence of intergenerational wealth formation: Evidence from Danish wealth records of three generations – pdf).

U Danskoj, ako ste rođeni u porodici koja je u 1% najbogatijih, imate veoma dobre šanse da tu i ostanete. Tačnije, imate 18 puta veće šanse da ostanete među malom grupom najbogatijih nego ako vam i roditelji tu nisu spadali, i duplo veće šanse ako vam tu nisu bili i roditelji, i baba i deda.

Ista studija je utvrdila i da u Švedskoj, najpoznatijoj predstavnici „skandinavskog socijalizma“, ako vam otac nije bio u 0,1% najbogatiji, praktično nemate šanse da tu dospete. Tamo su primetili da najveće bogatstvo ostaje u istim porodičnim dinastijama iz generacije u generaciju.

U Norveškoj poreska politika štiti najbogatijih 1% tako što ima veoma visoke poreze na plate, a manje poreze čak i od Amerike kada je reč o velikom imetku (Amerika, kao i Britanija, ima takozvani „porez na smrt“ koji značajno umanji imovinu i bogatog sloja u trenutku kada dođe do transfera bogatstva na sledeću generaciju).

Ovi visoki porezi na dohodak otežavaju uspešnim preduzetnicima u celoj Skandinaviji da za života zarade dovoljno da se „uvuku“ među 1% najbogatijih. Sa druge strane, porez na imovinu je relativno mali pa ni najbogatiji ovde ne gube mnogo.

Zbog ovakve obrnute poreske politike u Americi je teže preneti bogatstvo na narednu generaciju, i veoma je teško ostati u 1% najbogatijih bez aktivnog uvećavanja bogatstva tokom celog života. Rezultat je i to da u Americi, mnogo češće nego u Skandinaviji, preduzetnici već u prvoj generaciji mogu da dospeju među 1% najbogatijih.

Ipak, s obzirom da ogromna većina stanovništva u Skandinaviji ipak uživa pravedniju raspodelu bogatstva nego u drugim najrazvijenijim državama, ukupno gledano, ta varijanta je možda i bolja.

Međutim, ovaj često prećutani detalj o skandinavskim društvima baca senku na sliku koja postoji u svetu. Takođe, za ekonomiju dugoročno može biti i problem to što je najveće bogatstvo u rukama nekoliko porodica već generacijama, piše Kvarc (Quartz).