Početna Magazin Godine Ekonomija RSE: Zašto Srbija ima manji privredni rast od BiH?

RSE: Zašto Srbija ima manji privredni rast od BiH?

RSE: Zašto Srbija ima manji privredni rast od BiH?

U Mostu Radija Slobodna Evropa Omer Karabeg traži odgovor na pitanje kako je moguće da Bosna i Hercegovina, koja ima potpuno nefunkcionalnu državu, ima veći privredni rast od Srbije? Sagovornici g. Karabega bili su Muris Čičić, profesor Ekonomskog fakulteta iz Sarajeva, i Milan Ćulibrk, ekonomista i glavni urednik beogradskog nedeljnika NIN.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Omer Karabeg:

Moram priznati da sam se iznenadio kada sam pre neki dan naišao na podatak da je Bosna i Hercegovina, koja je u stalnim političkim blokadama, i prošle i pretprošle godine imala veći privredni rast od Srbije. Bosna i Hercegovina je 2015. godine imala rast od 3,2 posto, a Srbija 0,8 posto, dok je prošle godine stopa rasta Bosne i Hercegovine bila 3 procenta, a Srbije 2.8 posto. Znamo da se Aleksandar Vučić stalno hvali da Srbija ima najuspešniju privredu u regionu.

Milan Ćulibrk:

Hvalospevi zvaničnika su jedno, a realnost je nešto sasvim drugo. Nije samo Bosna i Hercegovina ispred Srbije. Srbija je poslednja u regionu ako se gleda period od izbijanja globalne krize 2008. godine naovamo. Ukupni rast Srbije u tom periodu bio je tek nešto oko 3 do 4 procentna. U istom periodu Bosna i Hercegovina je uspela povećati svoj bruto domaći proizvod za oko 10 posto, a Crna Gora za skoro 14. Albanija i Makedonija imale su takođe dvocifreno povećanje.

Svi su ubedljivo brže rasli od Srbije osim Hrvatske koja ne može da se poredi sa ostalim zemljama regiona, jer ima mnogo veći standard i članica je Evropske unije. Od zemalja zapadnog Balkana, koje su kandidati za EU, Srbija već godinama ekonomski najlošije stoji.

Muris Čičić:

Bosna i Hercegovina ima značajne probleme zbog toga što još uvek žive one ideje koje su dovele do agresije na ovu zemlju. Vijesti koje stižu iz Bosne i Hercegovine su uvijek najgore, one su uvijek politizirane i zamagljuju ono što se zove realni život. S druge strane, postoji neka elementarna žilavost poduzetnika i želje da se ide dalje bez obzira na političko okruženje.

Ako izuzmemo globalnu recesiju, koja je trajala nekoliko godina i koja se odrazila i na našu zemlju, Bosna i Hercegovina od 1996, 1997. godine naovamo raste po prilično solidnim stopama. One su bile 6-7 posto, a onda su se ustalile na oko 3-5 posto, što po mom mišljenju nije dovoljno. Ali to je ipak dokaz da postoji vitalnost bosanske privrede koja uprkos političkom sistemu i političkim okolnostima ipak pokazuje prilično dobre stope rasta.

Omer Karabeg:

Privreda Bosne i Hercegovine raste uprkos tome što tamošnja država ne funkcioniše. Zašto Srbija, koja ima organizovanu i jaku državu, ima slabije ekonomske rezultate?

Milan Ćulibrk:

Poslednjih pet godina Srbija bi imala stabilniju političku scenu da skoro svake godine nisu bili izbori. Ako tražite racionalan razloge za te česte izbore, nećete ga naći. A izbori nisu dobar ambijent za biznis. Ko god je planirao da investira on će sačekati da vidi izborne rezularate, pa će tek onda početi da razmišlja o investiranju. No bez obzira na to, vladajuća stranka je pet godina imala stabilnu parlamentarnu većinu i mogla je da uradi sve što je htela, ali mnoge stvari u ekonomskoj sferi nisu urađene. Tu pre svega mislim na reformu javnih preduzeća. Tu kiselu jabuku nijedna srpska vlada do sada nije htela da zagrize.

Vučićeva vlada je smogla hrabrosti da smanji penzije i plate u javnom sektoru, što je nepopularna mera, ali nije uradili nešto što za šta bi imala podršku javnosti, a to je reforma javnih preduzeća.

Ta preduzeća se u Srbiji tretiraju kao feudi i dele se kao partijski plen nakon izbora. Tamo se smeštaju partijski ljudi, pa njima ne rukovode profesionalci. Zbog toga se u tim preduzećima svake godine nagomila po nekoliko stotina miliona evra gubitka koje moraju da pokrivaju poreski obveznici. Na taj način se bukvalno neutrališu pozitivni efekti fiskalne konsolidacije koja je obavljena zahvaljujući smanjenu plata i penzija.

Srbiji su za održivi rast i razvoj neophodne stope rasta od bar pet procenata, a mi smo daleko od toga. Bez takvog rasta ne možete očekivati da će se poboljšati standard stanovništva, a Srbija ima najniže prosečne plate u celom regionu. Uspela je prošle godine, zahvaljujući političkoj krizi u Makedoniji, da pretekne Makedonce za 2-3 evra, dok sve ostale zemlje u regionu imaju daleko veće prosečne plate od Srbije.

Omer Karabeg:

Da li Vučić i pored obećanja da će smanjiti broj zaposlenih u državnim preduzećima to ne čini zato što su tamo uglavnom zaposleni članovii i simpatizeri njegove partije.

Milan Ćulibrk:

Ne samo da se ne smanjuje broj zaposlenih u javnim preduzećima nego je smanjenje plata mimoišlo ključna javna preduzeća. Naime, u godini u kojoj su smanjene plate u javnom sektoru povećane su prosečne zarade u Elektroprivredi Srbije i Srbijagasu, a to su dva javna preduzeća koja prave najveće gubitke. U njihovim upravnim odborima sede predstavnici vladajuće stranke koji su to tolerisali.

U Srbiji su zarade jako opterećene. Na sto evra zarade na razne poreze i doprinose plati se 63 evra. Normalna vlast bi pokušala da nađe način da smanji to opterećenje i da to nadoknadi većim oporezivanjem ljudi koji imaju velika primanja. Ovde ne postoji progresivno oporezivanje. Srbija je zemlja u kojoj se najmanji porez plaća na godišnji prihod koji prelazi dvadesetak hiljada evra.

Ono što me posebno brine jesu rezulati za prvi kvartal ove godine. U prvom kvartalu došlo je do usporavanja rasta domaćeg bruto proizvoda. On je porastao samo za 1,2 procenta što je ubedljivo najniže u regionu. Prosek za ceo region je tri puta veći. To je najsporiji rast u Srbiji još od onih velikih katastrofalnih poplava. Šta se desilo?

Podbacila je Elektroprivreda Srbije, imala je dramatičan pad proizvodnje. Sve je to posledica činjenice što javna preduzeća i dalje vode partijski ljudi koji nisu profesionalci i ne znaju, čak i kada bi hteli, šta treba da urade.

Omer Karabeg: Koliki je stepen siromaštva u Bosni i Hercegovini i Srbiji?

Muris Čičić:

Sličan je onome u regionu, a to znači da ispod granice siromaštva živi oko 20 posto stanovništva što je, naravno, užasno. Taj dio stanovništa prima izvjesnu socijalnu pomoć, ali, nažalost, niko suštinski ne rješava taj problem. Ipak, značajan dio populacije je uspio da se izvuče iz siromaštva. Moram reći da je 1996, 1997. i 1998. godine 90 procenata stanovništva živjelo veoma teško zato što je bila uništena infrastruktura, nije bilo privrednih subjekata, u potpunosti su bili prekinuti reproduktivni tokovi.

Danas, nakon 20 godina, oko 50 procenata populacije ima relativno solidan životni standard. Ponovo se stvara neka srednja klasa. U Bosnu i Hercegovinu se godišnje uveze 60.000 – 80.000 automobila, štednja stanovništva je preko 11 milijardi maraka, a prije desetak godina bila je ispod pet milijardi.

Milan Ćulibrk:

U Srbiji se oko 25 posto ljudi smatra relativno siromašnim, to jeste da im preti siromaštvo. Međutim, mene posebno brine što ljudi nemaju perspektivu. Srbiju svake godine napusti između 20.000 i 30.000 stanovnika. To su mladi, obrazovani ljudi koji traže i nalaze svoju budućnost u inostranstvu između ostalog i zbog toga što se ovde više ceni partijska knjižica nego diploma i znanje. Odlaze, dakle, pretežno mladi ljudi sa završenim fakultetima dok su šezdesetih godina prošlog veka iz bivše Jugoslavije odlazili uglavnom neobrazovani ljudi koji su radili fizičke poslove u Nemačkoj, Austriji, Švajcarskoj, Francuskoj i drugim evropskim zemljama.

Ako nama odlaze najbolji, najpametniji i najobrazovaniji, onda mi gubimo pamet koja bi možda mogla da kreira budući privredni rast. Zbog toga bi svaka vlada koja želi dobro svojoj zemlji gledala da zaustavi njihov odlazak, ali čini se da ova naša još uvek daje prednost partijskim kadrovima, a ne mladim i sposobnim ljudima.

Omer Karabeg:

Zanimljivo je da Vučić svaki čas izlazi u javnost sa bombastičnim podacima o uspesima privrede Srbije, dok se političari Bosne i Hercegovine baš toliko i ne hvale privrednim rastom svoje zemlje, iako je on veći nego u Srbiji.

Milan Ćulibrk:

Ispričaću vam jedan istiniti događaj koji liči na anegdotu. NIN svake godine organizuje samit ministara finansija, guvernera centralnih banaka i direktora poreskih uprava svih zemalja regiona. Prošle godine smo imali jedan takav skup, a razgovaralo o ekonomskim rezultatima pojedinih zemalja u 2015. godini. Najpre je govorio ministrar finansija Bosne i Hercegovine koji je otprilike rekao da je njegova zemlja u toj godini ostvarila rast od 3 ili 3,2 posto – ne sećam se tačno – što, kako je on rekao, znači da se lagano oporavlja.

Kad je došao na red ministar finansija Srbije on je rekao da je njegova zemlja 2015. godinu završila sa rastom od 0,8 posto za koji je on rekao da je to bio dinamičan rast.

Ja sam se onda upitao kako to da je bosanskohercegovački rast od tri procenta blagi oporavak, a srpski od 0,8 posto dinamičan.

Čini mi se da je tu negde suština. Mi od naših političara slušamo hvalospeve o stvarima koje uopšte nisu za pohvalu. Oni bi već jednom morali da počnu da vode računa o onome šta govore.

Prošle godine u aprilu Vučić je obećao da će do kraja 2017. godine prosečna plata biti 500 evra. To je rekao u jednoj televizijskoj emisiji u kojoj sam i ja učestovao. Ja sam rekao da za to nema šanse – na šta je Vučić odgovorio da on svoja obećanja ispunjava, pa će tako biti i ovoga puta.

Prošlo je godinu dana i on sada govori da će do kraja ove godine prosečna plata biti 450 evra. Ne može ni toliko, jer je trenutno manja od 400 evra. Ako je očekivana stopa rasta 3 posto – a veliko je je pitanje da li će ona biti ostvarena zbog pomenutog podbačaja Elektroprivrede Srbije u prva tri meseca ove godine – onda se postavljate pitanje kako možete povećati plate za 15 posto, ako vam je rast 3 posto. To je nemoguće.