Početna Magazin Godine Rešenje Ustavnog suda Srbije o odbacivanju inicijative za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti Zakona o privremenom uređivanju načina isplate penzija

Rešenje Ustavnog suda Srbije o odbacivanju inicijative za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti Zakona o privremenom uređivanju načina isplate penzija

Rešenje Ustavnog suda Srbije o odbacivanju inicijative za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti Zakona o privremenom uređivanju načina isplate penzija

Objavljujemo Rešenje Ustavnog suda Srbije o odbacivanju inicijative za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti Zakona o privremenom uređivanju načina isplate penzija u celosti

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Ilustracija teksta: Justicija
(Lepo se vidi u tekstu na koji vodi link. Uz tekstove o ovoj odluci Ustavnog suda, morali smo da je zacrnimo, mada smo razmišljali i o crvenoj boji, kao boji stida)

 

Republika Srbija
USTAVNI SUD
Broj: IUz-531/2014
16. 10. 2015. godine
B e o g r a d

Ustavni sud u sastavu: predsednik Vesna Ilić Prelić i sudije dr Olivera Vučić, Bratislav Đokić, dr Agneš Kartag Odri, Katarina Manojlović Andrić, mr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, dr Dragiša B. Slijepčević, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, na osnovu člana 167. stav 1. tačka 1. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 23. septembra 2015. godine doneo

R E Š E Nj E

1. Odbacuju se inicijative za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti i saglasnosti sa potvrđenim međunarodnim ugovorima Zakona o privremenom uređivanju načina isplata penzija („Službeni glasnik RS“, broj 116/14).
2. Odbacuju se zahtevi za obustavu izvršenja pojedinačnih akata ili radnji donetih, odnosno preduzetih na osnovu osporenog Zakona iz tačke 1

O b r a z l o ž e nj e

I

Ustavnom sudu je podneto više inicijativa za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti saglasnosti sa potvrđeiim međunarodnim ugovorima odredaba Zakona o privremenom uređivanju načina isplata penzija („Službeni glasnik RS“, broj 116/14). Podnosioci inicijativa, pored ostalog, navode da su već sam naziv i sadržina osporenog Zakona kontradiktorni, jer Zakonom nije predviđen rok do kada će važiti, iz čega dalje zaključuju da Zakon nema privremeno dejstvo. Po mišljenju inicijatora, osporeni Zakon je nesaglasan sa odredbama čl. 3, 19, 20, 21, 22, 58. i 70. člana 194. st. 3. i 5. i člana 197. stav 1.Ustava. Ističu da osporeni Zakon predstavlja kršenje načela jedinstvenog pravnog poretka i vladavine prava, jer je „potpuno ignorisao“ važeći Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, kojim je propisano na koji način i pod kojim uslovima se stiče starosna, invalidska i porodična penzija, kojim su utvrđeni kriterijumi koji određuju visinu penzije, i kojim je određeno pod kojim uslovima i u kojim slučajevima se konačno rešenje o visini penzije može izmeniti novim rešenjem. Time se, kako inicijatori zaključuju, „narušavaju osnovna ljudska prava građana koji su pravo na penziju ostvarili na osnovu svoga rada i odvajanja određenog procenta od zarada“, jer se Zakonom smanjuje visina penzija koje su utvrđene konačnim rešenjima donetim na osnovu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Inicijatori, dalje, smatraju da se Zakonom umanjuju penzije određenoj kategoriji penzionera, čime se zadire u samu suštinu prava i vrši „selektivno ograničenje ljudskih prava“, što je u suprotnosti sa odredbama člana 21. Ustava, kojima je utvrđena zabrana diskriminacije, kao i sa odredbom člana 20. stav 2. Ustava, kojom je predviđeno da se dostignuti nivo ljudskih prava ne može smanjivati. Ustavno načelo pravne jednakosti i zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, po mišljenju inicijatora, povređeno je odredbama čl. 2. i 3. Zakona zbog neravnopravnog tretmana penzionera, s obzirom na to da se smanjenje penzija odnosi samo na penzionere čije su penzije veće od 25.000 dinara, s tim što je ova kategorija penzionera nejednako tretirana tako što su određeni različiti procenti umanjenja penzija u zavisnosti od toga da li su u pitanju penzije iznad ili ispod 40.000 dinara. Takođe se navodi da su osporenim Zakonom penzioneri diskriminisani i u odnosu na zaposlene u javnom sektoru, čije su zarade preko iznosa od 25.000 dinara linearno umanjene za 10%. Inicijatori smatraju da je penzija lična svojina stečena uplatom doprinosa tokom celog radnog veka, pa stoga svako zadiranje države u stečena prava predstavlja mešanje u imovinu i povredu tog prava, koje je zajemčeno odredbom člana 58. stav 1. Ustava. Osporeni Zakon je, po mišljenju inicijatora, u suprotnosti i sa odredbama člana 70. Ustava, kojima se utvrđuje da se penzijsko osiguranje uređuje zakonom i da se Republika Srbija stara o ekonomskoj sigurnosti penzionera. Osporenim Zakonom se menja iznos penzije utvrđen prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji je, prema mišljenju inicijatora, stečeno pravo, pa je stoga ovaj zakon u suprotnosti i sa odredbom člana 197. stav 1. Ustava, kojim se određuje da zakoni i svi drugi opšti akti ne mogu imati povratno dejstvo.

Osim toga, odredba člana 4. Zakona, prema kojoj se isplate penzija izvršene u skladu sa ovim zakonom smatraju konačnim i koja ne predviđa pravo žalbe niti drugog pravnog sredstva protiv ovako utvrđenih penzija, po mišljenju inicijatora, suprotna je sa odredbama člana 36. Ustava, kojima se jemči pravo na jednaku zaštitu prava i na pravno sredstvo. Inicijatori, takođe, smatraju da je osporeni Zakon nesaglasan i sa odredbama člana 12. tač. 1. do 3. Evropske socijalne povelje, člana 13. Evroposke konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana 1. Protokola 1 i člana 1. Protokola 12 uz ovu evropsku konvenciju, a samim tim, da je ovaj zakon nesaglasan i sa odredbama člana 194. Ustava, koje određuju da svi zakoni i drugi opšti akti doneti u Republici Srbiji moraju biti saglasni sa Ustavom i da zakoni i drugi opšti akti doneti u Republici Srbiji ne smeju biti u suprotnosti sa potvrđenim međunarodnim ugovorima i opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava. Inicijatori su predložili da Ustavni sud, do donošenja konačne odluke, obustavi izvršenje pojedinačnih akata, odnosno radnji koje se preduzimaju na osnovu osporenog Zakona.

II

Odredbama osporenog Zakona o privremenom uređivanju načina isplata penzija („Službeni glasnik RS“, broj 116/14) propisano je:
– da se ovim zakonom uređuje način isplate penzija koje isplaćuje Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje počev od isplate penzija za mesec novembar 2014. godine, s ciljem očuvanja finansijske održivosti penzijskog sistema u Republici Srbiji (član 1.);
– da će se korisnicima penzija čija je visina penzije određena u skladu sa zakonom veća od 25.000 dinara, a manja od 40.000 dinara, penzije isplaćivati u iznosu koji se dobija tako što se od ukupne visine penzije odbija iznos koji se dobija množenjem koeficijenta od 0,22 sa razlikom između ukupne visine penzije i 25.000 dinara (član 2.);
– da će se korisnicima penzija čija je visiina penzije određena u skladu sa zakonom veća od 40.000 dinara, penzije isplaćivati u iznosu koji se dobija tako što se od ukupne visine penzije odbija zbir iznosa koji se dobija množenjem koeficijenta od 0,22 sa 15.000 dinara i iznosa koji se dobija množenjem koeficijenta od 0,25 sa razlikom između ukupne visine penzije i 40.000 dinara (član 3.);
– da se isplate penzija izvršene u skladu sa ovim zakonom smatraju konačnim (član 4),
– da se isplata penzija na način utvrđen u čl. 2. i 3. ovog zakona primenjuje na zatečene i buduće korisnike penzija (član 5.);
– da ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srbije“ (član 6.).

U obrazloženju Predloga Zakona, kao ustavni osnov za njegovo donošenje, označena je odredba člana 97. tačka 8. Ustava Republike Srbije, saglasno kojoj Republika Srbija, pored ostalog, uređuje i obezbeđuje sistem u oblasti
socijalnog osiguranja i drugih oblika socijalne sigurnosti, a razlozi za njegovo donošenje obrazloženi su sledećim navodima:
– da poštovanje ustavnog načela socijalne pravde podrazumeva, pod određenim okolnostima, i preduzimanje interventnih mera države u određenim oblastima društvenog života, kako bi se osiguralo ostvarivanje osnovnih
socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i umanjile socijalne razlike;
– da, u tom smislu, Predlog Zakona uvažava dva osnovna principa – prvi princip je pravedna i jednaka redistribucija nacionalnih resursa, kako bi se ublažila postojeća nejednakost, a drugi princip je uspostavljanje sklada između
ograničenih budžetskih sredstava i socijalnih ciljeva koji su postavljeni u Ustavu, jer se samo na taj način građanima može obezbediti minimlna dobrobit koju dopuštaju ekonomski resursi jedne države;
– da, s obzirom na to da se efekti krize neće isto odraziti na sve društvene subjekte, državna i javna vlast ima povećan stepen odgovornosti za donošenje i sprovođenje mera kako bi se negativni efekti ove krize ravnomernije raspodelili, a radi obezbeđenja onih minimalnih davanja koja su za državu obavezna; da je osnovni princip od koga je predlagač zakona pošao prilikom određivanja ove mere bio solidarnost društvenih subjekata u obezbeđivanju sredstava za ravnomernije podnošenje tereta finansijske krize, radi obezbeđivanja prava onih subjekata koji ne mogu samostalno, bez pomoći države, opstati u nastalim uslovima;
– da posebno treba imati u vidu da je smanjenje penzija predviđeno samo za one subjekte sa većim penzijama, a ne i za sve penzionere, čime predloženi zakon štiti osnovne principe načela socijalne pravde, jer je iz kategorije obveznika prema kojima bi bila preduzeta ova mera isključio penzionere sa manjim penzijama (sve one čija penzija nije veća od 25.000 dinara), svrstavajući ih u kategoriju onih koji ne mogu solidarno da daju doprinos u prevazilaženju negativnih posledica krize, jer su i sami ovom krizom egzistencijalno ugroženi;
– da, sa pozicije ustavnog načela socijalne pravde, a naročito imajući u vidu prilike u kojima se Republika Srbija našla, kao i velike socijalne razlike u trenutku postojanja nesklada između ograničenih budžetskih sredstava i socijalnih ciljeva koji su postavljeni u Ustavu, donošenjem predloženog zakona, tj. propisivanjem jedne posebne privremene mere smanjenja penzija, država interveniše na način da se navedeni nesklad otkloni i obezbedi pravedna i jedna redistribucija nacionalnih resursa, kako bi se ublažila nejednakost u uslovima krize;
– da za donošenje predloženog zakona postoji posebno važan javni interes koji se ogleda u potrebi očuvanja stabilnosti ekonomskog sistema države u uslovima finansijske krize, podmirivanja obaveza države i osiguranja nesmetanog obavljanja svih državnih funkcija i zadataka;
– da se, dakle, zakon ne donosi u tzv. „redovnoj“ situaciji, već u jednoj posebnoj neredovnoj situaciji u kojoj država mora brzim interventnim merama da otkloni negativne efekte finansijske krize, obezbeđivanjem sredstava za njeno prevazilaženje;
– da je, prema tome, legitimni cilj predloženog zakona očuvanje ekonomske stabilnosti države i obezbeđivanje socijalne zaštite građana u uslovima finansijske krize;
– da posebno treba imati u vidu da je mera smanjenja penzija vremenski ograničena, kao i da je uvedena isključivo sa ciljem prevladavanja, odnosno otklanjanja negativnih posledica finansijske krize, što znači da ona egzistira u pravnom poretku Republike Srbije samo toliko dugo dok posebno važni razlozi javnog interesa opravdavaju njenu primenu;
– da, imajući u vidu, sa jedne strane, kvalifikovani javni interes koji se štiti ovim predloženim zakonom i navedene elemente koji ograničavaju primenu ove mere, a sa druge strane, obim mešanja zakonodavca u prava pojedinaca – ograničeni krug lica na koje se mera odnosi (samo korisnici penzija čija je penzija veća od 25.000 dinara), smanjenje penzije predstavlja srazmernu meru za ostvarenje legitimnog cilja.

III

Za ustavnopravnu ocenu osnovanosti navoda sadržanih u podnetim inicijativama, od značaja su i odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“, br. 34/03, 64/04, 84/04, 85/05, 101/05, 63/03,
5/09, 107/09, 101/10, 93/12, 62/13, 108/13, 75/14 i 142/14), kojima je propisano:

– da penzijsko i invalidsko osiguranje obuhvata obavezno i dobrovoljno penzijsko i invalidsko osiguranje (član 1.);
– da se ovim zakonom uređuje obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje (član 2. stav 1.);
– da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču i ostvaruju zavisno od dužine ulaganja i visine osnovice na koju je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje i uz primenu načela solidarnosti (član 5. stav 1.); da obavezno osigurana lica (u daljem tekstu: osiguranici), u smislu ovog zakona, jesu:

  1. zaposleni
  2. lica koja samostalno obavljaju delatnost i
  3. poljoprivrednici,

a da se obaveze za plaćanje doprinosa po osnovu osiguranja utvrđuju u skladu sa ovim zakonom (član 10. st. 1. i 3.); da osiguranik stiče pravo na starosnu penziju:

  1. kad navrši 65 i najmanje 15 godina staža osiguranja
  2. kad navrši 45 godina staža osiguranja (član 19);

– da se visina starosne i invalidske penzije određuje tako što se lični bodovi pomnože sa vrednošću opšteg boda na dan ostvarivanja prava (član 61.);
– da se lični bodovi osiguranika utvrđuju množenjem ličnog koefiijenta osiguranika i njegovog penzijskog staža (član 2.);
– da prihod i primanja fonda čine sredstva – 1) doprinosa za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje koje se u slučajevima i pod uslovima utvrđenim zakonom obezbeđuju u budžetu, 3) sredstva od imovine kojom raspolaže fond, 4) sredstva od kamata ostvarenih plasmanom sopstvenih prihoda fonda, u skladu sa zakonom, poslovnom bankarstvu, na tržištu novca ili kupovinom obveznica čiji emitent je država, 5) subvencije i donacije, 6) sredstva ostvarena prodajom društvenog kapitala, društvenih i javnih preduzeća ili njihovih delova, u skladu sa zakonom, 7) dividende na akcije po osnovu ranijih ulaganja sredstava za penzijsko i invalidsko osiguranje, u skladu sa zakonom, 7a) sredstva budžeta za obaveze Republike Srbije utvrđene zakonom, 8) sredstva iz drugih izvora (član 169. stav 1.).

Takođe, Ustavni sud nalazi da su, u konkretnom slučaju, od značaja i odredbe Zakona o budžetskom sistemu („Službeni glasnik RS“, br. 54/09, 73/10, 101/10, 101/11, 93/12, 62/13, 108/13 i 142/14), kojim se, pored ostalog, utvrđuju fiskalni principi, pravila i procedure na osnovu kojih se ustanovljava fiskalni okvir, kako bi se obezbedila dugoročna održivost fiskalne politike (član 1.). Članom 27e st. 28. i 29. tog zakona propisano je da principi odgovornog fiskalnog upravljanja nalažu svođenje rashoda za plate i penzije na održiv nivo, tako da će se težiti tome da učešće plata opšteg nivoa države u BDP bude do 7%, odnosno učešće penzija u BDP do 11% (stav 28.), kao i da se povećanje plata i penzija može vršiti samo u godini u kojoj se na osnovu odgovarajućih planskih i dokumenata nadležnih organa očekuje, odnosno procenjuje da će učešće plata opšteg nivoa u BDP da bude do 7%, odnosno učešće penzija u BDP do 11%, i to najviše dva puta godišnje, ali tako da očekivano učešće plata opšteg nivoa države, odnosno penzija u BDP nakon usklađivanja ne bude iznad navedenih procenata (stav 29.).

IV

Odredbama Ustava Republike Srbije, u odnosu na koje je traženo pokretanje postupka za ocenu ustavnosti osporenog Zakona, kao i odredbama Ustava za koje Ustavni sud nalazi da su od značaja za sagledavanje spornih ustavnopravnih pitanja na koja ukazuju inicijatori, utvrđeno je da je Republika Srbija država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, zasnovana na vladavini prava i socijalnoj pravdi, načelima građanske demokratije, ljudskim i manjinskim pravima i slobodama i pripadnosti evropskim principima i vrednostima (član 1.); da je vladavina prava osnovna pretpostavka Ustava i počiva na neotuđivim ljudskim pravima, da se vladavina prava ostvaruje slobodnim i neposrednim izborima, ustavnim jemstvima ljudskih i manjinskih prava, podelom vlasti, nezavisnom sudskom vlašću i povinovanjem vlasti Ustavu i zakona (član 3.); da se zakonom može propisati način ostvarivanja zajemčenih ljudskih i manjinskih prava samo ako je to Ustavom izričito predviđeno ili ako je to neophodno za ostvarenje pojedinog prava zbog njegove prirode, pri čemu zakon ni u kom slučaju ne sme da utiče na suštinu zajemčenog prava (član 18. stav 2, rečenica druga); da jemstva neotuđivih ljudskih prava u Ustavu služe očuvanju ljudskog dostojanstva i ostvarenju pune slobode i jednakosti svakog pojedinca u pravednom, otvorenom i demokratskom društvu, zasnovanom na načelu vladavine prava (član 19.); da ljudska i manjinska prava
zajemčena Ustavom mogu zakonom biti ograiičena ako ograničenje dopušta Ustav, u svrhe radi kojih ga Ustav dopušta, u obimu neophodnom da se ustavna svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava i da se dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava ne može smanjivati (član 20. st. 1. i 2.); da je zabranjena svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta (član 21. stav 3.); da svako ima pravo na sudsku zaštitu ako mu je povređeno ili uskraćeno neko ljudsko ili manjinsko pravo zajemčeno Ustavom, kao i pravo na uklanjanje posledica koje su povredom nastale (član 22. stav 1.), da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (član 58. stav 1.); da se penzijsko osiguranje uređuje zakonom i da se Republika Srbija stara o ekonomskoj sigurnosti penzionera (član 70); da Republika Srbija uređuje i obezbeđuje sistem u oblasti socijalnog osiguranja i drugih oblika socijalne sigurnosti (član 97. tačka 8); da svi zakoni i drugi opšti akti doneti u Republici Srbiji moraju biti saglasni sa Ustavom, a da zakoni i drugi opšti akti doneti u Republici Srbiji ne smeju biti u suprotnosti sa potvrđenim međunarodnim ugovorima i opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava (član 194. st. 3. i 5.); da zakoni i svi drugi opšti akti ne mogu imati povratno dejstvo (član 197. stav 1.).

Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda je utvrđeno da svako kome su povređena prava i slobode predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na delotvoran pravni lek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu (član 13.); da se uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbeđuje bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, veroispovest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno poreklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status (član 14.). Članom 1. Protokola 1 uz navedenu Evropsku konvenciju predviđeno je da svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine, da niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava i da prethodne odredbe ni na koji način ne utiču na pravo države da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni. Članom 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju predviđeno je da će se svako pravo koje zakon propisuje ostvarivati bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao npr. polu, rasi, boji kože, jeziku, verispovesti, političkom i drugom uverenju, nacionalnom ili društvenom poreklu, povezanosti s nacionalnom manjinom, imovini, rođenju ili drugom statusu (stav 1.) i da javne vlasti neće ni prema kome vršiti diskriminaciju po osnovima kao što su oni pomenuti u stavu 1. ovog člana (stav 2.). Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ne sadrži garancije prava na penzijsko osiguranje, odnosno prava na penziju.

Izmenjenom Evropskom socijalnom poveljom članice Saveta Evrope su se obavezale da prihvataju kao cilj svoje politike, kojem teže svim odgovarajućim sredstvima, kako nacionalnim, tako i međunarodnim, postizanje uslova u kojima se prava utvrđena ovom poveljom i principi mogu delotvorno ostvariti. Članom 12. tač. 1. do 3. ove povelje, u nameri da obezbede efektivno ostvarivanje prava na socijalnu sigurnost, strane ugovornice se obavezuju da uspostave ili održavaju sistem socijalne sigurnosti, da taj sistem održavaju na zadovoljavajućem nivou, barem na onom koji je neophodan za ratifikaciju Evropskog kodeksa socijalne sigurnosti, kao i da nastoje da postupno podignu
sistem socijalne sigurnosti na viši nivo.

V

Razmatrajući osporene odredbe Zakona o privremenom uređivanju načina isplate penzija u smislu navoda i razloga podnosilaca inicijativa, Ustavni sud je pošao od toga da Ustav Republike Srbije, u Drugom delu koji je posvećen ljudskim i manjinskim pravima i slobodama, u članu 70. utvrđuje penzijsko osiguranje, iz čega sledi da je pravo na penzijsko osiguranje jedno od ljudskih prava zajemčenih Ustavom. Međutim, Ustavni sud konstatuje da Ustavom nije utvrđena sadržina ovog prava, već je odredbom stava 1. čana 70. Ustava predviđeno da se penzijsko osiguranje uređuje zakonom, a odredbom stava 2. istog člana da se Republika Srbija stara o ekonomskoj sigurnosti penzionera, čime je uređivanje svih pitanja koja se tiču penzijskog osiguranja prepuštena zakonodavcu. Dakle, iz navedenih odredaba člana 70. Ustava proizlazi, sa jedne strane obaveza, a sa druge strane ovlašćenje zakonodavca da zakonom uspostavi i uredi sistem penzijskog osiguranja. Nadležnost za uređivanje penzijskog osiguranja, kao dela socijalnog osiguranja, izričito je sadržana u odredbi člana 97. tačka 8. Ustava, prema kojoj Republika Srbija uređuje i obezbeđuje sistem u oblasti socijalnog osiguranja i drugih oblika socijalne sigurnosti. To znači da Ustav građanima garantuje penzjsko osiguranje, kao vid socijalnog osiguranja, ali da konkretna prava iz penzijskog osiguranja nisu Ustavom zajemčena prava, već je reč o pravima koja se ustanovljavaju zakonom. Izuzimajući načelo staranja o ekonomskoj sigurnosti penzionera, Ustav pred zakonodavca ne postavlja nikakve konkretne zahteve u odnosu na uređivanje pitanja iz oblasti penzijskog osiguranja, već njihovo uređivanje prepušta zakonodavcu. To dalje znači da zakonodavac ima ustavno ovlašćenje i da menja postojeća zakonska rešenja kojima je uređeno penzijsko osiguranje u Republici, pri čemu je ograničen, sa jedne strane, obavezom Republike da se stara o ekonomskoj sigurnosti penzionera iz člana 70. stav 2. Ustava, a sa druge strane, opštim ustavnim načelima i principima, kao i načelima Ustava u skladu sa kojima se ostvaruju sva zajemčena prava i slobode.

Sistem penzijskog osiguranja u Republici Srbiji, kakav je uspostavljen sada važećim Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, a koji je bio predviđen i ranije važećim zakonima koji su uređivali ovu oblast, počiva na tzv. Bizmarkovom sistemu, što znači da se zasniva na obaveznim doprinosima koja osiguranik plaća tokom svog staža osiguranja (radnog veka), a da novčana davanja iz ovog sistema, koji se temelji na načelu solidarnosti (tzv. generacijska solidarnost), imaju javnopravni karakter. Naime, iz uplate doprinosa po osnovu penzijskog osiguranja proizlazi i pravo osiguranika na ostvarivanje socijalnih davanja iz tog sistema, u konkretnom slučaju – penzije, koja se obračunava prema unapred određenoj penzijskoj formuli (tako što se penzijski faktor pomnoži sa aktuelnom vrednošću penzije i ličnim bodovima), a ne prema ukupnom iznosu doprinosa koje je osiguranik uplatio
tokom svog aktivnog rada. Visina penzije prema kod nas predviđenom „Bizmarkovom sistemu“, određuje se prema formuli koja predstavlja proizvod ličnih bodova i vrednosti opšteg boda, koji je isti za sve osiguranike, i to na dan ostvarivanja prava. „Bizmarkov sistem“ finansiranja obaveznog penzijskog i invalidskog osiguranja je sistem mogućeg finansiranja, što znači da nadležni fond penzijskog i invalidskog osiguranja ne akumulira sredstva kako bi isplaćivao buduće penzije već, umesto toga, aktuelno zaposlena generacija (osiguranici) plaćaju doprinose kojima se finansiraju penzije trenutnih korisnika penzija. Dakle, doprinosi za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje ne prikupljaju se radi finansiranja penzija generacije koja trenutno uplaćuje doprinose, već radi finansiranja penzija generacije koja trenutno koristi pravo na penziju (korisnika). To znači i da nema kapitalizacije prikupljenih doprinosa, ali i da zaposleni i drugi osiguranici, zauzvrat, od države (nadležnog fonda obaveznog penzijskog i invalidskog osiguranja) dobijaju jemstvo da će u budućnosti, kada prestanu da rade (kada im prestane svojstvo osiguranika) dobiti pripadajuće penzijsko davanje. Drugačije rečeno, korisnicima penzije ne isplaćuju se sredstva koja su oni sami uplatili u vidu doprinosa za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, već im se penzije isplaćuju iz doprinosa koje će uplatiti aktuelna radna aktivna generacija osiguranika. Stoga i visina davanja po osnovu ostvarenog prava iz penzijskog osiguranja, odnosno visina penzije koja se u svakom pojedinačnom slučaju utvrđuju licu koje je ostvarilo pravo, ne zavisi samo od ukupnog iznosa uplaćenih doprinosa, već neposredno zavisi i od rasta ili pada privrede, bruto društvenog proizvoda zemlje u datom trenutku (razlozi ekonomske i finansijske prirode), te i drugih značajnih faktora, kao što su odnos broja osiguranika – zaposlenih za koje poslodavac uplaćuje doprinose ili koji ih sami sebi uplaćuju i broja korisnika penzijskih davanja. demografskih kretanja i sl.

U odnosu na navode inicijatora da osporeni Zakon nije mogao da predvidi umanjenje penzija i da to predstavlja kršenje načela vladavine prava i jedinstva pravnog poretka, jer je važeći Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju propisao na koji način i pod kojim uslovima se stiče starosna, invalidska i porodična penzija i utvrdio kriterijume koji određuju visinu penzije, Ustavni sud najpre ukazuje da izneti razlozi inicijatora ne potkrepljuju tvrdnju o povredi načela vladavine prava iz člana 3. Ustava. Ovo stoga što, kao što je prethodno rečeno, sadržina prava na penzijsko osiguranje nije utvrđena Ustavom, već se u celini uređuje zakonom, a u konkretnom slučaju, mere privremenog umanjenja penzija ustanovljene su upravo zakonom, koji je, pored Ustava, osnovni izvor prava, a ne podzakonskim aktima Vlade ili opštim aktima koje donosi Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu Fond). Kada je reč o povredi načela jedinstva pravnog poretka iz člana 4. Ustava, Ustavni sud konstatuje da se odredbe osiguranja koje su predviđene Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, na uslove i način sticanja i ostvarivanja tih prava, niti na način utvrđivanja njihove visine prema odredbama čl. 61. do 73. toga zakona. Zakonom se propisuje da će se, počev od tačno određene isplate, korisnicima penzija čija visina penzije, određena u skladu sa zakonm (Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju), prelazi iznos od 25.000, odnosno 40.000 dinara, penzije isplaćivati u procentualno umanjenom iznosu, na način kako je to određeno odredbama čl. 2. i 3. Zakona, a sa ciljem očuvanja finansijske održivosti penzijskog sistema u Republici. U tom smislu se odredbama osporenog Zakona ne zadire u institute uređene Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, niti u način njihovog uređivanja, već je predmet osporenog akta, u suštini, isplata penzije kao novčanog davanja koje ima javnopravni karakter. Dakle, osporenim Zakonom se korisnicima penzije ne utvrđuje visina penzije, već se propisuje u kojim slučajevima i za koliko će isplata utvrđene visine biti umanjena, zbog očuvanja finansijske održivosti penzijskog sistema. Naprotiv, prethodno utvrđena visina penzije u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, predstavlja uslov za primenu osporenog Zakona, jer se penzije utvrđene u iznosu od 25.000 dinara isplaćuju i dalje u punom iznosu, a umanjenje iznosa koji se isplaćuje različito je za penzije čija je utvrđena visina do 40.000 dinara i više od 40.000 dinara. Stoga se osporena zakonska rešenja ne bi mogla dovesti u ustavnopravnu vezu sa načelom jedinstva pravnog poretka, jer se njima ne menja način samog utvrđivanja visine penzija predviđen Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju. Sa druge strane, Ustavni sud podseća da je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta izrazio stav da je stvar zakonodavne politike, o čijoj celishodnosti nije nadležan da odlučuje, to da li će zakonodavac sva pitanja koja se odnose na jednu oblast društvenog života urediti u jednom zakonu ili će neka pitanja iz te oblasti biti predmet posebnog zakona (videti, primera radi, Odluku Ustavnog suda IU-256/2005 od 23. februara 2006. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Republike Srbije“, broj 27/06, Rešenje Ustavnog suda IU-33/2008 od 5. februara 2009. godine).

Međutim, kako je nesporno da Zakon o privremenom uređivanju načina isplate pezija predviđa, za određene korisnike penzija, isplatu penzije u iznosu umanjenom u odnosu na visinu ovog novčanog davanja koja je prethodno
utvrđena na osnovu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te kako je, prema članu 4. Zakona, tako izvršena isplata penzije konačna, što znači da za vreme primene spornog Zakona penzijsko davanje jeste umanjeno, to je potrebno izvršiti analizu svih navoda inicijativa kojima se obrazlaže tvrdnja da ustavnopravno nije dopušteno bilo koje zakonsko rešenje koje ima za posledicu isplatu penzije u iznosu manjem od onog koji je utvrđen pravosnažnim rešenjem nadležnog Fonda, a što je zapravo suština svih podnetih inicijativa.

VI

Ispitujući ustavni domašaj Ustavom zajemčenog prava na penzijsko osiguranje, Ustavni sud je utvrdio da jemstvo penzijskog osiguranja koje uključuje obavezu države da se stara o ekonomskoj sigurnosti penzionera indirektno podrazumeva da sistem penzijskog osiguranja koji se uređuje zakonom, kao oblik ovog osiguranja, mora da predvidi i obavezno penzijsko osiguranje, što podrazumeva i obavezne (državne) fondove penzijskog osiguranja, jer propisivanjem pravila na kojima se zasnivaju i kojima se uređuju dobrovoljno penzijsko osiguranje i privatni penzioni fondovi, Republika, po prirodi stvari, ne može da garantuje ostvarenje svoje ustavne obaveze da se stara o ekonomskoj sigurnosti penzionera. U tom smislu, Ustavni sud posebno ističe da se pravo na penziju ne može poistovetiti sa pravom na penzijsko osiguranje, već, prema stanovištu Suda, u Republici Srbiji pravo na penziju
iz obaveznog penzijskog osiguranja proizlazi iz zajemčenog prava na penzijsko osiguranje – to je pravo iz penzijskog osiguranja, pri čemu njegova sadržina nije garantovana niti utvrđena Ustavom, već se radi o pravu koje je, kao što je na početku istaknuto, ustanovljeno zakonom. Izneto stanovište Ustavnog suda potvrđuje to što Ustav čak ni na najopštiji način ne utvrđuje sadržinu zajemčenog prava, već odredbom člana 70. stav 1. određuje da se penzijsko
osiguranje, koje predstavlja jedan vid socijalnog osiguranja, uređuje zakonom. To dalje znači da se Ustavom ne jemče, niti utvrđuju vrste penzija, uslovi koje neko lice treba da ispunjava da bi imalo status osiguranika, uslovi pod kojima se stiče pravo na određenu vrstu penzije, način utvrđivanja visine penzije, njeno uvećanje ili umanjenje, uslovi pod kojima prestaje, odnosno pod kojima se gubi pravo na penziju, kao ni druga pitanja koja se tiču ostvarivanja zakonskog prava na penziju. Dakle, kako je penzija pravo ustanovljeno zakonom čiji se svi elementi, uključujući i visinu, uređuju zakonom, to sledi da Ustav ne garantuje ni pravo na penziju u određenom iznosu, odnosno ustavne norme koje se odnose na penzijsko osiguranje ne daju osnova za tvrdnju da je jednom utvrđeni iznos penzije nepodložan zakonskoj promeni u celokupnom vremenu uživanja penzijskog prava. Sa druge strane, Ustavni sud zaključuje da je sloboda zakonodavca u uređivanju sistema penzijskog osiguranja, utemeljenog na
generacijskoj solidarnosti, podložna samo opštim ustavnim ograničenjima koja proizlaze iz načela u skladu sa kojima se ostvaruju sva zajemčena prava i slobode, a što znači, pre svega, da se donošenjem zakona kojima se uređuje, u
celini ili u odnosu na pojedina pitanja, penzijsko osiguranje, saglasno odredbi člana 18. stav 2. Ustava, ne sme uticati na suštinu zajemčenog prava na penzijsko osiguranje, kao i da se ne smeju predvideti zakonska rešenja koja
proizvode zabranjene diskriminatorske posledice iz člana 21. Ustava. Takođe, vezano za navode u inicijativama da je svaka zakonska promena visine utvrđenog iznosa penzije „nedopušteno i ukidanje stečenih prava“, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Oluci IUz-479/2014 od 9. aprila 2015. godine („Službeni glasnik RS“, broj 61/15) posebno razmatrano pitanje šta je suština i cilj ustavne garancije zaštite dostignutog nivoa ljudskih i manjinskih prava iz člana 20. stav 2. Ustava. Polazeći od toga da se ljudska i manjinska prava i slobode jemče Ustavom, iz čega sledi da Ustav utvrđuje koja to konkretna prava građana imaju značaj neotuđivih ljudskih i manjinskih prava i sloboda, zbog čega se njihovo ostvarivanje i jemči samim Ustavom, Ustavni sud je stao na stanovište da se pojam tzv. „stečenih ljudskih i manjinskih prava“ odnosi na prava i slobode koje su zajemčene samim Ustavom, a njihov „dostignuti nivo“ na vrstu prava i sloboda koje su zajemčene. Iz navedenog dalje sledi ocena Ustavnog suda da je suština i cilj ustavne garancije o zabrani smanjenja dostignutog nivoa ljudskih i manjinskih prava u svojevrsnom samoograničenju ustavotvorca da ni promenama najvišeg pravnog akta ne može biti ukinuto neko pravo ili sloboda koji su prethodno bili zajemčeni. Prema stavu Suda, to, a contratio, znači da se zakonom propisani način ostvarivanja jednog Ustavom zajemčenog ljudskog ili manjinskog prava ili slobode ne može smatrati stečenim pravom, te se zato ni promene u zakonskom uređivanju načina na koji se konkretno ljudsko ili manjinsko pravo (sloboda) ostvaruje ne bi mogle dovesti u ustavnopravnu vezu sa odredbama člana 20. stav 2. Ustava. Sud je ocenio da bi drugačije shvatanje
11suštine odredbe člana 20. stav 2. Ustava onemogućilo zakonodavca da uređuje društvene odnose u zavisnosti od promena koje u tim odnosima nastaju, odnosno onemogućilo bi ga da ukida do tada postojeće ili uvodi nove zakonske institute saglasno nastalim društvenim odredbama. S obzirom na to da, u konkretnom slučaju, pravo na penziju nije ljudsko pravo zajemčeno Ustavom, te da je ustavotvorac u potpunosti prepustio zakonu uređivanje sadržine i načina ostvarivanja zajemčenog prava na penzijsko osiguranje, to se, po oceni Ustavnog suda, suprotno shvatanjima izraženim u podnetim inicijativama, zakonsko uređivanje pitanja iz oblasti penzijskog osiguranja, pa tako i pitanje visine penzijskog davanja, ne može smatrati stečenim pravom čiji se dostignuti nivo ne može umanjiti u smislu načela ograničenja ljudskih i manjinskih prava iz člana 20. Ustava.

Ustavni sud je argumente iznete u inicijativama razmatrao i u odnosu na stavove Evropskog suda za ljudska prava, koji je u više svojih odluka istakao da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao takva ne
jemči pravo na državnu penziju ili slična davanja koja finansira država (na primer, u odluci o dopuštenosti u predmetu Neill i drugi protiv Velike Britanije, broj 56721/00, od 29. januara 2002. godine). Međutim, kada nacionalno zakonodavstvo predviđa pravo na socijalno davanje zasnovano na sistemu doprinosa, onda se, po oceni Evropskog suda, pravo proizišlo iz plaćanja doprinosa fondovima osiguranja može smatrati imovinskim pravom u smislu člana 1 uz Evropsku konvenciju (na primer: odluka o dopuštenosti Neill i drugi protiv Velike Britanije, broj 56721/00, od 29. januara 2002. godine). Prema stavu Evropskog suda, ovo pravo se, kada je stečeno, ne može ukinuti ili uskratiti, ali se može menjati visina davanja, jer se davanje korisniku iz sistema socijalnog osiguranja ne može tumačiti kao davanje penzije u određenom iznosu, te stoga, eventualno smanjivanje iznosa davanja ne znači istovremeno i smanjivanje dostignutog nivoa prava. U skladu sa iznetim stavom je i praksa Evropskog suda za ljudska prava, odnosno Evropske komisije izražena kroz više odluka (predmeti Janković protiv Hrvatske, broj 43440/98, odluka od 12. oktobra 2000. godie, Miller protiv Austrije, broj 5849/72, odluka od 1. oktobra 1975. godine, Skorkiewicz protiv Poljske, broj 39860/98, odluka od 1. juna 1999. godine, Domalewski protiv Poljske, broj 34610/97, odluka od 15. juna 1999. godine).

U odluci donetoj u predmetu Valkov i drugi protiv Bugarske, br. 2033/04, 19125/04, 19475/04, 19490/04, 19495/04, 19497/04, 24729/04, 171/05 i 2041/05, od 25. oktobra 2011. godine, Evropski sud za ljudska prava je ukazao da član 1. Protokola 1 ne garantuje pravo na penziju u posebnom iznosu, kao takvo. Međutim, ako je država predvidela pravo na penziju kao pravo, onda su stvoreni imovinski interesi i oni potpadaju pod zaštitu Evropske konvencije. Sledstveno tome, ako takva penzija bude umanjena ili ukinuta, to može da predstavlja mešanje u imovinu koje treba da bude opravdano od strane države u skladu sa zahtevima Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da je, u konkretnom slučaju, ograničenje za svrhu imalo legitiman cilj koji je bio u javnom interesu i da je ograničenje davanja očigledno za posledicu imalo uštede u bugarskom penzionom sistemu. U obrazloženju ove odluke se dalje, između ostalog, navodi: da je Ustavni sud (Bugarske), kada je odlučivao o ograničenju, 1998. godine, utvrdio da ovo održava „zahteve socijalne pravde“, da je pogled na socijalna pitanja bugarskog zakonodavstva i pravosuđa bio razumno opravdan, da se, prema studijama Svetske banke i OEBS-a, penzijski sistemi različitih država razlikuju i da ograničenje javnih penzija nije jedinstven bugarski fenomen. Ukazujući da su neke države predvidele penzijske stope koje striktno zavise od primanja pre penzionisanja, dok u
drugima penzije imaju malo ili nimalo veze sa primanjima pre penzionisanja, Evropski sud zaključuje da od domaćih vlasti zavisi koji sistem će se slediti u kojoj zemlji, jer su domaće vlasti bolje pozicionirane nego međunarodni sud da
procene lokalne potrebe i uslove.

I u svojoj najnovijoj praksi Evropski sud za ljudska prava je, u odluci donetoj 10. februara 2015. godine, po predmetu Belane Nagy protiv Mađarske, broj 53080/13, još jednom ponovio svoj dosadašnji stav ističućii da je taj sud prihvatio mogućnost smanjenja prava iz socijalnog osiguranja u određenim okolnostima. Evropski sud je posebno ukazao na značaj koji protok vremena može da ima na pravno postojanje i karakter davanja iz socijalnog osiguranja. Ovo važi i za izmene propisa, koje mogu da budu usvojene kao odgovor na društvene promene i razvoj pogleda na kategorije osoba kojima je potrebna socijalna pomoć i takođe na evoluciju individualnih situacija (videti odluku Wieczoek protiv Poljske, broj 18176/05, od 8. decembra 2009. godine, stav 67, sa daljim referencama). Međutim, kada je iznos davanja smanjen ili je ono prekinuto, ovo može da predstavlja mešanje u imovinu koje zahteva da bude opravdano (videti odluke Kjartan Asmundsson protiv Islanda, broj 60669/00, od 12. oktobra 2004. godine, stav 40. i Rasmussen protiv Poljske, broj 38886/05, od 28. aprila 2009. godine, stav 71.). Osnovni uslov da bi mešanje bilo smatrano saglasnim sa članom 1. Protokola 1 jeste da ovo treba da bude zakonito. Pored toga, svako mešanje javnih vlasti u mirno uživanje imovine može da bude opravdano samo ako služi legitimnom javnom (ili opštem) interesu.

Iz navedenog proizlazi da, suprotno shvatanjima incijatora, ne samo Ustav, već ni Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao ni Izmenjena Evropska socijalna povelja, ne jemče pravo na penzijska davanja u određenom iznosu. Polazeći od izloženog, Ustavni sud zaključuje da se ne može a priori prihvatiti tvrdnja o neustavnosti privremenog načina uređivanja isplata penzija, tokom koga se prethodno utvrđene penzije koje prelaze određenu visinu isplaćuju u umanjenom iznosu. No, kako su, prema Ustavu Evropskog suda, ostvrivanjem prava na penziju saglasno pravilima nacionalnog zakonodavstva, stvoreni imovinski interesi korisnika penzije,
takvi interesi u slučaju da penzija bude umanjena ili ukinuta mogu da predstavljaju mešanje u imovinu pojedinca, što znači, sa jedne strane, da potpadaju pod zaštitu prava na imovinu garantovanog Evropskom konvencijom
za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i, na isti način, zajemčenog Ustavom Republike Srbije, i sa druge strane, da su opravdani samo ukoliko su učinjeni u skladu sa zahtevima iz Evropske konvencije. Ustavni sud nalazi da
13se izneti stav jednako odnosi kako na trajno, tako i na privremeno umanjenje penzijskih davanja, te da u konkretnom slučaju treba ispitati da li osporeni Zakon o privremenom uređivanju načina isplata penzija ispunjava standarde Evropskog suda za ljudska prava ili predstavlja nedopušteno zadiranje u mirno uživanje svoje imovine.

Polazeći od odredbe člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, prema kojoj svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine, da niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i
pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava, ograničenja imovine, prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava, opravdana su pod uslovima: 1) da su zakonita, tj. da su utvrđena zakonom, jer se tako obezbeđje vladavina prava; 2) da su učinjena radi postizanja cilja, odnosno u opštem ili javnom interesu, a prilikom ograničavanja određenih socijalnih davanja moraju se uzeti u obzir ekonomski i socijalni činioci u datoj državi; 3) da su proporcionalna, što znači da se pravo pojedinca na mirno uživanje imovine mora odmeriti sa opštim interesom, odnosno sa ciljevima koji se moraju ostvariti radi opšteg dobra, pri čemu se „proporcionalnost neće ostvariti ako se pojedincu u pitanju nameće prekomeran teret“.

S obzirom na to da su mere privremenog umanjenja iznosa penzije koji se isplaćuje određenim kategorijama penzionera ustanovljene zakonom, a ne podzakonskim aktima izvršne vlasti ili opštim aktima Republičkog fonda za
penzijso i invalidsko osiguranje, Ustavni sud konstatuje da je zadovoljen prvi konvencijski uslov i da se osporenim Zakonom ne dovodi u pitanje načelo vladavine prava iz člana 3. Ustava.

Drugi uslov koji treba da bude ispunjen se odnosi na to da je ograničenje imovine učinjeno radi postizanja legitimnog cilja, odnosno u opštem ili javnom interesu. Ispitujući ispunjenost ovog uslova, Ustavni sud je pošao od sledećeg: a) šta je osnov sticanja zakonom ustanovljenog prava na penziju; b) na kojim principima se zasniva sistem finansiranja obaveznog penzijskog i invalidskog osiguranja iz koga proističe ostvarivanje prava iz obaveznog penzijskog osiguranja; v) da li postoji i koji je konkretan cilj uvođenja propisane mere; g) iz kojih sredstava se vrši redovna mesečna isplata penzija u Republici. U vezi sa ovim, Ustavni sud je utvrdio sledeće:

Prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju, pravo na penziju se u Republici Srbiji stiče na osnovu doprinosa za obavezno penzijsko (i invalidsko) osiguranje koje osiguranik uplaćuje tokom svog staža osiguranja.
Drugo, kao što je na početku detaljno izloženo, finansiranje obaveznog penzijskog i invalidskog osiguranja koje je uređeno Zkonom o penzijskom i invalidskom osiguranju zasnovano je na tzv. Bizmarkovom sistemu generacijske
solidarnosti čija je jedna od osnovnih karakteristika da se korisnicima penzije ne isplaćuju sredstva koja su oni sami uplatili u vidu doprinosa za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, već im se penzije isplaćuju iz doprinosa koje uplaćuje aktuelna radno aktivna generacija osiguranika. Stoga se pravo na penziju ne ostvaruje u visini koja je određena iznosom sopstvenih ukupno uplaćenih doprinosa tokom staža osiguranja, već su davanja po osnovu
14ostvarenog prava iz penzijskog osiguranja javnopravnog karaktera i njihova visinna, prema zakonom propisanoj formuli, neposredno zavisi od rasta ili pada privrede, bruto društvenog proivzvoda zemlje u datom trenutku (razlozi
ekonomske i finansijske prirode) i drugih objektivnih okolnosti, kao što su odnos broja osiguranika – zaposlenih za koje poslodavac uplaćuje doprinose ili koji ih sami sebi uplaćuju i broja korisnika penziijskih davanja, demografskih kretanja, itd. Dalje, cilj donošenja osporenog Zakona – očuvanje finansijske održivosti penzijskog sistema u Republici Srbiji, izričito je naveden već u odredbi člana 1, a takođe podrobnije izložen u posebnom delu obrazloženja Predloga Zakona (potreba da se obezbedi finansijska održivost penzijskog sistema, a time i održivost budžeta Republike Srbije i makroekonomska stabilnost zemlje). Konačno, iako sa stanovišta Evropskog suda za ljudska prava za ocenu legitimnosti umanjenja penzijskih davanja nije od značaja to da li se njihova isplata vrši i iz sredstava državnog budžeta ili samo iz sredstava uplaćenih doprinosa, Ustavni sud je analizirao i strukturu sredstava iz kojih se vrši mesečna isplata penzija. Prema podacima pribavljenim od Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i
Ministarstva finansija, sredstva doprinosa uplaćeniih Republičkom fondu, u periodu koji obuhvata više godina unazad, nisu dovoljna za isplatu penzija uiznosu utvrđenom u skladu sa Zakonom, zbog čega se direktno iz budžeta
Republike Srbije na ime dotacija Republičkom fondu obezbeđuje oko 45% od ukupno potrebnih sredstava za isplatu penzija. Konkretno, u periodu od 2011. do 2014. godine, učešće sredstava budžeta Republike Srbije u isplati penzija
iznosilo je: u 2011. godini 223.616.530.000,00 dinara, ili 44,5%, u 2012. godini 271.151.918.000,00 dinara ili 48,2%, u 2013. godini 261.295.101.000,00 dinara ili 44,68% i u 2014. godini 250.358.671.000,00 dinara ili 41,86%.

Ako se pored prethodno izloženog, uzme u obir opštepoznata činjenica da se Republika suočila sa enormnim budžetskim deficitom i da je smanjenje budžetskog deficita imperativna obaveza radi očuvanja finansijske i
makroekonomske stabilnosti zemlje, jer u protivnom država uopšte ne bi bila u mogućnosti da finansira svoje nadležnosti u pojedinim segmentima društva, niti da dotira nedostajuću, gotovo polovinu sredstava za redovu
isplatu penzija, Ustavni sud je stao na stanovište da je, u konkretnom slučaju, postojao legitimni cilj da se osporenim Zakonom određenim kategorijama penzionera penzije privremeno isplaćuju u umanjenom iznosu. Osporenim
Zakonom ustanovljena mera ima za posledicu uštedu finansijskih sredstava čime se, u javnom interesu, doprinosi makroekonomskoj stabilnosti, a isto tako omogućava finansiranje drugih nadležnosti Republike koje su od opšteg
interesa za sve građane Srbije, uključujući i penzionere kojima se isplaćuje umanjeni iznos penzija, a posebno za socijalno najugroženije kategorije stanovništva koje najviše trpe posledice ekonomske krize. Ustavni sud je pri
tome imao u vidu da je načelo socijalne pravde, koje je, pored ostalog, zasnovano na principu solidarnosti, jedno od osnovnih načela na kome, saglasno članu 1. Ustava, počiva Republika Srbija. Na kraju, Sud nalazi da se osporenim
zakonskim rešenjima obezbeđuje finansijska održivost penzijskog sistema kao cilj koji je zakonodavac utvrdio u članu 1. Zakona, jer nedostajuća sredstva za isplatu utvrđenih penzija realno dovode u pitanje mogućnost njihove redovne isplate, a time i mogućnost da Republika ostvaruje svoju Ustavom utvrđenu obavezu da se stara o ekonomskoj sigurnosti penzionera.

Iz navedenih razloga, Ustavni sud ocenjuje da je u uslovima privredne krize, koja se odrazila i na isplatu penzija u čijem finansiranju u značajnom procentu učestvuje Republika Srbija, bilo nužno donošenje osporenog Zakona,
da osporene zakonske mere imaju za cilj uštede u penzijskom sistemu koje treba da obezbede njegovu održivost na duži rok i da su kao takve donete u opštem i javnom interesu, što se može, po nalaženju Ustavnog suda, oceniti kao
legitimni cilj.

U pogledu ispunjenosti trećeg uslova koji se odnosi na to da li su mere propisane osporenim Zakonom srazmerne legitimnom cilju, Ustavni sud je, imao u vidu činjenicu da su penzije do 25.000,00 dinara izuzete od umanjenja, te
da se prema odredbama čl. 2. i 3. Zakona, ostalim korisnicima penzija iznos penzije koji se isplaćuje umanjuje u različitim procentima u zavisnosti od visine penzije, te da su umanjenjem više opterećeni korisnici penzija čija je
penzija određena u skladu sa zakonom veća od 40.000,00 dinra.

Iz navedenog, Ustavni sud zaključuje da se propisanim načinom umanjenja iznosa penzija prevashodno vodilo računa o zahtevima socijalne pravde i socijalne sigurnosti penionera sa nižim penzijama. Sa druge strane, Sud je imao u vidu da je u pitanju mera privremenog karaktera. Kada je reč o privremenosti uvedene mere, koju inicijatori takođe dovode u pitanje, Ustavni sud ukazuje da se zaključak o tome da li se radi o meri privremenog karaktera ne izvodi samo iz naziva osporenog Zakona, kao što se to u inicijativama pogrešno ističe, već je potrebno imati u vidu odredbe člana 27e stav 28. i član 29. Zakona o budžetskom sistemu, kojima je propisano, kada je o penzijama reč, da principi odgovornog fiskalnog upravljanja nalažu svođenje rashoda na održiv nivo, tako da će se težiti tome da učešće penzija u BDP bude do 11% i da se povećanje penzija može vršiti samo u godini u kojoj se na osnovu odgovarajućih planskih dokumenata nadležnih organa očekuje, odnosno procenjuje da će učešće penzija u BDP da bude do 11% i to najviše dva puta godišnje, ali tako da očekivano učešće penzija u BDP nakon usklađivanja ne bude iznad navedenih procenata. S obzirom na to da su Zakonom o budžetskom sistemu, kojim se utvrđuju fiskalni principi i pravila za dugoročnu održivost fiskalne politike, određeni uslovi čijim ispunjavanjem se stiču uslovi za prestanak isplate penzija u umanjenom iznosu (u celini ili delimično), to je Ustavni sud zaključio da se privremenost mere predviđene osporenim Zakonom može utvrditi na nesumnjiv i objektivan način, a to je učešće penzija u bruto društvenom proizvodu do 11%. Iz navedenih razloga, Ustavni sud nalazi da je mera privremenog umanjenja isplate penzija predviđena osporenim Zakonom, srazmerna legitimnom cilju koji se želi postići i da zakonodavac propisivanjem navedene mere nije postupio na način koji dovodi u pitanje poštovanje i primenu načela srazmernosti u doprinosu podmirenju troškova javnih finansija.

Povodom pitanja nameću li osporena zakonska rešenja prekomeran teret za one na koje se odnose, a s tim u vezi i pitanja da li je povređeno načelo o ekonomskoj sigurnosti penzionera iz člana 70. stav 2. Ustava, Ustavni sud je, takođe, imao u vidu stavove Evropskog suda za ljudska prava koji se odnose na to da li visina penzije može da pokrene pitanja na osnovu člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prema kome niko ne sme biti podvrgnut mučenju, ili nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Ustavni sud nalazi da je ustavna obaveza zakonodavca iz člana 70. stav 2. Ustava u neposrednoj korelaciji sa obezbeđivanjem garancija iz člana 3. Evropske konvencije, što konkretno znači da sveukupna normativna rešenja kako ona koja se odnose na ostvarivanje prava na penziju i visinu penzije, ali isto tako i ona koja se odnose na druge pogodnosti koje se u pravnom sistemu obezbeđuju korisnicima penzija, budu usmerena na to da ne dođe do narušavanja mentalnog i fizičkog integriteta ove kategorije stanovništva ili do njihove degradacije nesaglasne sa ljudskim dostojanstvom.

U tom smislu, Ustavni sud primećuje da već sama činjenica da su osporenim Zakonom od umanjenja prilikom isplate izuzeti svi penzioneri kojima je utvrđena visina penzije do 25.000,00 dinara, a što predstavlja gotovo dvostruki iznos trenutno najniže penzije u Republici, koji prema zvaničnim statističkim podacima iznosi 10.394,00 dinara kod tzv. poljoprivrednih penzionera, a 13.221,89 dinara kod ostalih penzionera, kao i da je Zakonom predviđeno da se penzionerima čija je visina penzije utvrđena u iznosu većem od 25.000,00 dinara isplaćuje iznos od 25.000,00 dinara iako bi primena propisanog procenta umanjenja dovela do nižeg iznosa, upućuje na zaključak da se osporeni Zakon ne bi mogao dovesti u vezi sa kršenjem člana 70. stav 2. Ustava, a vezano za garancije sadržane u članu 3. Evropske konvencije. Ovo posebno kada se ima u vidu da je propisanim limitom zaštićen daleko najveći broj penzionera u Republici Srbiji, (752.346 je penzionera bivših zaposlenih), s obzirom na iznose penzija utvrđene u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Sa druge strane, iznos koji se prilikom isplate umanjuje licima čija je utvrđena penzija između 25.000,00 i 40.000,00 dinara, saglasno osporenim zakonskim odredbama, kreće se u rasponu od 0 do 3.300,00 dinara. Propisanom merom jesu nesporno najviše pogođena lica čije su penzije veće od 40.000,00 dinara, pošto se njima iznos koji se isplaćuje umanjuje za dodatnih 25% u delu koji prelazi 40.000,00 dinara. Kada se, pored navedenog, ima u vidu i to da su važećim prpisima (odgovarajućim zakonima, podzakonskim aktima, opštim aktima jedinica lokalne samouprave odnosno nadležnih fondova obaveznog socijalnog osiguranja) penzionerima, bez obzira na visinu njihovih primanja, omogućene i neke druge pogodnosti u oblasti zdravstva, korišćenja banja i lečilišta, korišćenja javnog prevoza, a koje takođe predstavljaju deo staranja o ekonomskoj sigurnosti penzionera, to, po nalaženju Suda, osporenim Zakonom nije dovedeno u pitanje načelo iz člana 70. stav 2. Ustava, niti isplate penzija u umanjenom iznosu predstavlja takvo umanjenje koje se može smatrati, u smisl člana 3. Evropske konvencije, kao zlostavljanje ili „narušavanje mentalnog i fizičkog zdravlja“, odnosno 17″degradaciju nesaglasnu sa ljudskim dostojanstvom“. Ustavni sud zaključuje da navedena umanjenja svakako predstavljaju značajan teret za korisnike penzija, ali da taj teret, kada se uzmu u obzir svi napred navedeni činioci, a naročito to da se značajnija umanjenja odnose samo na najviše penzije, ne predstavlja prekomeran teret za lica na koja se odnosi u smislu člana 3. Evropske konvencije, kao i da nije dovedeno u pitanje načelo ekonomske sigurnosti penzionera iz člana 70. stav 2. Ustava. Po nalaženju Suda, osporeni Zakon nije u suprotnosti ni sa odredbama člana 12. tač. 1. do 3. Izmenjene Evropske socijalne povelje, jer upravo privremene mere koje su Zakonom predviđene imaju za cilj da obezbede efektivno ostvarivanje prava na socijalnu sigurnost u meri u kojoj je to u datom trenutku moguće, a dugoročno da putem održanja penzijskog sistema, obezbede stvaranje uslova za postupno unapređenje i podizanje tog sistema na viši nivo.

Ustavni sud je, iako na to nije ukazivano podnetim inicijativama, razmatrao i pitanje da li propisani različiti procenat umanjenja iznosa penzija koji se korisniku isplaćuje primenom ovog zakona u zavisnosti od visine penzije koja je utvrđena primenom Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, dovodi do narušavanja zakonom ustanovljenog sistema penzijskog i invalidskog osiguranja u Srbiji. Polazeći od prethodno iznetih ocena, Ustavni sud ukazuje da je sa ustavnopravnog stanovišta jedino od značaja da propisana mera ne predstavlja prekomeran teret za korisnike penzija. U tom smislu i rešenja sadržana u odredbama čl. 2. i 3. Zakona ne izlaze iznad okvira polja slobodne procene zakonodavca na koji način će postići ostvarenje Zakonom postavljenog cilja, sa što manje negativnih posledica po lica na koja se Zakon primenjuje. Ovo posebno, ako se ima u vidu da važeći sistem penzijskog osiguranja, kao što je prethodno detaljno izloženo, ne počiva na principu da se visina penzije utvrđuje samo zavisno od ukupnog iznosa prethodno uplaćenih doprinosa. Štavipe, Ustavni sud primećuje da se u ovom slučaju zakonodavac opredelio da propisanim merama ne zadire u visinu koja je svakom korisniku utvrđena saglasno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a što je samo po sebi isključilo mogućnost da se cilj postigne umanjenjem vrednosti opšteg boda ili nekog drugog zakonskog elementa na osnovu koga se utvrđuje visina prava iz penzijskog osiguanja.

Razmatrajući navode podnosilaca inicijativa da je načinom isplate penzija utvrđenim čl. 2. i 3. osporenog Zakona, kojim su korisnici prava na penziju različito tretirani u zavisnosti od visine penzije, povređeno načelo zabrane diskriminacije utvrđeno odredbama člana 21. st. 1. i 3. Ustava, Ustavni sud je pošao od zauzetog stanovišta u svojoj dosadašnjoj praksi po pitanju povrede ovog ustavnog načela (Odluka Ustavnog suda IU-347/2005 od 22. jula 2010. godine, objavljena u „Službenom glasniku Republike Srbije“, broj 18/11). Prema stavu Ustavnog suda, Ustavom je garantovana opšta zabrana diskriminacije, pa stoga pojam diskriminacije treba shvatiti na način na koji je definisan u stavu 7. Opšteg komentara broj 18 (37) Komiteta za ljudska prava Organiizacije Ujedinjenih nacija, usvojenom 1989. godine (dok. UNHRI/GEN71REV8, str. 185-188.), prema kome termin „diskriminacija“ označava bilo kakvo razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti zasnovane na osnovama kao što su rasa, boja, pol, jezik, veroispovest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno poreklo, imovina, rođenje ili drugi status, a koji za cilj ili posledicu imaju ugrožavanje ili onemogućavanje priznavanja, uživanja ili ostvarivanja svih prava i sloboda svih ljudi pod jednakim uslovima. Iz navedene definicije proizlazi da se razlikovanje, koje se može smatrati diskriminacijom, odnosi na neko lično svojstvo ili na neki status. U konkretnom slučaju, podnosioci inicijativa smatraju da je različita visina penzija koja je propisana kao kriterijum od koga zavisi da li će i u kom iznosu doći do umanjenja isplate penzije, ovo svojstvo koje osporene zakonske odredbe čini diskriminatornim. Međutim, čak i kada bi se visina penzije dovela u istu vezu sa razlikovanjem po osnovu imovine, Ustavni sud naglašava da se pri razmatranju navedenog pitanja moraju imati u vidu i pravna shvatanja Evropskog suda za ljudska prava po pitanju kršenja načela zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prema kojima se pravo koje proističe iz člana 14. Evrpske konvencije i odnosi se na uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom bez ikakve diskriminacije, krši ne samo onda kada države ugovornice različito tretiraju lica koja se naću u analognim situacijama, a da pri tome za takvo razlikovanje ne navedu objektivna i razumna opravdanja, već i onda kada, bez objektivnih i razumnih opravdanja, ne tretiraju različito ljude koji se nalaze u bitno različitim situacijama. Polazeći od toga da su osporenim odredbama Zakona korisnici penzija različito tretirani u zavisnosti od utvrđene visine penzija, te da su od primene propisane mere izuzeti penzioneri sa nižim penzijama (svi oni čija penzija nije veća od 25.000,00 dinara), jer ih je zakonodavac svrstao u kategoriju lica koja ne mogu solidarno da daju doprinos u prevazilaženju negativnih posledica krize, Ustavni sud nalazi da svi korisnici penzija imaju isti pravni status, ali da se upravo u zavisnosti od visine penzije koju su primali do donošenja Zakona, nalaze u bitno različitoj (materijalnoj) situaciji, te da postoji objektivno i razumno opravdanje da na različit način snose posledice nastale krize i podnesu teret mera fiskalne konsolidacije. Prema tome, Ustavni sud smatra da sporna mera koja je zasnovana na načelu srazmernosti ne može da predstavlja povredu načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, različito uređenje prava i obaveza će se smatrati diskriminirajućim samo ako propisano razlikovanje nema objektivnog i razumnog opravdanja, odnosno ako se time ne ostvaruje legitiman cilj ili ako ne postoji srazmernost između propisane zakonske mere i cilja koji se želi postići, a što ovde, po shvatanju Ustavnog suda, nije slučaj. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se navodi inicijatora da su osporenim Zakonom penzioneri diskriminisani i u odnosu na zaposlene u javnom sektoru čije su zarade veće od iznosa od 25.000 dinara linearno umanjene za 10%, ne mogu dovesti u ustavnopravnu vezu sa načelom zabrane diskriminacije, upravo iz razloga što korisnici penzija i zaposleni nisu u istom pravnom statusu, niti je ista pravna priroda primanja po osnovu penzije i primanja po osnovu zarade, odnosno plate, te se zato ni zakonske mere koje se preduzimaju prema ovim različitim subjektima ne mogu dovoditi u međusobnu vezu, bez obzira na to što im je cilj (fiskalna konsolidacija javnih finansija) ista.

U podnetim inicijativama se u prilog tvrdnji o neustavnosti osporenog Zakona ističe i to da je time što nije predviđeno donošenje pojedinačnih akata o umanjenju penzija licima na koje se Zakon odnosi, povređeno pravo na pravno sredstvo iz člana 36. stav 2. Ustava. Ispitujući ustavnopravnu utemeljenost iznete tvrdnje, Ustavni sud je pošao od Ustavom utvrđene sadržine zajemčenih prava na pravno sredstvo. Odredbom člana 36. stav 2. Ustava svakome je zajemčeno pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu.

Dakle, smisao označenog ustavnog prava je da svako ima mogućnost da pred nadležnim, pre svega drugostepenim organom traži preispitivanje zakonitosti donete prvostepene odluke kojom je odlučeno o nekom njegovom pravu ili obavezi. Ustavni sud primećuje da se navodi inicijatora zapravo ne bi ni mogli dovesti u vezu sa sadržinom prava na pravno sredstvo, jer se i ne odnose na uskraćivanje prava na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv prvostepenog pojedinačnog akta, već na nedonošenje samog prvostepenog akta.

Sa druge strane, postavlja se pitanje da li u konkretnom slučaju uopšte ima mesta donošenju pojedinačnog, upravnog akta. Odgovor na ovo pitanje, po mišljenju Ustavnog suda, zavisi od toga da li se privremenom isplatom za određeni procenat umanjenog iznosa ranije utvrđene penzije odlučuje o nekom pravu iz penzijskog osiguranja korisnika penzije. Pošto su, sa jedne strane, prava svakog korisnika svake vrste penzija utvrđena saglasno Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju, o čemu nadležni Fond donosi rešenje protiv koga se može ne samo izjaviti žalba, već i voditi upravni spor pred sudom, i pošto se, sa druge strane, osporenim Zakonom ne uređuju neka nova ili druga prava iz penzijskog osiguranja, već je Zakonom predviđeno da će se, u slučajevima i na način propisan tim zakonom, prilikom isplate penzije iznos čija je visina bila utvrđena Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju procentualno umanjiti, to Ustavni sud nalazi da se shvatanje inicijatora o potrebi donošenja posebnih rešenja zasniva na pravno neutemeljenom polazištu da se korisnicima penzija osporenim Zakonom utvrđuju nova, drugačija prava iz penzijskog osiguranja. U tom smislu Ustavni sud ukazuje da se ova pravna situacija ne bi mogla upodobiti sa donošenjem rešenja o utvrđivanju prava na penziju i određivanjem njene visine, već sa situacijom kada su se na osnovu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju bili stekli uslovi za usklađivanje penzija 1. aprila i 1. oktobra tekuće godine sa kretanjem potrošačkih cena na teritoriji Republike Srbije u prethodnih šest meseci, prema odredbama čl. 80. i 80a Zakona. Pošto i ovo usklađivanje, koje je faktički rezultiralo procentualnim uvećanjem penzije (pri čemu je teorijski moglo dovesti i do njihovog umanjenja ukoliko bi došlo do pada cena), kao i umanjenje iz osporenog Zakona, ne predstavlja odlučivanje o novom pravu ili obavezi, već samo matematičku (računsku) primenu zakonsih kriterijuma, to nije bilo, niti je moralo biti vraćeno donošenjem posebnog rešenja.

Neosporno, ukoliko bi došlo do netačnog obračuna iznosa umanjene penzije u pojedinačnom slučaju, takav slučaj bi kao i svaki drugi slučaj računske greške mogao biti ispravljen upućivanjem prigovora obračunskoj službi Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Na kraju, s obzirom na to da se osporenim Zakonom ne utvrđuje njegovo povratno dejstvo, da je Zakon objavljen u „Službenom glasniku Republike Srbije“, broj 116/14, od 27. oktobra 2014. godine, da je stupio na snagu narednog dana od dana objavljivanja, a da je njegova primena, prema članu 1. Zakona, počela od isplate penzija za novembar 2014. godine, što znači da se Zakon primenjuje nakon stupanja na snagu, za ubuduće, na sva lica na koja se odnosi, Ustavni sud je zaključio da su neosnovani navodi podnosilaca inicijativa da osporeni Zakon ima povratno dejstvo, suprotno članu 197. stav 1. Ustava.

VII

Polazeći od prethodno detaljno izvršene analize odredaba osporenog Zakona sa stanovišta svih bitnih navoda inicijatora, Ustavni sud je našao da iznetim razlozima u inicijativama nije potkrepljena tvrdnja da ima osnova za pokretanje postupka za utvrđivanje neustavnosti i nesaglasnosti sa potvrđenim međunarodnim ugovorima Zakona o privremenom uređivanju načina isplata penzija („Službeni glasnik RS“, broj 116/14), pa je, saglasno članu 53. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 i 18/13-Odluka US), rešio kao u tački 1. izreke:

Kako je Sud na ovaj način konačno odlučio o podnetim inicijativama, zahteve za obustavu izvršenja pojedinačnih akata ili radnji preduzetih na osnovu osporenih odredaba Zakona o privremenom uređivanju načina isplate penzija je odbacio, kao u tački 2. izreke, saglasno odredbi člana 56. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu. Istovremeno, Sud je odlučio da se ovo rešenje objavi u „Službenom glasniku Republike Srbije“, saglasno odredbi člana 49. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu.

Na osnovu izloženog i odredaba člana 42a stav 1. tačka 5) i člana 46. tač. 3) i 5) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo rešenje kao u izreci.

PREDSEDNIK USTAVNOG SUDA
Vesna Ilić Prelić, s.r.