Početna Magazin Godine Društvo Raspodela kapitala i nejednakost u 21. veku

Raspodela kapitala i nejednakost u 21. veku

Raspodela kapitala i nejednakost u 21. veku

U modernom dobu, vrhunac nejednake raspodele bogatstva prisutan je pred Prvi svetski rat, kada oko 10% najbogatijih raspolaže i sa 90% ukupnog bogatstva. Nakon dva svetska rata taj udeo je opao, da bismo se u 21. veku počeli vraćati u eru nejednakosti – piše Toma Piketi u knjizi „Kapital u 21. veku“

Malo je knjiga iz ekonomije poslednjih godina podstaklo toliko diskusija, hvaljenja i osporavanja, kao što je to slučaj sa delom „Kapital u 21. veku“ Tome Piketija (1971), francuskog ekonomiste srednje generacije – piše dr Nebojša Vuković za Novi Polis, a Penzin prenosi delove teksta:

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

– Piketi nam u svojoj knjizi koja se bavi fenomenom raspodele bogatstva od 18. veka do danas, pokazuje da je stopa prinosa na kapital konstantno veća od stope rasta proizvodnje i dohotka, i da je ta činjenica glavna sila destabilizacije u društvima tokom raznih epoha.

– Pojednostavljeno rečeno, ukoliko nema ratova i inflacije, može se očekivati da će potomci bogatih biti još bogatiji, dok će potomci siromašnijih u najboljem slučaju stagnirati u smislu imovinskog stanja.

Pored toga, Piketi nam ukazuje, da je nakon „zlatnih“ decenija socijalne države, od 1980-tih godina, privatno bogatstvo sve veće i da ono danas iznosi između četiri i sedam nacionalnih dohodaka razvijenih zapadnih društava, dok je početkom 1970-tih ono bilo između dva i tri i po nacionalna dohotka.

S druge strane, javno bogatstvo ili bogatstvo koje nije u posedu privatnih pojedinaca je sve manje, i kada bi se zapadne zemlje odlučile da svoju imovinu prodaju u celosti zarad isplaćivanja vlastitih dugova, od nje ne bi ostalo skoro ništa.

– Drugi važan element u Piketijevoj knjizi tiče se raspodele privatnog bogatstva. Kada je reč o modernom dobu, vrhunac nejednake raspodele bogatstva prisutan je pred Prvi svetski rat, kada otprilike 10% najbogatijih raspolaže „kolačom“ koji iznosi i do 90% ukupnog bogatstva (kao u slučaju Velike Britanije, mada ni druge zapadne zemlje ne zaostaju značajnije). Potom, nakon dva svetska rata, taj udeo opada (usled ratnih razaranja, nacionalizacije, većih poreza, inflacije), da bi u prvim decenijama 21. veka, on opet porastao na oko 70%.

– Drugim rečima, po parametru nejednake raspodele bogatstava, Piketi nam sugeriše, da čovečanstvo ne napreduje ka većoj jednakosti, već se naprotiv, vraća unazad, u BelleEpoque. Taj proširujući jaz između 10% najbogatijih (kao i 1% superbogatih) i ostatka – fluidne „srednje klase“ i onih 50% manje imućnih, preti, po mišljenju Piketija, funkcionisanju zapadnih društava i opstanku demokratskog uređenja.

– Kako bi se suzbile ove tendencije produbljujuće nejednakosti, Piketi predlaže, da se kroz progresivni godišnji porez na globalno bogatstvo, po principu najveći porez na najveće bogatstvo, izbegne kako kaže ,,beskrajna spirala nejednakosti“, očuva demokratski poredak, a onima koji su u najnepovoljnijem položaju omogući, pre svega kroz obrazovanje, da poboljšaju vlastiti socijalni položaj.

– Nasuprot kod nas uobičajenom mišljenju, da ratovi bogate pojedince čine još bogatijim, Piketi pokazuje, da se baš nakon ratova nivo privatnog bogatstva (kapitala) najviše smanjivao, što usled razaranja, što zbog jačeg oporezivanja ili čak nacionalizacije pojedinih sektora privrede. S druge strane, takođe mimo uobičajenih predstava, Piketi ne smatra da je inflacija apsolutno zlo – pomoću nje zapadne države su često svodile svoju zaduženost na podnošljiv nivo, i istovremeno ,,redimenzionirale“ privatni kapital.

I pored mnoštva grafikona i stručnih izraza, Piketijevu knjigu mogu da čitaju ne samo školovani ekonomisti, već i laici.

Konačno, valja pohvaliti izdavača – Akademsku knjigu iz Novog Sada – koji se latio objavljivanja ove izuzetne knjige, zaključuje Vuković u ovoj recenziji.