Radosava (Niš): Putovanje u prošlost

Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“.

Kao dete čitala sam našu epsku poeziju i tako saznala za mnoge ličnosti iz srpske istorije, čula za manastire, stare tvrđave, no sticajem prilika mnoge od njih nikada nisam videla.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

U razgovoru sa prijateljicom čula sam da se organizuje izletničko putovanje, obilazak nekih manastira Srbije i prijavila se za put. Radovala sam se što ću biti na mestima o kojima sam samo čitala ili slušala od drugih.

***

Sunčano prolećno jutro obećavalo je lep dan, a takvo je bilo i raspoloženje među putnicima, veseli žagor podsećao je na đačke ekskurzije. Prepričavala su se dešavanja sa ranijih putovanja i svi su se radovali susretu sa našim starim svetinjama, sa davnom prošlošću.

Sa neznatnim kašnjenjem polazimo sa parkinga kod tvrđave. Verovatno zbog zauzetosti razgovorom, nisam primetila da smo već stigli do Aleksinca, gradića koji je teško stradao u agresiji NATO avijacije 1999. godine.

Iznova me proganja pitanje, zašto smo uvek nekome na smetnji, ratovi i progoni prate ovaj narod kao neki usud od kojeg nema spasa? Da li je tome krivo to parče zemlje što Srbija ima, i putevi koje preko nje vode?

Prolazimo pored Deligrada utvrđenja koje je bilo od velike važnosti uoči boja sa Turcima u Prvom srpskom ustanku 1806. godine.

U Gornjem Adrovcu udaljenom oko devet kilometara od Aleksinca podignut je spomenik grofu Rajevskom koji je, kao i mnogi Rusi, došao da se bori za naše oslobođenje od Turaka, i tu poginuo. Njegova porodica je poslala sredstva da se na tom mestu podigne crkva „Svete Trojice“.

***

Na Pojatama se isključujemo sa autoputa i krećemo prema nekadašnjoj srpskoj prestonici – Kruševcu.

Zelenilo je prekrilo ceo kraj a procvetale voćke stvaraju šaru kakvu samo priroda može dati. Na poljima ratari završavaju trenutno prispele poslove i sve odiše nekom harmonijom, bez žurbe i nervoze, ili se meni kao posmatraču tako čini.

Stižemo pred „Lazaricu“. Ulaskom u hram, ulazimo u istoriju srpskog roda. To je zadužbina kneza Lazara podignuta po rođenju sina Stefana naslednika prestola, a posvećena je arhiđakonu Stefanu zaštitniku loze Nemanjića.

U mislima mi vaskrsava Lazareva vojska na pričešću pred odlazak u boj na Kosovo. Šta su u tom času mislili, da li su se smrti plašili, svesni protiv kolike sile idu?

Nekad davno sam negde pročitala reči kneza Lazara pred polazak u boj: „Ja ne razmišljam kolika je sila protiv koje se borim, već kolika je svetinja koju branim“. Verovatno je slično mislila i njegova vojska.

Na trgu je spomenik kosovskim junacima. Obilazimo ostatke starog grada koji je osnovao Lazar odatle je krenuo u boj na Kosovo. Donžon kula još odoleva zubu vremena.

***

Pod utiskom tih razmišljanja, krećemo prema Trsteniku.

Manastir Ljubostinja je zadužbina kneginje Milice, podignut na mestu gde je prvi put srela Lazara. U tom manastiru se zamonašila i dobila ime Jevgenija. Ona i Jefimija (žena Uglješe Mrnjavčevića) tu su okupile udovice poginulih vlastelina u maričkom i kosovskom boju.

Svraćamo u Vrnjačku Banju, što mi vraća uspomene na moj prvi dolazak u ovo mesto davne pedeset šeste godine, tada sam poželjela da kad odrastem tu živim.

Eto sada me od nje i mesta gde živim deli nešto više od sto kilometara, moja želja je ostala neostvarena. Kratak odmor i osveženje u divnoj hladovini malog restorana, obilazak izvora Snežnik i Slatina pa nastavljamo dalje.

Prolazimo kroz lepo uređena sela. Oranice tamnomrke boje su plodno tlo daju dobar rod, pa su uslovi za život bolji. Putevi i infrastruktura skoro da se ne razlikuju od grada. Imaju poljoprivredne mašine što im omogućava da lakše obave sve poljske radove. Sasvim je drugi slučaj u brdskim predelima gde je zemlja ratna, donosi mali prihod da seljak jedva opstaje.

***

Nastavljamo prema Kraljevu. Zbog obilja rude, mesto se nekad zvalo Rudo Polje, kasnije u vreme Turaka Karanovac, a od dolaska na vlast Milana Obrenovića dobija ime koje i danas nosi, sa manjim prekidom pedesetih godina kada je bio Rankovićevo.

Pretrpeo je masovno streljanje stanovništva u Drugom svetskom ratu od strane fašista, pa je oktobar mesec sećanja na zločin i odavanje pošte stradalim sugrađanima.

Ulazimo u dolinu jorgovana koja u ovom periodu deluje čarobno. Mirisni buketi ljubičaste boje pored puta su kao dobrodošlica.

No, ovaj drvored od Raške do Kraljeva ima svoju sentimentalnu priču. Po predanju, kralj Uroš Prvi naredio je da se zasade jorgovani dolinom Ibra u čast dolaska njegove verenice Jelene Anžujske, koja je odrasla u Provansi okružena ljubičasto-plavom bojom lavande.

Jelena je rodila dva srpska kralja; Dragutina i Milutina i ostala po dobru upamćena kod srpskog naroda. Učinila je mnogo na razvoju prosvete i umetnosti, osnovala prvu žensku školu u Srbiji, pomagala siromašnima. Iznad Gradačke reke, na zaravni, nalazi se manastir „Gradac“ njena zadužbina okružen bujnim zelenilom šumovitog oboda Golije.

Dolina jorgovana je i dolina vekova, simbol stvaranja i trajanja srpske države.

***

Ras – prva srpska prestonica, ruševine podsećaju na minulo vreme! Manastir Žiča – prva arhiepiskopija, zadužbina Stefana Prvovenčanog i Svetog Save, gde je Stefan i krunisan za srpskog kralja. Tu je krunisano sedam srpskih kraljeva.

Neobična boja manastiru daje gospodstven izgled, okružen zelenilom izgleda kao prelijep cvijet spušten sa neba. Unutrašnjost fascinira, jednostavno ne možete se oteti utisku da su tu sabrani vekovi, truda volje i odricanja, da se sačuvaju vera, nada i ljubav, da se sačuva pravoslavlje.

Manastir Đurđevi Stupovi kod Novog Pazara posvećen Sv. Đorđu zadužbina Stefana Nemanje, podignut u prvim godinama njegove vladavine dominira dolinom Raške i Deževe.

Iz porte Petrove crkve vidi se selo Miščići, gdje je rođen Sv. Sava i stvarana srpska država. Na mesto gdje je bila njegova kuća još postoje ostaci poda pod slojem zemlje, postavljen je krst kao obeležje. Sada je sve zapušteno i zaboravljeno, a imamo čime da se ponosimo imamo šta da pokažemo svetu.

Zašto?

Iz Deževske doline su potekla dva srpska cara, Dušan i Uroš Nejaki. Zadrhtim pri pomisli ko je sve išao ovim putevima, lovio po ovim šumama, ili se igrao po ovim livadama. Ovom zemljom išli su sveci, zaslužni što srpstvo traje i opstaje. U planu puta je i Maglič.

***

Dok odmaram u hladovini restorana pijući kafu, pogled mi ide prema uzvišenju preko puta. Iz doline nebu pod oblake uzdiže se strmina na vrhu tvrđava kao kruna.

Utvrđenje Maglič je bilo od velikog značaja za zaštitu puta koji spaja Žiču i Patrijaršiju, za čuvanje Studenice i čuvanje Raške od upada sa sjevera. Kontrolisan je put istok-zapad.

Zamišljam gradske kapije, straže u odorama onog vremena, zanatlije koje proizvode sve za potrebe toga utvrđenja, ali i dosta obradivog zemljišta. Okolina bogata šumom bila je pogodna za lov. Ovde se živelo u skladu sa prirodom i onim što ona pruža.

Viseći most prema Magliču donosi jedno novo malo nelagodno iskustvo, a onda slede strme staze, koje iziskuje dosta truda. No osjećaj koji se ima na samom vrhu vredi svakog napora. Tu smo na izvoru srpske državnosti, to daje osjećaj ponosa i pripadnosti.

Gledamo svedočanstva prošlosti i neka čudesna energija kola našim venama. Pogled upija ovu veličanstvenu lepotu, seže prema Stolovima kao da smo na nekom drugom svetu, sve izgleda bajkovito. Pod plavetnilom neba visoko iznad gora kruži orao, slobodan u beskraju uživa.

***

Silazimo niz strminu pažljivo, puni utisaka i svako od nas dodaje neko svoje zapažanje sa ovog putovanja u prošla vremena. Umorni, ali zadovoljni, krećemo za Niš, obogaćeni novim saznanjima koja oplemenjuju i ispunjavaju dušu.

Radosava Milatović, 71 godina
tehnički sekretar u Jugopetrolu, Niš
Fotografija: Maglič, Misa.tomasev za Wikimedia Commons


Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.

Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG Snaga prijateljstva – Amity, možete naći ovde: “Putujući spomenar“.