Radijum devojke

Radijum devojke

Radijum devojke izrađivale su satove koji sijaju u mraku za potrebe vojske u Drugom svetskom ratu. Ali, kada se rat završio, rat ovih žena sa rakom tek je počeo…

Vojnici tokom Velikog rata zaključili su da im u mračnim rovovima satovi ništa ne znače. Nemci su došli do rešenja: mešavinom radijuma premazivani su brojčanici koji su onda svetleli. Američko preduzeće United States Radium Corporation uvezlo je ovu tehnologiju i otvorilo fabriku satova u Ilinoisu.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Satovi koji sijaju u mraku postali su pravi hit. Fabrika je zapošljavala devojke i veoma mlade žene koje su imale sitne šake i lakše rukovale četkicom kojom je trebalo da boje brojčanike. Četkicu bi umakale u mešavinu radijuma, a da bi ona bila što tanja, lizale su je ili tanjile usnama.

Kada je fabrika otvorena, smatralo se da je radijum ne samo potpuno bezopasan, već i da je dobar za zdravlje. Ovo uverenje branjeno je čak i kada su naučnici koji su radili sa radijumom počeli da oboljevaju i umiru.

Počele su da se razboljevaju i radnice fabrike. Zbog devet slučaja smrti tokom 1924, preduzeće je angažovalo istraživače sa Harvarda, ali su onda odbili da objave zaključke njihovog istraživanja. Ovde počinje zločin ove kompanije. Ali se rađa i borba pet žena koje je tadašnja štampa nazvala „radijum devojkama“ i koje su ostale upamćene i u istoriji pod tim imenom.

Kompanija je učinila sve da zaštiti svoje interese, bez ikakvog ljudskog obzira prema svojim radnicama. Sve češći slučajevi bolesti i smrti čak su objašnjavani sifilisom. Takvo objašnjenje je u to vreme potpuno diskreditovalo unesrećene žene.

Tri godine je bilo potrebno da se zakaže suđenje, ali pet radijum devojaka nije odustalo. Ako se tako može reći, imale su sreće da je u momentu kada je suđenje počelo stigao i izveštaj iz Njujorka koji je pobio argumente advokata kompanije da ne može da se priča o bilo kakvom trovanju toliko godina nakon što su devojke prestale da rade u fabrici.

Njujorško ispitivanje kostiju jedne od preminulih radnica fabrike jasno je obrazložilo: radijum nastavlja da „radi“ i truje svoje nosioce dokle god su živi. Radijum devojke su dobile manju nadoknadu od one koju su očekivale, ali su pobedile na suđenju, a njihov slučaj je postao presedan koji je utkan u osnove kasnije borbe za prava radnika.