Početna Magazin Godine PUPS prešao iz ništa u ništa i ostao tamo gde je i bio – nigde

PUPS prešao iz ništa u ništa i ostao tamo gde je i bio – nigde

PUPS prešao iz ništa u ništa i ostao tamo gde je i bio – nigde

PUPS je napustio koaliciju sa SPS i pregovara o koaliciji sa SNS. Kažu, ako se ne dogovore, na izbore izlaze – sami! Sve bi ovo bilo možda i zabavno kao što zvuči da PUPS kao fenomen na političkoj sceni Srbije nije ostao na nivou jedne slične, davno zaboravljene partije, i da za sobom nije posejao seme generacijskog razdora, insistirajući na daljem prokopavanju ionako predubokog generacijskog jaza, a sve pod plaštom tobožnje borbe za bolji položaj penzionera…

Od osnivanja, prva asocijacija na PUPS mogla je biti i jedna stara, zaboravljena partija iz 1990-ih, zvana POP. Kao i PUPS, i legendarna Partija običnih pijanaca već u svom imenu podrazumevala je da se zalaže za prava samo jedne grupe građana a to, u najmanju ruku, nije korektno prema svim ostalima.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

penzioneri-politika-stranke-pups-usps-srbija

Ipak, POP je bio „eksperimentalna“ partija Bore „Čorbe“ Đorđevića, i legende beogradske boemije, danas pokojnog Dušana Ivkovića, poznatijeg kao Džigi Bau. Nažalost, PUPS je osnovan „zaozbiljno“ i tokom dugog niza godina vođe i članovi ove „partije“ za svoje delovanje primali su državne plate, i penzije, najčešće paralelno.

PUPS-u je ovo omogućilo učešće u koaliciji sa SPS i JS, ali i nesporna energija osnivača Jovana Krkobabića. Međutim, od izbora 2012. godine i ulaska pomenute koalicije u vlast sa SNS-om, PUPS je u silaznoj putanji.

Prvi udarac bilo je postepeno povlačenje i smrt osnivača partije Jovana (2014) i aktiviranje njegovog sina Milana, a ubrzo zatim i javni angažman unuka, odnosno sinovca, Stefana, koji „se zaposlio“ kao potpredsednik Privredne komore Beograda (2015).

Ovakvim razvojem događaja Jovan Krkobabić neće ostati zapamćen kao osnivač partije i zaštitnik penzionera, već kao Jovan Krkobabić I (Prvi), „osnivač dinastije“, koju čine još i Milan Krkobabić II (Drugi) i Stefan Krkobabić III (Treći).

Međutim, tačka na bilo kakve sumnje o prirodi ove „partije“ stavljena je krajem 2015. godine kada je PUPS, u retko gde i retko kad zabeleženom političko-ideološkom oksimoronu, podržao – smanjenje penzija. Ako je, a nije, ikad postojao smislen razlog za postojanje partije koja se zalaže za jednu (starosnu, polnu, statusnu) grupu stanovnika, onda je ovim potezom razlog postojanja PUPS-a i zvanično – izbrisan.

Od tada do danas, za ovih nekoliko meseci, PUPS, u široj javnosti prepoznat i dalje samo u liku predsednika „partije“, i dalje je manje delovao kao partija, a više kao sinonim za nameštenje u državnoj službi.

S tim u vezi, mnogi su i (ponovno) otvaranje poslovnica Pošta Srbije poslednjih meseci ocenili prosto kao samopromociju predsednika „stranke“ koji ovakvim aktivnostima zloupotrebljava resurse javnog preduzeća kojim gazduje, ali i pokušaj PUPS-a da uhlebljenjem nekoliko glava (i njihovih porodica), obezbedi dodatne glasove na lokalu.

Kako bilo, teško da se može sastaviti anketa u Srbiji koja bi pokazala da više od šake procenata stanovništva zna bar još jednog člana ove „partije“ osim samog predsednika (mada isto važi i za mnoge druge straneke u Srbiji).

Danas, kada PUPS (ili bolje reći – kada Milan Krkobabić) prelazi u SNS, ništa se značajno neće promeniti na političkoj sceni Srbije. Niti će stara koalicija SPS-JS nešto time izgubiti (možda čak naprotiv, bez obzira što je i sama, opet apsurdno, podržala smanjenje penzija i plata javnog sektora), niti će novi domaćin ovog zanemoćalog gosta nešto time dobiti (možda čak naprotiv, jer SNS možda i ima pravo da smanji penzije „da bi drugima bilo bolje“, ali PUPS, kao „uskospecijalizovana stranka“ ovaj luksuz kod birača nema).

S tim u vezi, u trenutku kada ovo pišemo i objavljujemo, u noći između dana kada je PUPS saopštio svoju odluku o izlasku iz koalicije sa SPS, i dana za koji je najavljen sastanak sa SNS gde će se pričati o novoj koaliciji, nismo sigurni ni da ćemo objaviti „a šta je posle bilo“. Sa PUPS-om će sutra biti ono što je bilo i juče – veliko ništa.

penzioneri-politika-stranke-pups-usps-srbija-izbori

Ovo nije nekrolog za PUPS. Nekrolog ove „partije“ napisala je sama njena vrhuška kada su podržali smanjenje penzija sa očiglednom računicom da njihove penzije neće biti smanjene onoliko koliko mogu da zagrabe iz državne kase na ime plata i naknada za odbore javnih preduzeća, institucija i ustanova.

U Beogradu, 2016.
Sa nadom da više nikad nećemo doživeti „partiju“ koja se bavi
samo jednim delom stanovništva koji ne može bez svih ostalih,
koji ne mogu bez njega…

Nekoliko isečaka iz medija i sa društvenih mreža povodom nove PUPS-ove koalicione kombinatorike:

Najverovatniji razlog prelaska i pozadina (Blic): SNS je za PUPS u koaliciji sa SPS tražio 12 od 40 mesta, kao i do sada – iako se rejting ove „stranke“ značajno promenio od kada su podržali smanjenje penzija. Ovo je 12 mesta koja su praktično pod kontrolom SNS, SPS na to nije mogao da pristane pa se PUPS odlučio da ozvaniči svoju vezu sa SNS.

„Predsedništvo PUPS-a jednoglasno je danas zaključilo da se obrati premijeru Aleksandru Vučiću kako bi otpočeli razgovore o mogućem predizbornom sporazumom sa SNS. Ukoliko se ne postigne dogovor, PUPS će samostalno na izbore.“ (18. februar 2016, Tanjug)

PUPS, saopštenje: „Premijer je taj koji je pokazao najveću posvećenost zajedničkim ciljevima, kao i najveću pažnju za potrebe penzionera. Stoga, prirodno je da težimo da jačamo saradnju sa njim i strankom koju vodi“.

„SPS posebno podržava najavu PUPS o mogućnosti i da samostalno izađu na izbore, jer je to uvek najbolji način za proveru sopstvene snage i poverenja kod građana – izjavio je Aleksandar Antić, SPS“ (18. februar 2016, Beta).