Početna Magazin Godine Penzin priča: Košulja s Flekom

Penzin priča: Košulja s Flekom

Penzin priča: Košulja s Flekom

Priča o košulji s flekom priča je o posvećenosti unutar jedne porodice, o međusobnoj posvećenosti supružnika, posvećenosti roditelja prema deci i deci prema roditeljima, o životu i uspomenama koje ta posvećenost tka kroz godine, od nastanka porodice do bolnih trenutaka konačne smene generacija…

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Priča o košulji s Flekom

U principu, svraćam kod nje često. Najčešće s posla. Naročito kada znam da ni deca neće doći do uveče, pa odem da sa njom provedem popodne. Ne pomažem joj. Čak naprotiv.

Odem da se odmorim! Odem da meni neko postavi da jedem, da meni neko skuva ili podgreje, da meni neko osuši pokislu odeću, da meni neko potopi uflekan rukav na košulji da se mrlja ne skori, i naravno, da mi je onda i celu opegla, iako ne treba, iako je neću pre pranja ponovo obući.

Negde sam shvatila da i njoj to prija. Ne to da sam joj i dalje dete, veliko dete koje ima svoju decu, nego to da za nekog nešto uradi, da mu nešto „završi“, da mu pomogne, da se oseti korisno, vredno, iako već odavno prepoznajem da za moju decu neću stići da učinim koliko je ona za mene, verovatno nikad u životu.

Dali smo im mi i posebne sobe, i odeću i hranu i ekskurzije i zimovanja i letovanja, imali su sve što i njihovi vršnjaci, i više od proseka. Ali sve smo im to davali nekako lakše, jeftinije, nego što smo mi dobijali. Oni su sve to dobijali od nas, toliko, i tako lako, samo zato što smo mi, nekad davno, dobili od naših, teško, jedva, i nikad bez da se seče negde da se krpi drugde.

I tako su nas iškolovali, zaposlili, poudavali, poženili, pa i tada kuvali, ljuljali našu decu da se mi naspavamo za dobro plaćen kancelarijski posao, čuvali ih kad neće u vrtiće, pratili u škole i čekali ih iz škole. Praktično, opet su radili za našu decu sve ono što su i za svoju. Još uvek nisam sigurna da ćemo mi jednog dana za našu decu i naše unuke imati toliko snage.

Ali, kako ti njoj da objasniš danas, da danas nije danas, da nije samo danas, nego da je danas i juče, da je danas sve što je ikad uradila? Kako da joj objasniš, tvrdoglavoj, u tim godinama, da ne mora svaki dan da se dokazuje, da se ona davno dokazala? Ne možeš.

I tako, prija meni, ali prija i njoj da me nutka, da mi pritvara prozore kad legnem na kauč pa dremnem posle ručka, s posla, kako nikad kod kuće ne legnem, kod nje legnem. Drugačiji je nekako i taj stan. Tih. Valjda jer u kući nema dece. Bio je takav i dok je tata bio živ.

E to sam bila počela! Dakle, svratim ja i onako, bar jednom nedeljno radnim danom, i bez da me zove. Nekad pozove ako joj baš nešto treba, stigla neka nepoznata pošta, hoće da kupi neku tehniku, čula za neke popuste, hoće unucima da kupi nešto za rođendan pa zove da dođem da idemo zajedno jer znam ja šta njima treba (mada ni oni sami, tinejdžeri, ne znaju šta njima treba, a ja treba da znam!).

Ali ima i kad zove onako, dva puta u toku dana, da proveri, iako smo se već sve dogovorile, ipak da proveri. Kad ona proverava, meni nije dobro! Znam odmah da je nešto posebno, i da mi se to nešto posebno neće svideti. Da je nešto smislila, ili umislila, ili je „nešto misl`a“.

Jedino dobro u tim danima kad zove i pred kraj radnog vremena da proveri da li sigurno dolazim jeste što me tad dočeka sa jelima koje najviše volim, obavezno sveže spremljenim, nikad podgrevanim – da me odobrovolji. Da toga nema, mislim da bih joj lakše odbila, lakše se izgovorila, da dođem neki drugi dan, dok joj iščili, dok se zaboravi.

Ali taj dan je zvala triput! Prvi put smo se dogovorile, a taman sam i svejedno sama planirala da je zovem da dođem jer se nismo ni čule nekoliko dana. Drugi put je zvala kad sam se već na poslu pakovala. A onda je zvala i treći put, mada tad nisam čula telefon u torbi, u kolima usput.

Tek u ulazu zgrade videla sam propušten poziv. Došlo mi je da se okrenem i ipak odem kući, da joj javim da sam nešto zaboravila, da ću doći sutra, il ona da dođe, da se izluftira usput.

Palo mi na pamet da je nešto našla. Jedino to! Nema šta drugo da bude. Nešto je našla pa ko zna šta s tim smislila. Možda moj album fotografija sa dečkom „od pre braka“. Ali, ni on nije u kući neka tabu tema. Možda celu neku kutiju sa starim mojim stvarima koje hoće da mi uvali jer joj tobože treba prostor „za nešto“, kao što je već umela da me pošalje kući sa komodom, ili stolicom na rasklapanje, ili teškim zavesama koje verovatno ne mogu ni u mašinu da mi stanu a kamoli da ih kačim (kažem „verovatno“ jer nikad nisam ni probala, niti sam htela da ih dodirnem od kada ne može više da me natera da se pentram da ih kačim).

I stojim joj pred vratima, pišem poruku mužu, i shvatim da iz stana, kroz stara vrata, ne miriše ništa. Tu sam tek odlepila! Kad otvara ona a da nisam ni kucala. Ulazim. Tišina. Ni televizor ne zvrnda ko obično.

Ulazim u dnevnu, nisam stigla ni da spustim stvari a kamoli dupe, zove ona u sobu. Udahnem duboko. U sobi, na njihovom bračnom krevetu, neka odeća. Ne mnogo odeće. Par komada stvari. Neke gluposti. Ništa mi nije jasno. Kaže:

– U ovo da me sahranite. Sve ću da stavim u ovaj kofer i on će biti tu pored kreveta.

– Jao ženo bre, ne smaraj me – tako sam joj rekla! Pomene tako nešto ponekad, ali kad zapne tako, u nevreme, da tera do kraja, stvarno mi dođe da je oteram u onaj njen peršun.

– U ovo! U ovo… – ponavljala je uporno, ali sve tiše.

Kad, gledam, al kao da ne vidim, ne interesuje me, gledam u taj krevet, u te stvari, pa ipak vidim nekako, ne znam, nego ne dolazi mi do mozga, ćaletova košulja neka. Pamtim ga u njoj kao juče da ju je nosio. Čuvena košulja – „s flekom“! Mislim, sumnjam da je imao ijednu bez fleke, čak i onu novu što je obukao za moju svadbu vratio je kući šarenu pod bradom ko „havajku“.

Ali, ova je bila jedina koju smo znali, i tako je zvali, kao – „ona s flekom“. Iskreno, ne znam ni gde joj je ta fleka! U nekim danima života verovatno sam bila ubeđena da je to jedna od onih fleka što je samo moja majka vidi.

Kako je uopšte ta košulja pored njega onakvog preživela do danas, nemam pojma. Da sam imala vremena verovatno bih bila i začuđena da ga je ta košulja i nadživela kad tolike druge nisu.

Dođe s posla, sedne, jedne, izvrne se na kauč pored, odande malo čita novine, malo gleda TV, malo hvali majku i njen ručak da predupredi ono što sledi, ali mu to uglavnom ne uspe jer ona odmah krene da ga grdi što se ne presvuče jer „ona nema u čemu sutra da ga pošalje na posao“, on izađe iz kuće. Mi mislimo otišao u radnju, a možda je to i sam planirao, onako usput, da se izduva, pa se zaboravio, pa izašao pred zgradu, pa ugledao auto, pa, kao i svi iz njegove generacije, ko šta radi kad vidi auto – oni legnu pod njega!

Onda ga keva vidi s prozora, samo mu noge vire, i zna žena odmah da nema šanse da je skinuo sa sebe košulju u kojoj će opet morati na posao. Sakoe do grla zakopčavao, kao, ma šta ga briga. Mislim, ko je imao oca tada, tih „srećnih“ godina, zna o čemu pričam.

Nije ni ovaj moj daleko od toga, al ako nečega imamo, garderobe imamo, a nije baš ni kao da se zavlači pod kola. A, iskreno, nije ni da se ja mnogo tangiram kako će on da izađe iz kuće, kao, malo mi što moram da mislim u čemu ću ja i koliki su mi korenovi izrasli. Idi beže kud te noge nose, u čemu hoćeš, i uživaj! Kad god mi se vratio – dobro mi se vratio!

Nego, ova košulja, ta „s flekom“, ćaletova… Kažem vam, nemam pojma kako je ona preživela, takva – moju majku takvu, i mog oca takvog. Otkad znam za sebe ona je tu, „s flekom“. Možda mi je nekad padalo na pamet da je prva koju je kupio od svojih para, ili tako nešto. Mada me i nije mnogo zanimalo sve to.

Ne bih ni znala za nju da je majka nije svako malo pominjala: Nemoj da si obukao onu s flekom. Onda se on pravio lud: Koju s flekom kad su sve flekave! Onda je ona, onako, besno, odsečno, marširala s kraja na kraj stana, od mene i brata koje je upravo „nameštala na ljude“ do njega koji je obično počinjao da se „namešta“ sam, a to „nameštanje“ završavalo je tako što ga je ona uljuđivala – za svet, za ljude, za ko zna šta…

A kad god bismo spremali ceo stan, ono jednom godišnje kad joj padne na pamet, obično kad se vratimo odnekle, iz gostiju, ili iz nekog hotela sa letovanja, pa moja majka pomisli kako smo se udaljili od ljudi i živimo „ko u toru“, pa izvrne ceo stan naopačke, svaki taj put pretila je da će mu baciti košulju „s flekom“. A on, on kome si mogao novine iz ruke da zameniš dok čita, kanal na TV-u da prebaciš dok nešto gleda, a da i ne primeti, on bi nekako uvek uspevao da je spase. A onda, kad bi krenulo dranje, kao retko kad, i sam bi podigao glas:

– Nije bila flekava kad sam je kupio! Neću ni da je bacim samo zato!

Onda bi keva, kad se ponekad zaboravi šta joj uvek sledi, vrisnula na njega da se ne glupira, da je stara, da je sva nikakva, i da frljne „to“. I onda bi je on, malko, ali nekako lepo, uvredio:

– Ni ti nisi baš kakvu sam te uzo, pa mi ne pada na pamet da te menjam ni sad!

I tako bi se ta scena završila, majka, valjda zaljubljena, sabila bi glavu u ormare i kutije, skrivajući osmejak, a on bi, tobože i dalje namršten, slagao tu košulju s flekom (joj na šta je to slaganje ličilo! samo kad se setim!) i vraćao je negde gde je znao da ona neće moći da je dohvati, da nabasa na nju, bar do sledećeg velikog spremanja.

I tako ostade košulja sve do danas. Danas – danas! Zapravo juče, to sinoć, kad sam bila do nje.

I stojim tamo, u sobi, pred tim krevetom, pred tim stvarima, pred tom košuljom, i sve to onako negde u dnu malog mozga imam, celu ovu priču što sam vam sad ispričala, ali nisam stigla ništa više da joj kažem od onog „da me ne smara“, a već mi je gurala u ruke neku kovertu. Mrmljala je nešto: „knjige, u knjigama, našla, spremala, čitala, čitaj“

Uzmem tu kovertu, iscepana onako, pošteno, kad je otvarana. Nešto nažvrljano na njoj. Vadim papir iz koverte dok zijam u tu žvrljotinu. Prepoznala sam njegov rukopis (mada je izgledalo kao da je u vožnji pisao), ali kao da ne prepoznajem, ili se plašim da prepoznam, ono što tu piše.

Otvaram pismo, a tu, pisaćom mašinom, starom, neka slova isprekidana, neka izlizana, neka se jedva vide, ali ipak čitko piše isto ono što i rukom, na koverti: Testament.

Podignem glavu da pogledam majku, ali nje nema u sobi. Sela sam na krevet. Da ne prepričavam, evo sad prepisujem (slovo po slovo, znak po znak, baš kako i tamo piše):


 

T E S T A ME N T

          Zlato da me sahra-niš ovako u ovoj košulji  -nemoj
da bi ti se vraćo!
U njoj sam te upoznao zaprosio po tebe i Jeju naš-u došo u bolnicu a
u     njoj-i Makana prvi put u ruke uzoe.
Naj-lepše u životu proživeo smu njoj i hoću tako dai u grob me staviš.
(i samo daznaš : ti si je izfelekala onad kad ste došli kod nas na upozna-vanje)
Tvoj Daneta


. . .

Raspala sam se. Ne znam koliko dugo sam se raspadala. Tek kad sam se setila majke, i da je ovde, sa svim ovim, ko zna koliko dana bila sama, smogla sam snage da ustanem.

Sedela je u kujni, za malim stolom, sa postavljenim ručkom, i brisala suze kad je čula da dolazim hodnikom. Zagrlila sam je i briznule smo u plač obe. Smogla je snage da progovori, prva:

– Jedi… Jedi da se ne hladi. Već se ohladilo.

Nikad teže nisam gutala zalogaje. Bolelo me grlo kao kestenje u kori da gutam.

– Kad si je našla?
– Pre tri dana. Nešto sređivala…
– Što me nisi zvala?
– Nisam mogla. Dosta sam plakala.
– Zna li Makan?
– Ne zna. Nisam mu još rekla. Prvo sam tebe zvala.

Kada sam odlazila, na vratima je još nekoliko puta ponovila da „u tome da me sahranite“, i da ne izgubim kovertu, i da je obavezno vratim, da je ima. Pokušala sam da je raspoložim:

– Neću izgubiti, vratiću ti je ama ženo! Ne brini mama, samo da iskopiram, da imam i ja… – a i to malo sam jedva prelamala preko jezika dok sam mislila ko zna šta, i dalje raspamećena.

I dok sam odlazila sa tom kovertom u torbi, mislila sam kako za nju to više nije bila košulja, a kamoli košulja s Flekom. Bio je to on. Naš Daneta. Njen Daneta. Sve što joj je od njega, osim sećanja, ostalo.

I sedim evo danas na poslu, i ne mogu da se sastavim, pa pišem ovo, jer, dok ne zapišem, ne mogu ništa drugo. Sinoć sam i svima kući samo rekla: Ma nije ništa. Pričaću vam. Nebitno. I danas na poslu tako. A u sebi, još uvek sam u ruševinama. Pišem deci, da imaju da pročitaju, da im ostane. Ne bih mogla nikako da ispričam. Umrla bih. Kako se o ovome uopšte priča?

Eto deco, jedna priča iz vaše porodice, da je znate, da je imate. Ko zna za šta vam nekad zatreba i šta ćete iz nje da pamtite. A mene nemojte još da sahranjujete, nisam spremila nikakvu „preobuku“. Manite me, ne znam ni šta ću sutra za posao.

Vaša mama Jeja,

ćerka Zlate i Daneta