Početna Magazin Godine Društvo Novi oblici rada su neminovnost i nisu razlog za strah

Novi oblici rada su neminovnost i nisu razlog za strah

Novi oblici rada su neminovnost i nisu razlog za strah

Tradicionalni poslovni modeli zasnovani na hijereriji se urušavaju. Javljaju se novi u kojima se ljudi samoorganizuju, rade honorarno i sami su sebi gazde. Da li će to iznedriti doba u kome će ljudi manje rmbati, a više se baviti stvaralaštvom ili ćemo postati robovi novog ekonomskog sistema?

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija iz teksta „Mapa neformalne mreže

Znate li šta je Uber? Ako znate, preskočite sledeći pasus, za ostale, kratko objašnjenje:

Uber je aplikacija koja jednu vrstu korisnika obaveštava gde je u njihovoj blizini potrebno prevesti nekog, a drugoj vrsti korisnika omogućava da zatraže vožnju. Usluga je jeftinija od taksi usluge i razvila se u mnogim gradovima sveta. To je dovelo do brojnih polemika, prostesta taksi udruženja, zahteva da se korisnici Uber-a stave pod neku kontrolu, da plaćaju neki vid poreza i sl. Ugrožavanje slobode ili rušenje ustaljenog ekonomskog poretka?

Početkom septembra 2015. godine, sud u Kaliforniji zadao je udarac Uber-u donošenjem presude da ova služba pozivanja vozila tretira svoje vozače kao zaposlene, a da im istovremeno ne obezbeđuje neophodne povlastice. Oko 160.000 Uber vozača sada može da se priključi trojici koja su zahtevali da im kompanija plati zdravstveno osiguranje i troškove posla.

Neki misle da bi ova presuda mogla biti kraj ovog poslovnog modela: ekonomije „na zahtev“ ili ekonomije deljenja. Nju predstavljaju brojne kompanije kojima je zajedničko i to da ne poznaju granice i da se brzo šire. Pored kompanije Uber, to su i Upwork, TaskRabbit, Lyft, Airbnb.

Bernhard Reš, istraživač politike organizacionih formi na Univerzitetu Sen Galen, u tekstu za časopis The Conversation, piše da je, bez obzira na ishod, „mala verovatnoća da se preokrene najradikalnije ponovno osmišljavanje rada od uspona industrijalizacije“. Ovo predstavlja masovni prelazak ka samozapošljavanju koje karakterišu aplikacije „na zahtev“ i koje omogućava tehnologija.

Razlog tome je, smatra Reš, to što ovaj pravac razvoja nije uslovljen isključivo ovim tehnološkim kompanijama. Sami radnici, naročito milenijumci (rođeni 80-ih i 90-ih god. XX veka), sve manje su spremni da prihvate tradicionalne uloge malih šrafova u korporativnoj mašineriji kojima se govori šta da rade.

Danas, navodi Reš, 34 odsto američke radne snage čine tzv. frilenseri (termin „freelancer“ se sve manje prevodi, a približan prevod bi bio honorarac). Procenjuje se da će do 2020. godine, postotak dostići 50%.

Umesto tradicionalne predstave o dugotrajnom radnom odnosu u jednom preduzeću i povlasticama koje to nosi, platforme zasnovane na aplikacijama iznedrile su ekonomiju zasnovanu na poslićima u kojoj radnici stvaraju sredstva za život putem pačvorka poslova na ugovor.

Uber i Lyft povezuju vozače sa onima koje treba prevesti. TaskRabbit pomaže onima kojima trebaju opravke u kući da nađu majstora sa odgovarajućim veštinama. Airbnb omogućava bilo kome da iznajmi strancu sobu ili stan. U Srbiji, odnedavno, postoji ezyCourier koji povezuje one koji žele da lakše i jeftinije pošalju pošiljku i one koji tu pošiljku mogu da preuzmu i isporuče na željenu adresu.

Menja se i profil poslova u ovoj industriji. Pojavljuju se startap kompanije koje na ovaj način angažuju lekare, pravnike i konsultante. Za ovu transformaciju načina proizvodnje robe i usluga koristi se ekonomski izraz: „kapitalizam platforme“ – aplikacije i tehnologija spajaju potrošače u nove ekonomske sisteme, ostavljajući po strani tradicionalna preduzeća.

Neki ove promene doživljavaju kao predznak buduće poslovne nesigurnosti, nestalnosti i nejednakosti, a drugi ih vide kao kulminaciju utopije u kojoj će mašine obavljati veći deo posla, a naša radna nedelja biti kratka što će nam omogućavati više vremena za dokolicu i stvaralaštvo.

Bernhard Reš piše da njegovo nedavno istraživanje samoorganizovanog posla sugeriše da je istina negde između. Tradicionalna hijerarhija obezbeđuje određeni stepen sigurnosti, ali i guši kreativnost. Nova ekonomija u kojoj smo sve više gospodari našeg rada kao i naših života, obezbeđuje mogućnosti da se radi za ono do čega nam je stalo i da se osmišljavaju novi oblici saradnje.

Reš navodi kako kritičari, kao što je Evgenij Morozov i Bjung Čul Han, naglašavaju tamnu stranu ove ekonomije. Umesto saradnje u cilju stvaranja zajedničkih dobara, oni vide komercijalizaciju privatog života. Sa te strane posmatrano, Uber i Airbnb izopačuju početnu prirodu saradnje njihovih poslovnih modela – deljenje vožnje i prostora za prenoćište, pretvarajući ih od zajedničkih dobara u komercijalne proizvode.

Neizgovorena pretpostavka, piše Reš, jeste da imamo izbor između iznajmljivanja i posedovanja, ali će „iznajmljivanje“ biti standardna opcija za većinu.

Idealisti to drugačije vide. Ekonomija „na zahtev“ obećava svet u kome će tehnologije olakšavati deljenje ne samo proizvoda kulture, već i automobila, kuća, alata, pa čak i obnovljive energije. Kada se tome doda sve veća automatizacija procesa, to počinje da liči na društvo u kome rad više ne predstavlja fokus. Umesto toga, ljudi provode više vremena baveći se kreativnim aktivnostima. Manje rmbanja, više vremena za razmišljanje.

Reš smatra da nijedna od ove dve krajnosti nije tačna. Prema njegovom mišljenju, ono što je u osnovi ovog razvoja jeste potreba za samoorganizovanjem radnika u vremenu u kome se veštačka granica između posla i života gubi.

Iako hijerarhija garantuje izvesnu sigurnost i nudi dosta stabilnosti, njeno odsustvo nas oslobađa da radimo kreativnije i da više sarađujemo. Kada smo sami sebi šefovi, to nosi veću odgovornost, ali i veće nagrade. Najveći izazov za radnike biće pronalaženje načina kako da se napravi najbolja ravnoteža između zahteva posla i privatnog života jer će oni sve više biti isprepletani.

Bernhard Reš takođe smatra da će jedan od rizika nove vrste rada biti i mogućnost da nas kapitalizam platformi zarobi tako što će kompanije kao što su Uber, Taskrabbit, ali i Google, Amazon i Apple kontrolisati svaka svoj ekonomski sistem. Na taj način bi naši izvori prihoda ostali zavisni od njih, baš kao i u starom modelu, samo bez povlastica za koje su se radnici decnijama borili.

Da bi se ovo izbeglo, od presudnog značaja je stvaranje platformi za deljenje i rad „na zahtev“ koje će slediti netržišnu logiku, kao što je slučaj sa open-source tehnologijama i neprofitnim fondacijama. Tako će se izbeći da profit bude najvažniji od svega. Bernhard Reš kao primere navodi razvoj operativnog sistema Linuks i veb pretraživača Firefox.

Zaključuje da su milenijumci odrasli u doba rađanja novog doba čovečanstva, sa svim znanjem ovoga sveta na dohvat ruke. Kako oni postaju većinska radna snaga, tako se tradicionalna hijerarhija koja je dugo diktirala način rada, urušava. Budući da su se socijalizovali u participativnom svetu interneta, milenijumci više vole da se samoorganizuju po modelu internet mreže i korišćenjem lako dostupne komunikacione tehnologije, a bez šefova koji diktiraju pravila i rokove.