Nedeljnik: Da li će naša deca zaista plaćati naše dugove?

Goran Nikolić, ekonomista, u tekstu za Nedeljnik razbija mit o međugeneracijskom sukobu i preispituje istinitost priče o novcu koji se uskraćuje mladima da bi se podmirile potrebe starih.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Na inače čestu mejnstrim temu liberalnih i konzervativnih medija na Zapadu, a i kod nas: „opasnost od dužničke krize“, kojom se opravdava nedostatak novca za zdravstvenu negu, socijalnu pomoć ili obrazovanje, nadovezala se ne toliko konvencionalna priča o tzv. međugeneracijskom konfliktu. Navodno, sadašnja generacija starijih građana troši resurse koji bi trebalo da idu mladima, te je to razlog zašto je opasno povećavati javnu potrošnju.

U tom kontekstu, posebno je indikativan primer municipalnih obveznica, kojima je (u nedostatku novca usled višedecenijskog smanjenja poreza) pribeglo na stotine okruga u Kaliforniji radi finansiranja preko potrebne (nado)gradnje infrastrukture (posebno škola). Naime, lokalni mediji su bili preplavljeni naslovima poput: „Dug za sledeću generaciju“. Međutim, brojni ekonomisti pokazali su da ideja da će deca iz Kalifornije biti upropaštena usled plaćanja dugova svojih neodgovornih roditelja nije ekonomski tačna.

Akademici su odbacili, delom i ideološki motivisane, tvrdnje konzervativaca i libertarijanaca, nedvosmisleno pokazujući da nema prebacivanja tereta na buduće stanovnike Kalifornije (od kojih mnogi još nisu ni rođeni), nego je u pitanju prelazni transfer prihoda (već je čuveni američki ekonomista Artur Pigu pre čak 120 godina objasnio da se umesto međugeneracijskih transfera bogatstva, radi o transferima bogatstva u sadašnjosti). Ono što je međutim loše, usled visokih kamata na obveznice, lokalni radnici i srednjoškolci će faktički biti prisiljeni da isplaćuju dobar deo svog budućeg prihoda maloj eliti finansijera.

Vratimo se na trenutak na naš teren. Pretpostavimo da Skupština Srbije donese zakon kojim će se nagraditi svaki građanin čije prezime počinje slovima od A do LJ, npr. odbitkom od poreza na imovinu (ili pak nekog drugog poreskog oblika) vrednim 10.000 dinara svake godine. Taj novac bi se namakao od povećanja istih poreza za one koji se prezivaju od NJ do Š. Jasno je da to neće učiniti Srbiju siromašnijom, jer će dohodak samo preći od jedne grupe ljudi ka drugoj, dok se ukupan prihod neće menjati. Naravno, povećaće se inače visoka dohodovna nejednakost u Srbiji, ali to je već druga tema.

Slično je i sa javnim dugom. Dug koji je nasleđen iz prošlosti je zapravo samo pravilo koje zahteva da jedna grupa ljudi, oni koji nisu nasledili obveznice kojima je finansiran taj dug, izvrši transfer prema drugoj grupi. To naravno ima redistributivne efekte, ali zemlju ne čini siromašnijom.

Kada su u pitanju zemlje koje finansiraju dug uglavnom domaćim zaduživanjem, jasno je da je namerno plasiran mit o ukradenoj budućnosti dece. Takve se floskule vrlo često mogu čuti u zapadnoevropskim državama ili u Americi. Međutim, dobar deo javnog duga siromašnijih zemalja, poput Srbije, pripada stranim poveriocima. To implicira da će naša deca naslediti i naše obaveze (dok će obaveze prema domaćim vlasnicima državnog duga biti čista redistribucija bogatstva između manje i više bogatih Srba). Budući da je trenutna generacija nasledila ogroman spoljni dug od naših roditelja još iz vremena socijalističke Jugoslavije, ni ovde neće biti bitnije međugeneracijske preraspodele. Dodatno, kako se novi javni dug najvećim delom koristi za infrastrukturu (jer je vrlo teško državi da dobije spoljni zajam za tekuću potrošnju; na sreću) buduća generacija će moći da koristi auto-puteve, pruge, bolničke ustanove, elektrane, itd.

Dakle, državni dug nije teret za buduće generacije jer će one istovremeno nasleđivati i obveznice vezane za taj isti dug (ili druge vrste potraživanja po osnovu tog istog duga), kao i dug, pa će to biti dugovanja između sebe.

Fakat je da će naredna generacija morati da preuzme dug od sadašnje, ali će i ta sledeća generacija takođe „predati“ dug generaciji koja se možda nije još ni rodila. Tako će se pokazati da je stvarno bogatstvo npr. ove generacije bilo jednako njenim prihodima, korigovanim za razliku između vrednosti imovine (kapitala) koju je nasledila i vrednosti kapitala koji je zaveštala naslednicima (naravno, uz mogućnost da se vrši međugeneracijska kupoprodaja imovine).

Na iznete teze koje ruše mit o opasnom zaduživanju budućih generacija, ukazuje i empirijski validna činjenica (koja se može proveriti u Medisonovoj bazi podataka) da nijedna generacija u modernoj istoriji Srbije nije živela lošije od prethodne, izuzimajući građane naše zemlje koji su bili direktno pogođeni dramatičnim krahom 1990-ih.

Na primer, u Australiji, država na javni dug plaća kamate od nešto ispod tri odsto godišnje vlasnicima obveznica kojima je finansiran taj dug. Te obveznice, odnosno dug, najvećim delom drže poslovne banke koje to rade u ime klijenata, u zemlji ili inostranstvu, kao i australijski penzioni fondovi. Posledično, najveći deo kamata koji država plaća po tom osnovu ide u korist običnih Australijanaca koji štede, za npr. obrazovanje dece ili penziju. Dakle, oni koji su tako često javno razdraženi zbog „problema“ sa „međugeneracijskim prenošenjem tereta duga“ vrlo verovatno su beneficijari tog istog istog fenomena. Sledeće generacije će raditi tu istu stvar. Dakle, nijedna generacija ne plaća niti je opterećena potrošnjom prethodne generacije, svaka generacija plaća samo ono što troši.

Raskrinkavanje mita o međugeneracijskom sukobu

„Međugeneracijski mit“ posebno je raskrinkavan od levo orijentisanih ekonomista, koji to vide kao namerno zamajavanje javnosti u cilju održavanja što niže javne potrošnje, posebno onog njenog dela koji ide za zdravstvo i školstvo (dok je npr. obrnuto sa izdvajanjima za vojsku ili bejlaut banaka). Oni nedvosmisleno ukazuju da svaka generacija može slobodno da odluči, putem izbora svojih parlamentarnih predstavnika (npr. socijalista ili konzervativaca) i njihovih političkih odluka, koliki deo resursa želi da redistribuira, tj. transferiše, putem javne potrošnje i stim povezanog povećavanja javnog duga.

Oni podržavaju svaku odluku koja bi podigla udeo radno aktivnog stanovništva (npr. putem doškolovanja populacije ili bolje zdravstvene nege), jer bi to aktiviralo neiskorišćene resurse (što je, opet, posledica političkog izbora). Najbolja stvar koju trenutno treba uraditi jeste maksimizacija dohotka, što u prevodu na jezik postkejnsijanaca znači ekspanzivniju fiskalnu politiku (npr. kroz veće javne investicije) i labaviju monetarnu politiku (što podrazumeva faktičku monetizaciju budžetskih deficita), sve do dostizanja pune zaposlenosti.

Goran Nikolić, ekonomista

Izvor: Nedeljnik, Broj 350, 27.9. 2018.
Slika: Baja Patak, Karl Barks