Nadežda (Novi Beograd): Put po južnoj Srbiji

4. mesto u kategoriji „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“ sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih. Priča je štampana u zbirci priča „Mladost u starosti“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Rajko Krčmar, „Ne dirajte mi mir“ (Vlasina Rid)

Na ovaj put sam želela da idem, da obiđem predele gde nikada nisam bila i da se upoznam sa istorijom, kulturom i ljudima toga kraja.

Put sa „Izletnikom“ je uvek lepo organizovan, isplaniran, kao i ovoga puta. U autobusu nam je data mapa predviđenog puta sa planom za svaki dan, tako da smo svi bili upoznati, a i mogli smo da pratimo mesta kroz koja prolazimo.

Prvo odredište nam je bilo Prokuplje.

To je stari grad, sa bogatom istorijom, na raskrsnici puteva i raznih kultura, mešavina naroda: Srba, Hercegovaca, Crnogoraca, Arnauta. Prvo smo posetili muzej u kome se nalaze eksponati od praistorije do danas, kao i trajna postavka posvećena Topličkom ustanku u kojem je poginulo 20.000 ljudi. Nastavili smo obilazak grada, obišli spomenik iz Prvog svetskog rata, prošli kroz šetalište na kojem se nalazi gradska česma sagrađena 1878. u čast oslobođenja grada od Turaka.

Posetili smo crkvu Sv. Prokopija, koja je sazidana krajem IX i početkom X veka, u prednemanjićkom periodu od Ohridske arhiepiskopije i Cara Samuila. U njoj se nalaze mošti Sv. Prokopija i delovi moštiju Sv. Đorđa. To je jedini grad u Srbiji koji je dobio ime po svecu čije se mošti nalaze u crkvi. Nedaleko od ove, nalazi se i Jug-Bogdanova crkva iz XIV veka, nazvana Latinska, na čijem mestu je prethodno bio Herkulov hram iz I-II veka, vizantijska bazilika.

Sa vidikovca koji smo posetili, videli smo brdo Hisar (385 m) na kojem se nalazi Savićevac – turističko izletište, kao i reku Toplicu koja izvire ispod Kopaonika i pravi luk od 320 stepeni, gde teče uzbrdo kod Prokuplja, i ta pojava se naziva epigenija.

Put nastavljamo prema Đavoljoj Varoši, koju sam uvek želela da vidim, tako da mi se želja ispunila u ovim poznim godinama. Autobusom smo došli do podnožja, a zatim peške, uzbrdo, kroz šumu i lepe predele, stigli smo do vrhova zemljanih piramida, koje su me očarale.

Ima 202 „glavutka“, različite veličine, visine 2-15 m, a širine 0,5-3m, sa andezitskim „kapama“ na vrhu. Postoji i Đavolja voda, sa velikim sadržajem gvožđa, bakra, aluminijuma, cinka, čija je temperatura 13 stepeni. Voda je puna elektriciteta i stvara magnetno polje koje ometa letove aviona, tako da, kada su iznad Radan planine, isključuju sve instrumente osim žiroskopa (po rečima vodiča). Planina me je oduševila svojim izgledom i prirodnim ukrasima nastalim erozijom tla.

Popodne odlazimo do Prolom banje i obilazimo 2,5 km udaljenu crkvu-brvnaru Lazaricu, izgrađenu 1890. na temeljima starijeg hrama. Po narodnom predanju, na tom mestu se pričestio deo vojske Kneza Lazara uoči Kosovske bitke. U dvorištu crkve, nalazi se šest uvijenih stabala šljiva koje predstavljaju prirodni fenomen. Po legendi, vojnici, posle pričešća, šest puta su obišli oko hrama, moleći se za pobedu na Kosovu. Šljive su se uvijale u smeru u kojem se vojska kretala. I danas ih ima, novih stabala, uvijenih u jednom smeru. Čim jedno nestane, rađa se drugo i uvija se. Uvek ih ima šest. Crkva je na lepom mestu, obrasla šumom, tako da smo uživali do sumraka, i posle šetnje od 2,5 km, stigli smo do hotela „Radan“.

Ovaj dan je zaista bio naporan – promena ambijenta, klime, nadmorske visine, utisaka…

Sutradan odlazimo do Kuršumlije, čiji se naziv prvi put pominje 1019. godine. Bila je to prva nemanjićka prestonica u kojoj je počeo razvoj. Grade se dvor, zadužbine, manastir Sv. Nikole (XI vek) i Sv. Petke (XI-XII vek).

Obišli smo i privatnu modnu kuću „Lana“ koja proizvodi jakne, ogrtače, prsluke od velura ukrašene aplikacijama od stilizovanog cveća. Bili smo posluženi divnim šumskim medom i hladnom vodom, tako da, posle prijatnog razgovora sa domaćinima, napuštamo modnu kuću.

Nakon Kuršumlije, nastavljamo put pored Prokuplja, Žitorađe, Leskovca i stižemo do motela „Predejane“, gde nas, na naše iznenađenje, služe vrućom lepinjom i kiselim mlekom, domaćim, u zemljanim teglicama. Motel je na divnom mestu, u Grdeličkoj klisuri, između Čemernika i Kukavice.

Prolazimo kroz Vladičin Han i stižemo do manastira Prohor Pčinjski, koji se nalazi između Kozjaka i Rujna. Manastir je podigao vizantijski car Diogen 1068-1070. godine, u čast Prohora Čudotvorca, a dograđivao ga je kralj Milutin 1309-1316. godine. U njemu je boravio i car Dušan. Sveštenik nas je miropomazao nad moštima Sv. Prohora Čudotvorca i rekao da će nam se želje uslišiti. Manastir je prava vazdušna banja, jer se tu sukobljava mediteranska i kontinentalna klima. Lepo smo se osećali, šetali, slikali, brali cveće i uživali u toj tišini.

Puni utisaka, napuštamo manastir, i stižemo u Vranje, grad za koji je neko rekao „Vranje jeste sklad starog i novog, sklad starog što odoleva i novog što ne narušava ono iskonsko“. Prvo pominjanje imena Vranja je u jednom pisanom dokumentu pre devet vekova. Grkinja carskog porekla, Ana Komnina, u svom pisanom delu posvećenom ocu Alekseju, pominje Vranje 1093. godine. Tada je Raški župan Vukan osvojio varoš od Vizantije i pripojio ga Srpskoj srednjovekovnoj državi. Kasnije su ga Turci osvojili 1455. i njime vladali naredne 422 godine sve do oslobođenja 1878. godine.

U Vranju smo posetili Narodni muzej, tursko kupatilo Hamam, crkvu Sv. Nikole, Sabornu crkvu Svete Trojice u kojoj se nalazi izuzetan ikonostas i najlepši luster viđen do sada (nema ga ni u crkvama u Beogradu), zatim Pašin konak Haremluh, sagrađen 1765. godine. Sada se u njemu nalazi reprezentativni restoran, biznis klub „Simpa“ u autentičnom stilu toga doba.

Obišli smo i kuću Bore Stankovića u Baba Zlatinoj ulici (njegova nana) i slikali se u bašti, ispred kapije. Posetili smo i „Beli most“, simbol ljubavi Turkinje Ajše i Srbina Stojana, koja je stadala od očeve ruke izabravši smrt a ne život bez ljubavi. Takođe smo videli i kuću Koštane, muze Bore Stankovića za njegov roman „Koštana“.

Nastavljamo put do Vranjske Banje u kojoj je česma sa najtoplijom vodom u Evropi, 96-110°C. Banja leči reumatske bolesti. Uživali smo na suncu i odmarali oči u zelenilu. Sunce je već zašlo kada smo krenuli prema Vlasini. Prošli smo ponovo kroz Vladičin Han i skrenuli prema Surdulici. Mrak se spustio i nismo mogli da uživamo u lepotama okolnih planina, Čemerike i Besne kobile.

Sutradan prepodne proveli smo razgledajući Vlasinsko jezero, koje se nalazi na nadmorskoj visini 1.260 m, dugačko je 12 km a široko 1-3 km. Okruženo je rastinjem breze, žute bukve, bele smreke i bora. Po njemu plutaju tresetna ostrva – prirodni fenomen. Zbog velike nadmorske visine, zapazili smo da se u maju mesecu priroda polako „budi“, drveće još nije olistalo, dok u daljini behar „osvaja“ okolna brda.

Posle podne, napuštamo ove divne predele i krećemo prema Crnoj Travi i Vlasotincima. Prolazimo kroz šumu brda Čemernika i Gramade i pored Pirota i dolazimo do manastira Sukovo, koji je postojao u IV veku, ali sadašnji izgled datira iz 1857-1859. godine i posvećen je Uspenju Presvete Bogorodice.

Posle posete manastiru, nastavljamo put kanjonom reke Jerme, neviđene lepote, sa stenama koje se okomito spuštaju do reke, a ukrašene su rascvetalim jorgovanima. Provlačimo se kroz prirodno usečene tunele koji nisu predviđeni za visokohodne autobuse. Naš vozač nas moli za tišinu kako bi čuo ako se autobus „zagrebe“ o neku stenu. Sve je dobro prošlo.

Posle noćenja u hotelu „Mir“, nastavljamo put manastira Poganovo, koji je sagrađen u XIV veku, a posvećen je Sv. Jovanu Bogoslovu. Sagradio ga je sestrić cara Dušana, Konstantin Dejanović Dragaš, a nastavila gradnju njegova ćerka Jelena, žena vizantijskog cara Manojla II Paleologa. Ikonostas je iz XVI veka, u duborezu, a ikone su izuzetno očuvane. Bugarski vojnici su 1917. godine opljačkali manastir i odneli dragocenosti koje se nalaze u Sofiji.

Nastavljamo put za Dimitrovgrad i ponovo prolazimo kroz kanjon Jerme i uživamo u jutarnjem suncu koje obasjava stene okićene jorgovanom u cvetu. Izuzetan umetnički doživljaj. Upoređujem ga sa Meteorima u Grčkoj i dajem mu 10 plus. Dolazimo u Dimitrovgrad, na samu granicu sa Bugarskom. Odlazimo do Zavičajnog muzeja u kome se nalazi zbirka predmeta iz neolita, 3.300 godine p.n.e, zatim iz antičkog, vizantijskog i turskog doba.

Zatim odlazimo na interaktivnu farmu „Luka“ u selu Lukavica, gde se čuvaju i gaje autohtone rase životinja (goveđa rasa buša krave, balkanske koze, mangulica svinje, brdski konji). Ovaj zahtevan posao vodi Sergej Ivanov, magistar poljoprivrede, čovek pun znanja i entuzijazma.

Pošao je sa nama na Staru planinu, pokazujući nam vrtače između Stare planine i planine Vidlič, kao i kamen „Milijarijum“ koji pokazuje razdaljinu od Rima do Dimitrovgrada. Obišli smo i sela Radojna, Smilovci, Visočki Odrovci, u kojem smo videli proizvođače sira i kačkavalja. Bili smo oduševljeni tim mladim ljudima, koji su nas nudili svojim proizvodima, što nismo odbili. Mislim da su i oni bili oduševljeni nama, jer ih niko do tada nije posećivao.

Prilikom povratka, Sergej nam je rekao da je Stara planina zaštićeno dobro I kategorije, da ima 1.200 biljnih vrsta, kao i ptica grabljivica, riđi mišar, jelena, vukova, šakala, supova. Videli smo i hrast star 600 godina i nas desetak ga je obuhvatilo.

Puni utisaka, vraćamo se i razmišljamo o ovim divnim, vrednim ljudima. Putevi loši, kaldrma između sela, stara domaćinstva, nemogućnost plasiranja svojih proizvoda. Ko je odgovoran za to i kada će i kako stići u XXI vek?!?

Svraćamo i noćimo u Zvonačkoj banji, koju ujutru napuštamo obasjanu suncem. Ona služi kao rekreacioni centar za lečenje svih vidova reumatizma, periferne cirkulacije, povišenog krvnog pritiska, neuralgije, menadžerske bolesti, psihoneuroze, upale očiju uz hidro, kinezi i elektroterapiju.

U Pirot stižemo pre podneva i odmah obilazimo Mlekarsku školu – internat, gde smo prisustvovali proizvodnji kačkavalja i, naravno, probali ga.

Zatim smo posetili kuću Hriste Hadži-Jovanovića, sazidanu 1848. godine. To je prva kuća na Balkanu sazidana na sprat, a danas je pretvorena u muzej. U njoj su sačuvane tri originalne sobe: muška i ženska soba sa đul-tavanicom – šindra, spavaća soba od orahovine i trpezarija. U jednoj od soba nalazi se tepih, poklon „Petar Božilović 1897“, utkan po sredini, a u drugoj sobi – najstariji pirotski ćilim iz 1888. godine.

Kustos muzeja nam je objasnio proizvodnju ćilima čiji počeci datiraju i pre XII veka. Poreklo tkanja vodi od Kelta, jer je bela boja u njima simbol Kelta. Svaka šara ima svoj naziv, a ima ih 200. Karakteristično je da ćilim ima dva lica. Na izložbama u Beču i Parizu, koje su održane za vreme kneza Mihajla, osvojeno je 36 medalja 1866. godine. Zapisano je i da je jedan od ćilima Stefan Nemanja poklonio Fridrihu Barbarosi.

U prizemlju muzeja izložena je lepa keramika, sa divnim motivima, specijalno pečena i dobro očuvana.

Zadnja etapa našeg puta je manastir Temska, posvećen Sv. Đorđu. Izgradio ga je u XIV veku sestrić cara Dušana, Dejanović. Živopisana je 1576. godine kada je i naknadno dozidana. U XVI veku, iguman Kesarije došao je iz Hilandara i otvorio školu za učitelje sveštenike, dok je to sada ženski manastir. Dvorište porte je lepo uređeno, okruženo cvećem, tako da smo se odmorili u lepom ambijentu i osvežili hladnom vodom sa česme iz 1811. godine. Na rastanku, monahinja nam je poklonila ikone Bogorodice i Sv. Stefana Dečanskog uz molitve za srećan put.

Zadovoljna sam što sam bila učesnik ovog lepo organizovanog puta po južnoj Srbiji, što sam upoznala lepotu zemlje tog kraja, istoriju, kulturu, običaje i divan vredan narod.

Nadežda Trpković,
81 godina, Novi Beograd


Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijih koji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu

Putopisne priče sa 1. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih