Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2017. Nada (Novi Sad): Slike koje se ne zaboravljaju – Meksiko

Nada (Novi Sad): Slike koje se ne zaboravljaju – Meksiko

Nada (Novi Sad): Slike koje se ne zaboravljaju – Meksiko

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.

Fotografija: Beba Kuka, Čičen Ica, Meksiko

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Bilo je to vrlo davno… Na sajmu u Novom Sadu sam se upoznala s Meksikancima i dobila suvenir: za sombrero prikačenu zeleno-belo-crvenu trobojku – zastavu daleke zemlje, koju sam upoznala jedino slušajući meksikanske pesme. Taj suvenir je decenijama stajao na upadljivom, počasnom mestu. Skoro neprimetno pojavila se želja, koja je prerasla u odluku da kad-tad odem u Meksiko. Dočekala sam da mi se želja ispuni. Bila sam presrećna.

Znala sam da bi bila prava šteta boraviti u Meksiku, a ne pretvoriti se u upijač za sve što se vidi i čuje. Pitala sam se, kako sve novo, lepo, neobično, grandiozno, kad-kad i veličanstveno, smestiti u mozak za kratko vreme?! Jedino što je moguće je neprekidno gledati i slušati, pa posle, kod kuće, praviti veliko spremanje u glavi.

E, došlo je vreme da to učinim. Ali, ni sada nije lako, jer je podataka i fotografija zbilja mnogo.

Već sam odlazak u ovu zemlju doživljaj je za sebe. Na putu do Meksika, avionom smo preleteli Evropu, Atlantski okean, Grenland, Kanadu i SAD – 12000 kilometara za oko 13 sati! Tome treba dodati i 3000 kilometara pređenih autobusom, od glavnog grada Meksiko Sitija do Kankuna na obali Karibskog mora, na poluostrvu Jukatan, a u jednoj od 31 savezne države Meksika, koja se zova Kvintana Roo.

Na tako dugom putu je bilo vremena da uživamo, ali pre svega da dopunimo oskudno znanje poneto od kuće. Znali smo da je Meksiko Siti jedan od najmnogoljudnijih gradova na svetu sa više od 20 miliona stanovnika, ali smo na licu mesta dobili informaciju da je meksička metropola najmnogoljudniji grad na svetu sa oko 27 miliona stanovnika! Skoro pola sata smo leteli iznad ovog ogromnog ljudskog mravinjaka. Rekli bismo, Meksikanci se guraju ovde, iako im je na raspolaganju zemlja ogromne površine – 20 puta veća od Srbije!

Shvatili smo i da je Meksiko uglavnom planinska zemlja i da su mnoge planine u Meksiku deo ogromnog planinskog venca Andi, koji se pruža duž zapadnih obala sve tri Amerike: Severne, Srednje i Južne. E, istočniji deo meksičkih planina, od kojih neke prelaze visinu od 5000 metara nad morem, preletali smo i uglavnom ih gledali odozgo! Među viđenim planinama su i brojni vulkani, od kojih neki i danas žive. Iako nismo tabanima dodirnuli ni jedan planinski vrh, uživali smo zavirujući u mnoga vulkanska grotla. Sve vreme smo žalili što ovu zemlju nikada, pa ni tada, nismo posetili kao planinari.

Posebno nam se dopala najjužnija savezna država Meksika Čiapas, u kojoj pretežno žive Indiosi. U njoj je geografska granica između Severne i Srednje Amerike.

Čiapas je lepa zemlja u tropima. Posle surovih, golih predela u kojima jedino kaktusi rastu, pleni bujna vegetacija džungle kroz koju smo se vozili autobusom stotinama kilometara. Kraj puta rastu banane, kafa, mnoge nama nepoznate biljne vrste i, naravno, opet kaktusi. Pa, njih u Meksiku ima preko 800 vrsta! Jedu ih, iz njih proizvode pića miskal i tekilu, tekstilna vlakna sisal… Tu uspeva avokado, mango i ananas, ali i kakao. Zato nije neobično da se čokolada proizvodi u malim radionicama, manufakturama, i na licu mesta proba i kupuje.

Brojne su reke koje kroz ovaj deo Meksika protiču. Provlačeći se kroz planinske predele, voda pada ili duboko useca svoje korito gradeći kanjone. Najpoznatija je Grijalva koja izvire u Gvatemali. Teče oko 800 kilometara, pa se uliva u Tihi okean. Na svom putu protiče kroz Kanjon del Sumidero. On je dug 42 kilometra (kao rastojanje Novi Sad – Bačka Palanka!), a strane kanjona streme ka nebu 1000 metara u vis! Tu buja život. Ne zna se šta je bogatije – fauna ili flora. Mnoge vrsta ptica lete nad vodom ili se odmaraju na obali. Plivaju ili se na priobalskom kamenju sunčaju krokodili. Po drveću se veru i svoje akrobacije izvode majmuni. Tropska vegetacija uglavnom prekriva stenje. Zato je Kanjon del Sumidero proglašen za Eko-životni park, pa su sada brojni posetioci ovih lepota. Sve navedeno smo razgledali iz motornih čamaca sa ushićenjem, jer vešti vozači znaju kuda da voze i kad da uspore, da ne uznemire stanovnike (životinje), kako bi ih izbliza i u što većem broju posetioci videli. I mi smo bili među tim srećnicima. I, zaista smo uživali.

Za Kanjon del Sumidero je, prema predanju, vezan sledeći događaj: kad su se osvajači Španci iskrcali u ova područja, Indiosi su se branili, ali i povlačili dublje u unutrašnjost zemlje. Došavši do strmih litica u čijim nedrima 1000 metara duboko teče reka Grijalva, imali su samo dve mogućnosti – predaju ili skok sa litica. Izabrali su drugu mogućnost i svi skočili u smrt. Danas se u znak sećanja na njihovu hrabrost, ali i zbog prirodnih lepota, Kanjon del Sumidero nalazi u grbu države Čiapas!

Meksiko predstavlja ulazna vrata u svet Maja, to je “Mundo Maya”, o čemu govore brojne ruine. Neke od njih su bile ceremonijalni centri, druge su služile u astronomske svrhe, a nekima se ni do danas ne zna namena. Izvesno je jedino da u njima nije bilo sahranjivanja kao na primer u egipatskim piramidama, koje veličinom i grandioznošću višestruko nadmašuju. Pošto su u Meksiku ostaci gradova-država, a naročito piramida, izuzetno brojni, a kod nas se o njima relativno malo zna, zaslužuju da se bar o najvećim i najznačajnijim nešto kaže.

Kada su prvi Evropljani (španski konkvistadori) stupili na tlo današnjeg Meksika, prašuma je već osvojila većinu gradova kulture Maja. Samo su se najviše građevine izdizale iznad džungle visoke šezdesetak metara. Bile su to impozantne ruševine – nemi svedoci kulture država-gradova koja je jedina u staroj Americi razvila pismo.
Pravdajući oštre mere protiv domorodaca na osvojenom Jukatanu jedan biskup je, kada se vratio u Španiju, napisao:

“Ti ljudi upotrebljavaju određene znakove ili slova kojima u svojim knjigama zapisuju staru istoriju i njene pouke… Našli smo velik broj knjiga, pošto nisu sadržale ništa što ne pokazuje praznoverje… sve smo ih spalili na najveću tugu i žalost tih ljudi.”

Ono što fascinira, a mi smo na putovanju po Meksiku videli, su Teotihuakan, Monte Alban, Palenke, Ušmal, Čičen Ica… Sve su to arheološki lokaliteti koji posetioca navode da se divi umeću njihovih graditelja i postavi hiljade pitanja: ko, kada, kako, zašto… je tako nešto stvorio?

Samo 40 kilometara severoistočno od meksičke prestolnice živi drevni Teotihuakan. Bio je centar i izvor svih kultura na visoravni Meksika i najveći grad Novog sveta pre dolaska Španaca. Na njegovom tlu je oko 100. godine pre nove ere sagrađena grandiozna piramida Sunca. Obilazak kompleksa sa usponom na piramide Sunca i Meseca, zatim “puta mrtvih” i ostataka drugih nekada impozantnih građevina zahtevao je i nešto planinarskog umeća i kondicije.

Arheološki lokalitet Monte Alban smešten je na veštački zaravnjenom brdu (!) sa koga puca pogled na tri doline. Veruje se da je tu bila prestonica Zapoteka, osnovana 500 godina pre naše ere. Ali, dokazi o postojanju tog naroda sežu mnogo pre nego što se grčka kultura uzdigla do svog vrhunca. Monte Alban je napušten tek u 10. veku naše ere.

Arheološki lokalitet Palenke se ubraja među najlepše iz Maja perioda. Hramovi su smešteni tamo gde ravnica prelazi u brda Čiape. Brda su okvir građevinama koje su bile obojene jarkim bojama. Spomenici se uzdižu na niskim brežuljcima, među bujnom tropskom vegetacijom koja je progutala grad kada je napušten kao i ostali gradovi-države ovoga područja. Prašuma, od koje je zemlja sa mnogo muke oteta pre gradnje, ponovo je osvojila te prostore. Nedaleko od napuštenog svetilišta Palenke prošao je osvajač Meksika Herman Kortez, a da o njemu nije ništa čuo.

Egipatske piramide su sagrađene kao kraljevski grobovi. Piramide u Meksiku i drugim latinoameričkim zemljama su “bregovi bogova”. Dugo prekopavanje u hramovima Maja nije otkrilo grob ni jednog kralja ili visokog sveštenika. Jedini izuzetak je grob u Hramu zapisa u Palenkama.

Ušmal je jedan od najpoznatijih i najposećenijih majanskih gradova. Kulminaciju svog razvoja je doživeo između 7 i 10. veka naše ere, ali se malo zna o poreklu i razvoju ovog važnog političkog i kulturnog centra vrednog divljenja.

Najistočnije, na severu poluostrva Jukatan, u niziji se smestila fascinantna Čičen Ica – centar civilizacije Maja i “Meka” majanskih hodočasnika. Sagrađena je u šestom veku, ali je svoj najveći značaj dostigla u periodu od 11. do 13. veka naše ere. Tada su na te prostore došla plemena Tolteka, koja su, zajedno sa Majama, doprinela razvoju mešovite kulture Čičen Ice.

Za razliku od ostalih majanskih gradova, Čičen Ica je bila otkrivena ubrzo posle španskog osvajanja. Verovatno zato piramida, nekoliko hramova i opservatorija deluju nešto očuvanije od predhodno razgledanih. Posebno zadivljuje građevinska konstrukcija opservatorije. S blagim usponom, u unutrašnjosti spiralno zavija hodnik, zbog čega je građevina dobila i ime Puževa kućica.

Za Sveto jezero koje se nalazi u tom kompleksu, vezuje se priča o obredima žrtvovanja. Žrtvovane su mlade, snažne, lepe devojke sa mnogobrojnim skupocenim darovima od keramike, zlata i nefrita. Priča se da je, znajući ovu činjenicu, jedan bogati Amerikanac u prošlom veku zakupio jezero i prostor oko njega i da je tokom trajanja zakupa iz jezera povadio basnoslovno bogatstvo!

Da je bilo više sluha, a manje praznoverja, (ukoliko je to istina) Meksikanci su tim novcem mogli mnogo uraditi na otkrivanju i zaštiti još uvek brojnih, skrivenih starina. Verovatno bi mnoge pretpostavke vezane za istoriju bile ili potvrđene ili odbačene. Bio bi skinut veliki veo tajni, koji skrivajući prošlost, ovu zemlju još uvek, u 21. veku, čini veoma tajanstvenom.

Na svim arheološki značajnim lokalitetima, kao i širom Meksika, prodaju se bezbrojni suveniri. Možda je najviše onih od keramike koji predstavljaju makete piramida – svedoka velike umetničke prošlosti starih naroda sa ovog tla, ali ih ima i od gline i zlata. Tom “vajarskom” šarenilu ozbiljno konkurišu naslikani motivi iz prebogate istorije i mitologije. Među njima se posebno ističu oni slikani na koži.

Tkanine, a naročito ćilimi, proizvode se u pravom vatrometu boja. Tu posebno treba istaći da su boje prirodnog porekla. Nema onoga ko ne poželi da bar komadić tog šarenila ne ponese kući, a ni onoga ko taj izbor brzo obavi, jer je svaki sledeći komad lepši od predhodnog, jednom rečju – prelep je.

Suveniri znatno povećavaju šarenilo koje je na svakom koraku. Šarena i jarkih je boja i odeća, ali Meksikanke (ni mlade) ne nose kratke suknje i veliki dekolte. (To parove ne sputava da se na ulici, u prevoznim sredstvima i na drugim javnim mestima ponašaju čak i previše slobodno.) Često su i kuće okrečene živim bojama, pa to daje još veseliji ton vrlo bučnoj uličnoj atmosferi!

Ukoliko se jede na ulici, treba proveriti da li se koristi flaširana voda i da li je hrana termički obrađena. Posle toga se može slobodno uživati u najukusnijim meksikanskim jelima i na uličnim štandovima! Za kratko vreme se shvati da su tortilje podloga (zamena za hleb), a nazivi jela zavise od toga gde se hrana nalazi (na tortilji, da li je u nju uvijena ili je u testu), kao i sa kojim je sastojcima, te da li se oni prže ili jedu presni. Evo primera da je u Meksiku šarenilo prisutno i u kulinarstvu. Kukuruz i paprika su omiljeni. Retka su jela u kojima ih nema. Seju se razne sorte sa plodovima raznih boja. Postoji plavi, beli, crveni, crni i, naravno, žuti kukuruz! Sorte paprike su još brojnije, a plodovi im se razlikuju po ukusu, veličini i opet – po boji! U restoranima su dosta često zidovi ukrašeni slikama kukuruza i paprika, što pokazuje prisustvo kulta tih namirnica.

U Meksiku ni smrt nije strašna. U toj neobičnoj zemlji, svet mrtvih je šaren – veselih je boja. Kosturima i lobanjama se ukrašava sve – od kostima do šarenih slatkiša!

Iako prosečni Meksikanci nisu bogati, čini se da su zadovoljni. Sa njihovih lica ne silazi osmeh. Ona zrače. Često se čuju muzika i pesma.

Meksiko je poznat širom sveta po tipičnim muzičkim ansamblima i muzičarima koji se zovu marijači. U glavnom gradu Meksiko Sitiju, na trgu Garibaldi, prisustvovali smo neobičnom koncertu. Tu svake večeri dolaze marijači koji demonstriraju svoje umeće. Sviraju i pevaju okupljenima koji im se pridruže u pesmi, a još češće zaigraju. Iako ima mnogo veselih grupa, niko nikome ne smeta, niko nikoga ne kritikuje. Svi su zaokupljeni sopstvenim zabavljanjem, a marijači željom da na najbolji način pokažu šta sve znaju. Oni su tu došli sa namerom da nađu posao. Naime, svako kome je potrebna muzika za neki veseli događaj (svadbu, krštenje, proslavu…) dolazi ovde, odsluša muziciranje i pesme brojnih grupa, pa odabere onu koja mu se dopada. Tako je spojeno lepo sa korisnim, zabava i svojevrsna berza rada!

I turisti, umorni od dnevnih obilazaka meksičke metropole i u njoj Arheološkog muzeja koji je među najpoznatijim na svetu, piramide Sunca i piramide Meseca u Teotihuakanu, velelepne Katedrale Gvadalupe, trga Zokolo, Muzeja Fride Kalo i ko zna čega još, ovde se relaksiraju i zaboravljaju umor.

Mi smo, uz marijači-muziku i pesme, proveli skoro celu poslednju noć u Meksiku. To nam je pomoglo da manje tugujemo zbog napuštanja zemlje prepune prirodnih lepota (planina sa uspavanim i aktivnim vulkanima, reka sa dubokim kanjonima, polupustinja sa šumama kaktusa, obalama dva okeana sa fantastičnim plažama, šumama koje su toliko bogate i guste, da se sa pravom nazivaju džungle), ali i ogromnog bogatstva u vidu ostataka drevnih civilizacija. Pevali smo i igrali sa Meksikancima, koji su autentični potomci Maja ili nekog drugog pretkolumbovskog američkog naroda, mešanci Španaca i Indijanaca ili čisti belci. Svejedno. Svi su oni deo jednog simpatičnog, veselog naroda! Sa zadovoljstvom smo ih posmatrali i uživali u licima ozarenim osmesima većine tih živahnih ljudi uvek spremnih na smeh i šalu. To se u današnje vreme retko sreće.

Od srca su se nasmejali kad smo im preko prevodioca ispričali anegdotu koja na srpskom jeziku govori kako je nastalo ime njihovog glavnog grada – Meksiko Siti. Ona glasi:

„Sretnu se dva puža, jedan sa kućicom i drugi, puž golać. Onaj sa kućicom reče golaću:

‘Mek si, ko si ti?’

To mu se dopalo, pa poče sve brže i brže ponaljati isto pitanje. Postepeno, reči se spojiše i nastade: MEKSIKO SITI“.

Viđeno i doživljeno u Meksiku pretočila sam u „Slike koje se ne zaboravljaju“, ali sve nije stalo u ovu priču.

Nada Damjanović
82 godine, Novi Sad