Početna Magazin Godine Društvo Muzej koji vraća sećanja obolelima od demencije

Muzej koji vraća sećanja obolelima od demencije

Muzej koji vraća sećanja obolelima od demencije

„Kuća uspomena“ otvorena u Arhusu, Danska, specifičan je muzej namenjen osobama obolelim od Alchajmera koje prizori iz detinjstva mogu pokrenu na osmeh, pa čak i na govor ili slobodnije kretanje, makar privremeno.

Novi prostor kompleksa muzeja „Den Gamle By“ u Arhusu (Stari grad) zapravo je potpuno opremljen enterijer nameštajem, posuđem, sitnim đakonijama, koje su mogle da se vide u danskim kućama 1950-ih pa svaki stariji posetilac ima priliku da prizove sećanja.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Muzej nije otvoren za javnost, već isključivo za osobe koje pate od gubitka pamćenja i kojima brojne asocijacije na detinjstvo mogu da poprave raspoloženje.

Tu su i stari začini, flaše raznih pića, napitci koji su služili kao zamena za kafu u poratnim godinama nemaštine.

Neki posetioci kažu da i miriše isto, neki se sećaju kako su na starim radijatorima sušene pelene, a neki su se, videvši četkicu za zube pored sudopere, pokušavali setiti kada je pranje zuba postala higijenska rutina koja je premeštena u kupatilo.

Hostesa, domaćica grupa starijih osoba koje dolaze sa članovima porodice ili vodičima iz domova za stare, dodatno podstiče posetioce na razgovor. Ona njih pita da joj pojasne neke detalje jer „oni sigurno bolje od nje znaju šta je to i čemu služi“.

Ona se ponekad namerno pravi da ne ume da nađe prekidač na staroj lampi pa joj oni koji su takvu lampu imali priteknu u pomoć i uspeju da je upale. Obično tada cela grupa bude vesela i aplaudira jer je neko od njih rešio problem.

Kustosi su pazili i na najsitnije detalje jer je od početka bilo jasno da iluzija mora biti savršena kako bi tek u sinergiji svakog kutka postignut osećaj vraćanja kroz vreme. Stari su i prekidači i utikači, i kablovi i uređaji, i tapete i tapacirung na nameštaju, i tanjiri i escajg, i police i tkanine…

– Rana sećanja su najbolje očuvana kod obolelih od Alchajmera i ovakvo okruženje veoma je stimulativno za njih. Naročito dobro se pamte i događaji iz tinejdžerskih dana ili iz 20-ih godina života – kažu u muzeju.

Posete se završavaju horskim pevanjem pesama iz toga doba.

U muzeju kažu da su posetioci na odlasku obično vedriji nego ranije, ali bilo je i dramatičnih situacija. Neki ljudi su ovde prvi put nakon više godina počeli ponovo da govore, neki su zaboravili da im treba štap za hodanje, neki su deci počeli da pričaju priče o mladosti za koje ovi nikad nisu čuli.

Sada svake nedelje zovu i drugi muzeji, iz cele Evrope, i raspituju se o ovom projektu. Međutim, neki su nespremni da reaguju na situacije koje mogu da se dese.

Na primer, jedan muzej koji je pokušao istu stvar zvao ih je da pita kako uopšte mogu da nastave da rade kada neki posetioci plaču:

– Zovu me i kažu: Ne možemo da im pomognemo ako plaču! Ja kažem: A zašto ne? Pitaju me: Ali kako da to radimo? Kažem im: Jednostavno, uzmite ih za ruku i pružite im utehu…

Uskoro će sadržaj morati da bude premešten u 1960-te godine kako dolazi nova generacija obolelih. A njih će biti još više.

Dobar model? Da. Skup? Ne. Potreban? Svakako.

Uređenje ovakvih muzeja, u vidu enterijera specifično vezanih za neki period, ne bi značilo korist samo za osobe koje imaju gubitak pamćenja. I mlađi mogu mnogo ranije da se podsete na svoje detinjstvo, ali mogu i da se bliže upoznaju sa detinjstvom svojih roditelja, da prate istorijat razvoja tehnike, trendove u dizajnu, promene ambalaže, itd. Muzej epohe, bilo koje, ne samo antike ili baroka, uvek je veoma zanimljiv najširem krugu ljudi.

Izvor: Penzin, NPR