Ljiljana (Novi Sad): Planina nad kojom bogovi farbaju nebo

Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.

Dopustite mi da se ovom prilikom poslužim lepom osobinom čovečijeg duha i da vas odvedem u jedan prekrasni kraj Srbije u kome sam često i rado boravio da mu proučim prirodu, u kome sam svaki put nahodio što god novo da vidim ili o čemu da se divim, koji nisam nikad ostavljao a da ne bi poželeo, da se još jednom tamo povrnem, a to je – Kopaonik i njegovo podgorje.
Josif Pančić

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Kopaonik je planina zime i neba što laje, po mišljenju mnogih. Ipak, da nije baš tako, svedoči interesovanje planinara i njihovih porodica za ovu sunčanu ili srebrnu planinu (Monte argentario), kako su je još u srednjem veku nazvali žitelji, zbog bogatstva ruda.

Planinarsko-smučarsko društvo „Kopaonik“ Beograd, osnovano na inicijativu grupe starešina – smučara iz Komande 1. armije, koja je na Kopaoniku imala smučarski poligon za obuku pitomaca vojnih škola i vojnika izviđača KoV-a, svake godine tradicionalno organizuje planinarsku transverzalu „Josif Pančić“ na ovoj planini. Društvo je osnovano 3. juna 1971. godine. Autor idejnog plana transverzale je Jovan Đokić, sa saradnicima, koji je sačinio i tekst dnevnika i skica na karti transverzale. Transverzala je ustanovljena 1999. godine.

***

Bila sam učesnik kopaoničke transverzale 2000. godine, zajedno sa članovima društva „Železničar“ iz Novog Sada. Transverzala ima dve deonice: istočnu i zapadnu, oblika osmice. Ukupna dužina transverzale je oko 46 kilometara. S obzirom da nisam neki vrsan planinar, odabrala sam zapadnu i to srednje tešku turu.

Krenuli smo od planinarskog doma „Kopaonik“ ka centru turističkog naselja „Sunčani vrhovi“, putem za Jošaničku banju. Od hotela „Bačište“ (koje je bombardovano 1999. godine), pešačili smo putem, pa preko livada i kroz gustu šumu, uz pomoć dobrih vodiča iz PSD „Kopaonik“, dolinom Barske reke do Semeteškog jezera. Jezero je lepo i neobično, sa plovećim ostrvima, na kojima ima drveća i rastinja. Meštani tvrde da je ovo jezero veoma misteriozno i da je bez dna. Pored jezera bilo je nekoliko naseljenih kuća, radila je prodavnica. Ne sećam se koliko smo kilometara prešli, ali znam da je razlika u nadmorskoj visini od Semeteškog jezera do asfaltnog puta na kojem nas je čekao autobus bila 400 metara nadmorske visine.

Iako sam kasnije još dvadesetak puta bila na Kopaoniku, nikad nisam ponovila tu akciju, osim kolima do Semeteškog jezera gde se život razložio. U vreme kada smo mi bili, obilazili su ga samo ribolovci (jezero je bogato šaranom i babuškom) i poneki turista. Međutim, po skorašnjim vestima i fotografijama, vidi se da je jezero oživelo izgradnjom etno-objekata i organizacijom sabora Ilinski dani.

***

Kupivši dnevnik planinarske transverzale „Josif Pančić“, u cilju boljeg upoznavanja Kopaonika, dva puta sam s društvom penjala na Kukavicu (1.726 mnm), planinu u nastavku staze kojom smo bili došli do Semeteškog jezera. S obzirom da deonice planinarske transverzale imaju kontrolne tačke, jedna od njih je i na vrhu Kukavice, golom kao oljuštena banana. Jedino su na putu do vrha cvetale borovnice, loptastih krunica zelenkasto-crvene boje. Međutim, tamo pečata nema, samo šuplja cev na kojoj je trebala da bude oznaka kontrolne tačke KT-8. Ali zato smo našli KT-7, na velikoj steni gde je ploča – obležje iz NOB-a.

Istočna deonica transverzale ima pet kontrolnih tačaka (KT-1 do KT-5), a isto toliko i zapadna (KT-6 do KT-10). U planinarskom domu „Kopaonik“ KT-1 smo pronašli tek uz pomoć osoblja objekta.

Na Gobelji sam nekoliko puta bila, po kiši, snegu, vetru, suncu, i, naravno, obezbedila pečat KT-2 na česmi pored ograde. S obzirom da odsedamo u Brzeću, nikad nam nije bio problem da odemo do gejzera hladne vode, visokog nekoliko metara, okruženog gustom listopadnom šumom, na putu za Veliko Metođe, gde se nalazi KT-3, na 1.425 mnm. Otkrivanju ovog pečata uvek su se najviše radovala deca.

Obično bismo od gejzera produžili strmim kozjim stazama do nevelike pećine, u kojoj je uređena crkvica posvećena svetom Metodiju, velikomučeniku arhiepiskopu grada Patre Likijske. Voda gejzera je promenljive visine, ali dostiže i do 10 metara. Meštani su ovaj gejzer posvetili despotu Stefanu Lazareviću.

U vreme seoske slave u Brzeću, svakog 3. jula na dan Svetog svešteno-mučenika Metodija, viđala sam meštane, a posebno žene, kako svečano obučene, u cipelama na štikle, kroz gustiš idu do svetilišta, a oko crkve ostavljaju crvene konce, moleći se da im se ispune želje. Voda, koja kaplje u pećini, je lek (kako kažu žitelji) raznim boljkama i slabostima, a posebno je dobra za oči.

Ovaj dan je i 1504. godine bio sveti dan za rudare. Prema predanju, Turci su ih naterali da uđu u okna i kopaju rudu, ali je tada nastupilo veliko nevreme i munja je zapalila rudnik. Veliki broj rudara stradao je u požaru i urušenim oknima, ali ostalo je sećanje i saborovanje do današnjih dana.

***

Jedan od najlepših grafita na Kopaoniku upravo je na putu od Brzeća ka vrhovima, gde, sa leve strane, piše: „Ni nebo mi nije daleko“. To nebo, koje bogovi farbaju i u kojem se možeš izgubiti, često se pomalja iza brda i zatvorenih planina varalica, donoseći kišu, grad, ili iz vedrog neba, sitan i gust sneg pomešan sa ledom – cigančiće.

Po takvom snegu gazili smo starim makadamskim putem desno od zelene rampe, tj. mesta gde se od asfaltnog puta odvaja zemljani u pravcu gejzera, ka prevoju Jaram, na 1.788m nadmorske visine (deonici starog puta od Brzeća). Put je iz turskih vremena, pretpostavili smo, u zavetrini, i nikako nam nije bilo jasno zbog čega se ta deonica nije iskoristila prilikom pravljenja puta za vrhove, već je probijen put na vetrometini, jedan od najčešće zavejanih tokom godine.

Od KT-3 do do KT-4 išla sam jednom, kroz prostor nalik na ledenu jamu, ali uzbrdo, do ski-žičare Ledenica i Gvozdac. Na stubu, gde je izlazna stanica ski-žičare Bela reka 2 od turističkog naselja Brzeće je KT-4. Pečat KT-5 bi trebao da se nalazi na Suvom Rudištu (1.976 mnm), na visokoj piramidi, pored površinskog kopa rudnika gvožđa. Međutim, nekoliko puta smo ga tamo tražili i našli smo samo golu cev na kojoj je trebao da bude pečat. Verovatno turisti, oduševljeni činjenicom da su osvojili jedan od vrhova Kopaonika, sa sobom s vrha ponesu sve što se može poneti, u slavu svoje malenkosti, pa i pečat kopaoničke transverzale.

Kao učesnik transverzale bila sam u prilici da položim cveće na grob Josifa Pančića na Pančićevom vrhu (2.017 mnm), tj. uđem u prostor vojnog objekta koji je bio otvoren planinarima samo za tu priliku. Neki od planinara su u čast ove akcije došli peške iz Beograda, prešavši tokom nekoliko dana oko 300 kilometara.

***

Jedne godine, nas četiri planinarke, iz Beograda i Novog Sada, putem iza vojnog objekta produžile smo do Nebeskih stolica, arheološkog lokaliteta iz poznoantičkog III ili IV veka, ne znajući da su na tom prostoru NATO agresori tokom bombardovanja 1999. godine bacali kasetne bombe, koje su se mogle izgubiti u zelenilu i zavitlati nas poput zlog vetra uvis. No, imale smo sreće, valjda je tog dana đavo složio svoje ruke u krilo.

Nakon razgledanja ostataka ove građevine i kratkog odmora, u širokom luku spustile smo se do Brzeća, gde smo stigle po mraku i dugo sedele ispred lokalne prodavnice pijući po kriglu piva. Uživale smo u svom trijumfu. Iako smo do „Sunčanih vrhova“ otišle autobusom, uspon na 2.017 mnm i silazak bili su veliki uspeh, kao i to što smo postigle da izađemo iz šume lutajući od tajne do tajne Kopaonika zajedno sa mrakom.

Prilikom jednog silaska od žičara, pored „Sunčanih vrhova“ do Brzeća naišle smo na čobanina koji je terao ovce u Brzeće, od kojih su se tri ojagnjile ili jagnjile. Poput produžetka sna, u nedrima čobanina ugledasmo, uvijeno u kesu, jagnje, dok je drugo bilo u njegovj torbi, na ramenima. Jedna ovca je u šumi, poput žute svetlosti, donosila svoje čedo. „Rođenje je jedina nada“, kako bi rekao Dante Aligijeri, najveći italijanski pesnik kasnog srednjeg veka.

U potrazi za KT-10, iz pravca Jarma, ka Rvatskim bačijama, proveli smo divno septembarsko popodne. Pošto smo, pretražujući stene i ostatke nekih građevina našli na jednoj od stena pečat, krenuli smo, u želji da ubrzamo povratak, umesto na jugoistok, u suprotnom pravcu i stigli na put za Jošaničku banju. Trebalo nam je puno vremena da se vratimo do „Sunčanih vrhova“, gde smo se odmorili i gde su nam piće naplatili unapred, jer im nismo delovali sigurno, onako umorni, u majicama, s grašakama znoja na licima (jedan od nas je imao pocepani slamni šešir), što se tiče plaćanja.

S obzirom da nikad kasnije nisam ponovila stazu koja vodi od planinarskog doma „Kopaonik“ na kojoj je KT-6, ovaj pečat nisam uspela da obezbedim u dnevniku planinarske transverzale, ali me je uvek uveseljavalo objašnjenje dato u ovoj knjižici da je „kontrolna tačka KT-6 na drvetu posle prelaska malog potoka i livade“.

KT-9 smo uzaludno više puta tražili, na blokovima stena, pa i ulazili duboko u šumu, bauljajući i gledajući na sat, da nas mrak ne pretekne, jer opasno je zateći se u planini kada mine dan, ali nismo uspeli da ga nađemo. U potrazi za pečatima na zapadnoj deonici, stigli bismo kolima i do Jošaničke banje, u dolini reke Jošanice i njene pritoke Samokovke, gde bismo večerali svežu pastrmku na roštilju.

Nemoguće je pisati o Kopaoniku, a ne spomenuti vodopad Jelovarnik. Slapovi Jelovarnika su kopija nebeskog šetališta, plave ruke vetra. Obišla sam ga nekoliko puta, najčešće u društvu sestre i njene dece. Za decu je od Brzeća do Jelovarnika, ipak, to bio velik put, ali smo uvek imali sreće da bi po našem povratku u hotel, naišao dotrajali autobus, poput onog firme „Krstić i sin“ iz filma Slobodana Šijana „Ko to tamo peva“ i da bi nas vozač povezao. Autobus je vozio umorne rudare iz rudnika Trepča na njihova odredišta.

***

I, tako, postoji jedna planina zelenila i vode koje se najtoplije sećam iz vremena od pre dvadeset godina, kada je u Brzeću postojao samo hotel „Junior“, namenjen dečijem turizmu, a preko puta njega se zidao hotel „Kopaonik“. Osim turističkog naselja, nevelik je bio broj objekata i na vrhovima. U međuvremenu je izgrađeno puno hotela, u želji da Kopaonik postane najveći ski-centar.

Ova planina se i dalje grana svemirom, sa žičarama poput đinđuva, zbog kojih je čovek veliki krst u njenom životu, i odoleva mu svojim stazama, proplancima i livadama.

Ljiljana Fijat, Novi Sad
Doktor ekonomskih nauka

Fotografija: Kopaonik, Dušan Mladenović sa FreeImages


Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.

Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG „Snaga prijateljstva – Amity„, možete naći ovde: „Putujući spomenar„.