Koji su uzroci globalne kratkovidosti?

Više Japanaca nosi naočare u odnosu na nas ne zato što oni generalno slabije vide, nego zato što se češće pregledaju i više vode računa o potrebi za korekcijom vida. Ovo je stara priča. U našem nemaru, međutim, ne smemo da zanemarimo da trend porasta kratkovidosti zaista postoji.

Slika Filip Barlou, Svet kako ga vide kratkovidi ljudi

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Tokom prošlog veka, procenat slučajeva miopije (kratkovidosti) narastao je do epidemije.

U jugoistočnoj Aziji, ugroženo je skoro 90% maturanata. Na Zapadu, brojke nisu toliko dramatične, ali se čini da se na sličan način povećavaju. Poznato je da je skoro polovina Evropljana starih od 25 do 29 godina kratkovida, a stopa je udvostručena kada se poredi broj kratkovidih koji su rođeni 1960-ih u odnosu na one rođene 20-ih godina prošlog veka.

Dakle, šta izaziva kratkovidost? Zašto u toj meri postaje sve češća? I šta može da se uradi da bi se smanjio broj ljudi koji postaju kratkovidi širom sveta?

Kratkovidost se obično razvija u detinjstvu, a nastaje kada oko „raste“ predugo (aksijalna miopija) odnosno kad je osna (aksijalna) dužina oka povećana. Ovo dovodi do zamućenja vida na daljinu što zahteva korekciju pomoću naočara, kontaktnih sočiva ili pomoću laserske refraktivne hirurgije, po cenu nešto novca i izvesne neugodnosti.

Takođe, kratkovidost povećava rizik od nekih opasnih bolesti oka kao što su ablacija mrežnjače i miopska makularna degeneracija (tanjanje središnjeg dela sloja oka zaduženog za detektovanje svetlosti).

Povećavanje stope kratkovidosti dovešće do povećanja stope slepila u budućnosti.

Iako su geni važni činilac u predviđanju rizika od kratkovidosti, ne može se isključivo njima objasniti narastajuća epidemija. Faktori rizika za kratkovidost obuhvataju:

  • visoko obrazovanje
  • dugotrajan rad na blizinu
  • život u gradu
  • nedovoljno vreme provedeno u prirodi.

Dugotrajan rad na blizinu, zajedno sa dugotrajnim čitanjem, ranije je smatran za glavnog krivca. Međutim, vreme provedeno u čitanju izgleda da nije jak faktor rizika jer nije čvrsto povezano niti sa početkom niti sa progresijom kratkovidosti u istraživanjima.

Izgleda da je važnije vreme provedeno napolju, ali zašto ono deluje kao zaštitni faktor nije sasvim jasno. Da li to može biti povezano sa svetlošću sunčevih zraka, udaljenim fokusom ili čak proizvodnjom vitamina D u koži? Jednostavno, ne znamo.

Količina vremena koju provodimo obrazujući se izgleda da je veoma značajna – dvostruko je veći rizik od kratkovidosti kod onih koji imaju fakultetsku diplomu u odnosu na one koji napuštaju školu sa 16 godina.

Ali da li ove veze mogu da objasne zašto kratkovidost postaje sve češća? Mora da postoji nešto u našem savremenom načinu života što pokreće ovu epidemiju. Ljudi su prošli kroz brojne korisne evolucione adaptacije kako bi se prilagodili načinu života kojim sada živimo.

Dakle, da li naše oči, i možda naš mozak, evoluiraju prateći naš urban stil života koji podrazumeva dug rad na računaru, intenzivno obrazovanje i manje vremena provedenog u prirodi? (Svakako da više nemamo potrebu da osmatramo horizont kako bi smo sebi obezbedili večeru.) Odgovor je: verovatno ne.

Evolutivna adaptacija dešava se tokom mnogo dužeg vremenskog okvira, ali nas navodi na pitanje kakav uticaj ima savremeni način života na naše oči.

Tehnologiju, npr. računare, tablete i mobilne telefone, verovatno ne treba kriviti – uzlazni trend obuhvata XX vek, a epidemija je u urbanim delovima Azije bila očigledna još 80-ih godina prošlog veka. Nivo obrazovanja je porastao tokom prethodnog stoleća, ali „najviši postignut stepen obrazovanja“ sam po sebi ne može da objasni ovaj razvoj. Moguće je da je dostignut prag rizika – blizina nasuprot daljini, zatvoren prostor nasuprot boravka u prirodi.

Dok, sa jedne strane, ne želimo da sugerišemo da treba ograničiti visoko obrazovanje ili rad na blizinu kako bi se smanjio procenat kratkovidosti, smatramo da bi promene u načinu školovanja mogle da pomognu. Na primer, u jugoistočnoj Aziji, gde deca često imaju intenzivno podučavanje nakon škole, podsticanje dužih pauza na otvorenom dovelo je do smanjene učestalosti miopije.

U jednom kineskom istraživanju, učenici osnovne škole koji su provodili 40 minuta više na otvorenom, imali su za 23 odsto smanjen rizik od razvijanja kratkovidosti (tokom perioda od tri godine). Dakle, možda bi trebalo uzeti u obzir da cilj bude dva sata provedenih napolju.

Nesumnjivo, promene u anatomiji naših očiju zapažamo kao direktan rezultat savremenog života; bilo je manje kratkovidosti kada su ljudi živeli više ruralno i pre masovnog obrazovanja u drugoj polovini XX veka.

Od goruće je važnosti da shvatimo kako naše okruženje, moguće u sprezi sa našim genima, povećava rizik od razvoja kratkovidosti. Autori ovog teksta, sa drugim naučnicima širom sveta, intenzivno rade na tome.


Prevod teksta Krisa Hamonda i Keti Vilijam sa Kings koledža u Londonu koji je objavljen u The Conversation.