Početna Magazin Godine Društvo Kodokuši (usamljena smrt) – japanski pojam koji ne bi trebalo da se odomaći kod nas

Kodokuši (usamljena smrt) – japanski pojam koji ne bi trebalo da se odomaći kod nas

Kodokuši (usamljena smrt) – japanski pojam koji ne bi trebalo da se odomaći kod nas

Kodokuši znači „usamljena smrt“. Ljudi koji su deo priče o kodokušiju jesu ljudi koji su osećali toliku usamljenost, da su u jednom momentu odustali od života.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Ilustracija: Deo slike Davida de Agostinija

Pišemo često o usamljenosti i izolovanosti starijih ljudi jer je ovo problem koji će biti sve izraženiji ukoliko ne promenimo nešto u sopstvenom društvu.

Pišemo često o životu i problemima starih u Japanu jer je Japan jedna od nacija koja stari ubrzano, ali i zato jer se na iskustvu Japana može učiti.

U ovom tekstu vas upoznajemo sa japanskim pojmom kodokuši zato što se nadamo da ćemo izbeći potrebu za njegovim usvajanjem ili za pronalaženjem adekvatnog prevoda u srpskom jeziku.

Kodokuši znači „usamljena smrt“. Kažu da svi umiremo sami, ali ljudi koji su deo priče o kodokušiju jesu ljudi koji su živeli u tolikoj izolaciji i koji su osećali toliku usamljenost, da su u jednom momentu odustali od života.

Različiti su tačni (zvanični) uzroci smrti kod ovih ljudi, ali je zajedničko svima da, dugo nakon časa smrti, njihova tela nisu otkrivena. Radi se o nedeljama, pa čak i mesecima.

Ovaj fenomen je dobio ime ranih 80-ih godina XX veka, ali se smatra da je od Velikog zemljotresa Hanšin 1995. godine, kada su hiljade starijih Japanaca preseljeni u privremeni smeštaj, on postao široko rasprostranjen.

Ne zna se i teško je utvrditi tačno koliko smrtnih slučajeva spada u kodokuši, ali je zabrinjavajuće to što njihov broj evidentno raste. Japanska nacionalna radiotelevizijska mreža izvestila je da je 2009. godine bilo 32.000 slučajeva kodokušija.

Ovi ljudi izgube kontakt sa društvom, izoluju se, zapuste higijenu, postanu depresivni i na kraju prestanu i da jedu. Neki od njih se smrznu tokom zime jer ne mogu da priušte grejanje, a suviše su ponosni da traže pomoć. Neki jednostavno umru usled postojećeg zdravstvenog problema koji se ne leči.

To su ljudi od 50 do 70 godina i većinom su muškarci. Za razliku od žena, muškarcima je izgleda teže da se ponovo uklope u zajednicu kada žive sami. Sa druge strane, nije reč o baš najstarijem delu stanovništva.

Reč je uglavnom o muškarcima starije generacije koji su bili radno aktivni u doba japanskog ekonomskog buma. Oni su ceo svoj život posvetili poslu, žrtvujući sve druge aspekte života, pa i porodicu. Nakon usporavanja japanske privrede tokom 90-ih godina XX veka, oni su ili prelazili na slabije plaćene poslove, ili su se vremenom penzionisali.

Ostavši bez posla koji im je bio sve, izgubivši status, gubili su i osećaj identiteta. Ti ljudi se onda povlače u sebe, klone se zajednice, izbegavaju kontakt. Umiru bez volje za životom, a njihova tela najčešće ne otkrivaju rođaci ili bliske osobe, jer ih i nema u njihovim životima, već razni službenici ili stanodavci.

Ovaj fenomen je toliko rasprostranjen u Japanu da već postoji i relativno razvijena branša onih koji čiste stambeni prostor u kome je pronađen kodokuši. Ovi profesionalci sortiraju lične stvari preminule osobe. Vrednosti se daju rođacima ili, ako oni ne postoje, prodaju, a deo se spaljuje.

Kompletno se čisti prostor koji je uglavnom veoma zagađen, a pomoću raznih hemikalija neutrališu se neprijatni mirisi. Ovo rade čitavi timovi ljudi, a čišćenje traje makar ceo dan, a često i čitavu sedmicu.

Dešava se da ovi timovi budu pozvani i da počiste nakon kodokuši slučaja mlađe osobe. U Japanu, mlade osobe koje se potpuno povlače od sveta nazivaju hikikomori („zatvoren u svoj svet“). U ekstremnim slučajevima, i hikikomori može da dovede do kodokušija. Ipak, ovaj fenomen se uglavnom vezuje za starije.

Pre nego što pomislite da se svašta dešava u Japanu što kod nas ne može ni da se zamisli, podsećamo na onu priču da svaki drugi Japanac nosi dioptrijske naočare ne zato što Japanci slabije vide od Balkanaca, već zato što su, za razliku od nas, oni svesni svog problema i rešavaju ga.

Tako je i sa fenomenom kodokušija. Oni su još pre 30-ak godina primetili problem. Tada on nije bio razvijeniji nego kod nas trenutno. Treba učiti na njihovom primeru i tražiti rešenje, a ne žmuriti pred rastućim problemom.

Iako se zalažemo za razvitak tzv. srebrne ekonomije, zaista mislimo da bi trebalo da izbegnemo pojavu specijalizovanih zanimanja kao što je čistač prostora nakon „usamljene smrti“.

Izvori: Wikipedia, The New York Times, Quarz, Japan Realm, Roads & Kingdoms