Početna Magazin Godine Kako nam bigl može pomoći u borbi sa Alchajmerom?

Kako nam bigl može pomoći u borbi sa Alchajmerom?

Kako nam bigl može pomoći u borbi sa Alchajmerom?

Psi nas mogu mnogo naučiti o starenju. Kako stare, kod nekih pasa se javljaju problemi sa učenjem i pamćenjem, baš kao kod nas, ljudi.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Na fotografijama: Oskar, beogradski bigl, ljubimac Gordane Kokotović

Kao što je slučaj i sa ljudima, ni kod pasa se neće svakom vremenom pogoršati funkcije. Zaista, neki stari psi ostaju bistri i sposobni da uče baš kao i mlađi psi, iako mogu biti sporiji u postizanju visokog nivoa performansi.

Kada stariji pas ima kognitivne probleme, mi ih možemo doživeti kao promene u ponašanju što se može negativno odraziti na odnos između vlasnika i ljubimca. Na primer, stari pas sa kognitivnim problemima može da zaboravi da signalizira da želi da ide napolje, može biti budan cele noći i spavati danju, ili može imati problema sa prepoznavanjem ljudi i drugih životinja u domu u kome živi.

Ovo podseća na osobu sa Alchajmerovom bolešću koja može imati teškoće u komunikaciji, poremećene cikluse budnosti i spavanja i problema u pamćenju članova porodice i prijatelja.

Kada ostareli psi pokazuju znake kognitivnih promena koje nisu izazvane drugim sistemskim bolestima, one su onda u vezi sa promenama u mozgu koje su zapanjujuće slične onima koje se javljaju kod ljudi. Na primer, kod starijih pasa razvijaju se senilni plakovi u mozgu koji su obrazovani od proteina koji je identičan onom koji proizvode ljudi. Ovaj protein, nazvan beta-amiloid, toksičan je za ćelije u mozgu.

Za razliku od miševa i pacova, kod starijih pasa se prirodno razvija značajna patologija mozga kao kod ljudi. Na ovaj način, psi koji stare mogu podsećati na ljude koji stare na prirodniji i stvarniji način nego što je to slučaj sa miševima sa genetskim mutacijama.

Većina istraživanja koja se bave lečenjem Alchajmerove bolesti koristi miševe koji su genetski modifikovani tako da proizvode ljudske proteine sa mutacijama. Ali ove mutacije su obično prisutne kod manje od pet odsto ljudi sa Alchajmerovom bolešću. Ovo ograničenje može otežati primenu onih prednosti lečenja koje su otkrivene tokom testova na miševima.

Međutim, kod pasa se prirodno mogu razviti promene u mozgu koje veoma podsećaju na Alchajmerovu bolest. Pored amiloidnih plakova, i u mozgu pasa kao i u ljudskom mozgu, može doći do promena u krvnim sudovima mozga, skupljanja oštećenih proteina i gubitaka u ćelijama, kao i gubljenja hemijskih supstanci koje podržavaju moždane ćelije.

Ove promene mogu da se zaustave zahvaljujući promenama u načinu života. Ima mnogo dokaza o tome kako naš način života može dobro ili loše uticati na naše starenje.

Hrana koju jedemo može imati ogroman doprinos načinu na koji naš mozak stari. Na primer, nekoliko istraživanja sa ljudima pokazalo je da su ishrana bogata antioksidantima (koja uključuje mnogo voća i povrća) i mediteranski način ishrane povezani sa zdravijim starenjem mozga.

Fizičke aktivnosti i dobro kardiovaskularno zdravlje izgleda da su takođe povezani sa smanjenim rizikom od razvijanja Alchajmerove bolesti i cerebrovaskularnih oboljenja koja prouzrokuju demenciju.

Održavanje mozga aktivnim i njegovo naprezanje pomoću mozgalica i aktivnog društvenog života, dovodi se u vezu sa boljim pamćenjem i manjim rizikom od bolesti, a istraživanja sa ljudima koja su u toku, sistematski mere efekte.

Psi bi mogli mnogo da nam pomognu u razumevanju kako činioci načina života pomažu našem mozgu dok starimo.

beogradski bigl Oskar 2 pas životinjaLaboratorija dr Elizabet Hed prvobitno je počela da proučava bigle ranih 90-ih godina XX veka pošto su želeli da razviju lek za lečenje „pseće demencije“. Istraživanje je sprovođeno na osnovu opservacija vlasnika o promenama u ponašanju njihovih ostarelih pasa.

U to vreme, malo se znalo o promenama u učenju i pamćenju kod starijih pasa (bigli stariji od osam godina), te su prva istraživanja dr Hed bila usmerena na otkrivanje načina da se sistematski izmere ove promene.

Prvi korak ka tome bio je da se psi nauče da posmatraju različite predmete (npr. lego kocku ili igračku kamion) i da nauče da je u jednom od njih uvek sakrivena poslastica. Kada su istraživači menjali predmet u kome je poslastica, stariji psi su nastavljali da biraju pogrešan predmet. Mlađi psi su se veoma brzo prebacili na novi.

Ukupno, stariji psi su pravili mnogo više grešaka dok nisu naučili. Međutim, ono što je zanimljivo jeste da nisu svi stariji psi imali kognitivno oštećenje.

Druga grupa starijih pasa je pokazala značajno slabljenje sposobnosti pamćenja informacije, dok su neki pokazali da se promenom njihovog ponašanja može menjati i njihova sposobnost.

Ovo je veoma slično ljudima. Ne stare svi na isti način – neki ljudi ostaju bistri tokom starosti.

Nakon merenja promena u učenju i pamćenju kod pasa, sledeće što je tim dr Elizabet Hed istraživao bile su promene u mozgu koje su najčvršće povezane sa ovim kognitivnim gubicima. Zaključili su da su senilni plakovi u mozgu starijih pasa bili najčešći kod životinja koje su imale probleme u učenju i pamćenju.

U novijim istraživanjima, ovi naučnici su tražili načine da poprave zdravlje mozga starijih pasa uz nadu da će ovaj pristup moći da se prevede i na zdravo starenje kod ljudi. Na primer, u nekoliko istraživanja starenja kod bigla, naučnici su otkrili da ishrana bogata antioksidantima, što uključuje i vitamine E i C, i najvažnije – voće i povrće, može dovesti do divnih benefita vezanih za sposobnost učenja i pamćenja koja se može održati godinama.

Primera radi, psi koji su imali problema da zapamte gde su videli poslasticu (ovo je primer prostorne memorije), pokazali su značajan napredak u pamćenju tokom vremena. Takođe, stariji psi su pokazali brz napredak u sposobnosti da promene ponašanje kada su se menjala pravila u zadatku koji su učili (primer poboljšane izvršne funkcije).

Pored toga, omogućavanje fizičkih aktivnosti, bogatog društvenog života i mozgalice (kao u primeru igre sa sakrivanjem poslastice), može značajno da popravi njihove kognitivne sposobnosti.

Ako uzmemo u obzir ove činioce, možda ćemo moći da razvijemo strategije i promenimo način života na način koji bi bio dobar za obe vrste. Fizička vežba, socijalna interakcija, učenje novih veštinaučestvovanje u istim aktivnostima sa našim ostarelim ljubimcima, imaće dvostruku korist: i za njih i za nas.


Elizabet Hed je docent na Sanders Braun centru za starenje na Univerzitetu u Kentakiju. Ona proučava starenje kod pasa u nadi da će doći i do boljeg razumevanja Alchajmerove bolesti kod čoveka. Tekst je preuzet sa sajta The Conversation.


Mogu vas zanimati i tekstovi: