Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Jelena (Beograd): Sećanje na jednu neverovatnu zemlju

Jelena (Beograd): Sećanje na jednu neverovatnu zemlju

Jelena (Beograd): Sećanje na jednu neverovatnu zemlju

Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

FotografijaEmerson R. Zamprogno, Maču Pikču

Kada sam pre skoro pola veka bila prinuđena da se odreknem onoga što je životni cilj svake žene, pokušala sam da pronađem novi smisao u životu kako bih opravdala svoje bitisanje.

Kako sam od rane mladosti volela da upoznajem različite kulture i veroispovesti i uvidela da se kod mnogih „istorija ponavlja“ ali u različitim periodima i civilizacijama, želela sam da saznam po čemu smo to bili slični.

I zbog toga sam za novu životnu preokupaciji odabrala putovanja.

Danas, posle 45 godina putovanja po skoro svim kontinentima, došla sam do kako neočekivanih, tako i zapanjujućih saznanja.

Ljudi većinom putuju tamo gde će im povoljna klima i izuzetne prirodne lepote pružiti odmor i opuštanje.
Neki se dive najnovijim čudima tehnike i tehnologije, a neki istoriji i tradiciji zemalja koje posećuju. Jedine od zemalja koje zadovoljavaju sve prethodno navedeno su zemlje Srednje i Latinske Amerike jer:
– obiluju retkim prirodnim lepotama koje, zavisno od konfiguracije zemljišta, mogu da deluju ili relaksirajuće ili zastrašujuće,
– prepune su i neočekivanih „rukotvorina“ elemenata prirode,
– a što se tiče tzv. civilizacijskih dostignuća od pre hiljadu i više godina pre Hrista urađenih, pretpostavlja se, pomoću „štapa i kanapa“, kako se kod nas kaže, čija monumentalnost zapanjuje, kao i njihova neuništivost do danas.

Jedna od zemalja koja poseduje apsolutno sve prethodno navedeno je Peru. Peru je treća po veličini zemlja Latinske Amerike, posle Brazila i Argentine.

Neobičnost i različitosti ove zemlje u odnosu na sve ostale u svetu su posledice konfiguracije tla i različitosti klimatskih uslova usled različitih geografskih zona. Naime, kroz Peru se od severa do juga prostire planinski masiv Anda čija visina varira od 80m nadmorske visine do 4.800m!

Andi dele Peru na tri oblasti i to:
– suv priobalni pojas uz Tihi okean,
– oblast po kojoj su, kao razbacani, vrhovi Anda, sa malim udolinama i
– džunglu Amazona.

Kako su vrhovi Anda različite visine, svaka oblast ima svoje specifičnosti. Najinteresantnije i najneverovatnije su visine od 4.100-4.800m kako zbog ekonomskog razvoja, tako zbog jednog od svetskih čuda, Maču Pikčua. Klima na tim visinama je povoljna za uzgoj životinja iz porodice kamila kao što su:
– lame koje se koriste kao tovarne životinje,
– alpake i vikunje od čijeg se krzna dobija najfinija vuna koja iako je laka kao pero predstavlja predivan izvor toplote.

Razne vrste ptica od kojih je najveća i najvažnija prica kondor koji se smatra svetom pticom, sa njegovim izgledom opasne grabljivice i priličnom veličinom upoznali smo se na ulazu u jedno svetilište – pećinu prilikom silaska sa planine.

I kod te pećine sam se susrela sa jednom neobičnošću koju sam kasnije videla na amajliji koju sam kupila. Naime, do podesta sa ucrtanim kondorom su vodila tri stepenika, a visina podesta nije bila velika. Amajlija koju sam kupila je imala šestougaoni obliku, ali su na svakoj strani bila naznačena po tri stepenika različite visine.

I na kraju, moram da napomenem da smo i mi, turisti, u dva maha, istrpeli negativno delovanje razređenog vazduha jer nas na to niko nije upozorio. Na trgu, od aerodroma do hotela svi smo se čudno i malaksalo osećali i pitali smo se šta nam se dešava. Po dolasku u hotel, nalili smo se pošteno čaja koji nas je dočekao kao dobrodošlica i ubrzo smo se preporodili. Na naše insistiranje da saznamo koju vrstu čaja smo pili, jedva smo dobili odgovor – od koke?!

Sledeća dogodovština na istu temu nam se desila kada nas je autobus, radi razgledanja jednog izuzetnog svetilišta, odveo na velike visine. Po izlasku iz autobusa, nas nekoliko se onesvestilo zbog nedostataka kiseonika zbog čega su nas vratili u autobus i davali nam kiseonik.

Tu epizodu sam zaboravila istoga momenta kada smo stigli pred svetilište jer se isto sastojalo iz tri dela – podzemnog, nadzemnog i dela za bogove (sudije?), sve urađeno iz kamena, pa čak i sto za suđenje bogova je bio isklesan kao pravi sto!

Ako bih pokušala da opišem neverovatne kulturno-istorijske spomenike, ispala bi lepa knjižica! Zbog toga ću se osvrnuti samo na par činjenica kojima ću pokušati da objasnim zbog čega je ono šta smo videli neverovatno, neviđeno i zadivljujuće imajući u vidu vreme i uslove nastanka.

Kao prvo – sva ta kulturno-umetnička dela se po načinu i vremenu nastanka mogu podeliti u dve grupe. Prvoj grupi pripradaju dela nastala hiljadama godina pre Hrista koja su prvenstveno dela nastala pod uticajem prirode. Na primer, na priobalnom pojasu su hladne vode Tihog okeana, uz pomoć vetrova i peska, formirale nešto nalik katedrali, kandelabru, itd.

Sledeća kultura je ostavila za sobom skulpture od peska. Od dolaska Inka, koji su se pojavili pre Hrista i bitisali na tom tlu, sve do najezde osvajača sa zapada, pojavile su se velelepne „građevine“ od stena ogromnih dimenzija, a stene od oko jedne tone, naslagane jedne preko drugih u visini oko dva-tri metra, a dužine na desetine metara! I ti zidovi stoje do danas i ako između gromada nema nikakvog veziva.

Ili, na jednoj livadi postoje, jedan blizu drugog, dva ogromna kružna, plitka udubljenja sa ovalnim ivicama. Udubljenja su dubine oko 10cm, ali kako se dubina povećava, prečnik krugova se smanjuje. Pretpostavke o nameni ovih neverovatnih rukotvorina su još uvek mnogobrojne.

I na kraju, na putu za najčuveniji vrh Anda – Maču Pikču koji se smatra jednim od svetskih čuda, postoji tzv. Sveta dolina koja, po tvrdnjama tadašnjih astronoma i sveštenika, predstavlja projekciju Mlečnog puta i na kojoj su živeli sveti simboli Inka – lama, kondor, itd. Ustari, kako se na tom području kondenzuje velika energija koja deluje životvorno, to je poslužilo Inkama da dolinu proglase magičnom.

Arheološki kompleks Maču Pikčuje bio sveti grad verovatno nastanjen plemstvom i sveštenstvom. Sastoji se iz dva dela od kojih je jedan poljoprivredni, a čine ga uzane terase uklesane jedna iznad druge duž celog brda i urbanog dela koji je odvojen od poljoprivrednog ozidanim tunelom. Tunel je tako projektovan da prvi sunčevi zraci osvetljavaju ulaz u urbani deo.

U delu grada koji se nalazi na vrhu brda još uvek postoje ulice, polusrušene, a neuništene zgrade i glavni trg na čijem levom kraju postoji ogromna piramida.

Pitam se da li sam sa ovako detaljnim opisivanjem preterala? Kao opravdanje mogu da kažem da su oduvek i svuda postojali izuzetno hrabri i vispreni ljudi koji su se trudili da nemoguće životne uslove pretvore u podnošljivije, kako bi budućim generacijama obezbedili lakši i srećniji život. A te, današnje generacije, svesne svoje tradicije i ponosne na svoje pretke, našavši se takođe u teškim životnim problemima, ponosno ćutke podnose svoj bol i bore se, natčovečanskim naporima da svojima i sebi obezbede preživljavanje.

Kao dokaz za ove moje reči ispričaću jednu dirljivu priču koja, po meni, predstavlja odu ponosu, upornosti i izdržljivosti Peruanaca u borbi za preživljavanje.

Jednoga dana, dok smo čekali autobus da nas odveze u nove avanture, pojavila se grupa mladića koji su u rukama držali uobičajene suvenire. Među njima je bio i jedan dečak od šetnaestak godina sa rancem u rukama. Pogledala sam u dečaka, pitajući se šta ima u rancu i on mi je tek tada prišao i izvadio malu oslikanu tikvicu koja se na tom kontinentu koristi kao muzički instrument. Na tikvici su bili oslikani bitni elementi života, kao sunce i mesec, koji su za njih bogovi. Kada sam čula cenu, koja je za tu zemlju bila neobično visoka, shvatila sam da ju je oslikao umetnik i kazala sam da hoću da kupim tikvicu. Dečakovo lice je za trenutak ozario osmeh, ali kako je tog momenta stigao autobus, vratila sam tikvicu, rekavši dečaku da ću je kupiti kad se vratim. Dečak je samo sagao glavu, a mi smo pošli.

Čim se autobus udaljio od hotela, neko od putnika je primetio da dečak trči za autobusom. I tako je dečak pretrčao 20km da ne bi izgubio kupca, a pri svakom stajanju autobusa, bio je nevidljiv. Kada smo se vratili pred hotel, sačekala sam dečaka i pružila sam odmah novac. Nisam smela da ga pogledam, zbog suza u očima, jer sam se bojala da ga sažaljevam, što bi mu teško palo. Tikvice je kupilo još nekoliko putnica koje je potreslo dečakovo požrtvovanje iako iskreno verujem da nisu znale čemu takve tikvice služe i gde bi ih držale.

Jelena Vasiljev, Beograd


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“