Početna Magazin Godine Društvo Izbori 21. veka ne mogu bez ikona Hladnog rata – Dokle?

Izbori 21. veka ne mogu bez ikona Hladnog rata – Dokle?

Izbori 21. veka ne mogu bez ikona Hladnog rata – Dokle?

Još jedna predizborna trka u SAD ne može da prođe bez ikona američke (spoljne) politike. Henri Kisindžer, Zbignjev Bžežinski i Medlin Olbrajt, njihove izjave i podrške kandidatima, i dalje su mamac za medije, kao i pre 50 i više godina. Da li smo od 21. veka očekivali da ga i dalje kroje ko-autori Hladnog rata? Gde je granica između kontinuiteta i iskustva, i potpunog odsustva ideja i integriteta novih generacija?

Foto iznad: Naslovna stranica magazina Life iz vremena Drugog svetskog rata kada su američki vojnici kući slali suvenire u vidu posmrtnih ostataka japanskih vojnika – Devojka piše pismo vereniku na frontu i zahvaljuje se za poklon (više o ovoj temi na linku)

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Sa jedne strane, kandidati i demokrata i republikanaca prešli su šestu deceniju, a sa druge, i oni su „deca“, naročito u uspoređenju sa Kisindžerom i Bžežinskim koji još od 1960-ih godina imaju veliki uticaj na američku spoljnu i unutrašnju politiku.

Ipak, obojca su na zvaničnim funkcijama bili aktuelniji pod predsednicima kao što su Džon Kenedi, Džimi Karter, Lindon Džonson. U tim decenijama američka spoljna politika bila je u jeku hladnog rata sa Sovjetskim savezom i za njihova imena vezuju se afere, ratovi, pučevi, od Vijetnama do Kube, od Gvatemale do Avganistana (onog iz 1979).

Obojca su bili veoma aktivni i na poslednjim izborima (2008, 2012), kada je Obama osvajao svoja dva mandata, a i sada ih konzervativni deo Amerike vidi kao autoritet, bez obzira da li su demokrate ili republikanci.

Medlin Olbrajt domaćoj publici ne treba posebno predstavljati. Ono što je novo za nju jeste još jedna čuvena izjava koja je naišla na osudu (iole razumnog) dela javnosti da: „postoji poseban krug pakla za žene koje ne podržavaju kandidaturu Hilari Klinton“ u aktuelnoj izbornoj trci.

Čudnovato pozivanje na pakao od strane osobe koja je sa očitim ličnim zadovoljstvom i ushićenjem zagovarala i sprovodila bombardovanje SR Jugoslavije (naročito Srbije koja ju je primila kao dete-izbeglicu tokom Drugog svetskog rata). U svetu je poznata i po intervjuu iz 1996. godine, u ulozi američkog ambasadora u SAD, u kom je, upitana za sankcije Iraku i podatak da je zbog sankcija u toj zemlji umrlo oko pola miliona dece, „više nego u Hirošimi“, odgovorila: „Bio je to težak izbor, ali cena, mislimo, da je vredelo“.

Uzgred, po svim anketama primećeno je da mahom starije žene naginju ka Hilari sa nadom da će Amerika dobiti ženu na čelu države prvi put u istoriji, dok je mlađim ženama od toga važnija sama politika, odnosno poruke koje kandidati šalju biračima. U tom smislu, i Berni Sanders ima njihovu veliku podršku.

Ono što još povezuje ove tri figure, osim relativno sličnih nazora (posmatrano iz zemalja kojima su se svo troje „bavili“), i višedecenijskoj, čak poluvekovnog iskustva u vrhu politike zemlje koja je u tom trenutku bila ubedljivo najmoćnija na planeti, jeste i to što niko od njih nije rođen u SAD. Bžežinski je rođen u poljskoj Varšavi 1928. godine, Kisindžer u Firtu u Nemačkoj 1923. godine, Olbrajtova u Smičovu u tadašnjoj Čehoslovačkoj, 1937. godine (rođena kao Marie Jana Korbelová).

Zašto ovo pišemo? Zato što je zanimljivo to da je 21. vek već zašao duboko u drugu deceniju, da će izabrani kandidat biti predsednik i dalje veoma moćne svetske države – bar do 2022. godine, što znači da će već početi i treća decenija 21. veka.

Da li smo zaista, onih 1960-ih ili 1970-ih, kada je svet bar u dva tri navrata bio pred nuklearnim ratom, između ostalog, zahvaljujući i ovakvim ljudima, da li smo tada verovali da će i generacije naših unuka slušati o istim imenima, i da će i generacijama naših unuka oni krojiti svet, na ovaj ili onaj način?

Sa jedne strane, kontinuitet je u politici važan, ali sa druge – kontinuitet čega? Hladnoratovskog razmišljanja? Kontinuitet zakona sile? Koje su to vredne ideje koje ovakvi ljudi donose u izbore neke države? Ili će neko reći da donose „energiju“? Ili prosto treba da podstaknu starije glasače da se sete „slavnih“ dana Amerike kada je politika intervencionizma tek počinjala da biva u modi, i kada su izmišljeni ratovi koji to nisu, nego su odjednom počeli da dobijaju eufemizme pa reč „rat“ jedva da se i pominje a zemlje, teritorije okupirane, naftna polja zauzeta, gradovi razoreni.

Ali, ako se izborna trka ovako važne države sveta, vodi tako da se i dalje priželjkuje podrška političkih likova iz decenija posle Drugog svetskog rata, i da se ona smatra toliko važnom, šta je to što se nudi mladima? Sredovečnim? Danas su u četvrtoj deceniji pripadnici milenijumske generacije koji su tek bili rođeni u vreme kad su pomenuta dvojica od ovog trojca bili na zvaničnim funkcijama. U četvrtoj deceniji!

I na kraju, ako je ovo trend u državi prema kojoj domaći političari, bar njih četiri od pet, imaju idolopokloničko držanje, zašto je onda u Srbiji neprekidna mantra o „vraćanju u prošlost“, „diskontinuitet ovakve politike“, „okrenutost budućnosti“, itd?

Koliko smo se možemo setiti političara u Srbiji koji bi, makar generacijski mogli da se uporede sa pomenutim trojcem? Koliko će vremena još proći pre nego što se i ovde ustanove neki autoriteti, za bilo koju političku opciju? Da li to znači zrelu demokratiju? Da li zrele demokratije može biti u zemlji gde ju je pomenuti trojac uvodio? Da li se osećamo da kao glasači, kao narod, u svojoj državi imamo više prava glasa danas ili onda kad „demokratije nije bilo“? Ako se osećamo da danas imamo više kontrole, da li smo saglasi sa odlukom Srbije da pusti NATO potpuno u svoje granice, u svoje kasarne, u svoje arhive, u svoju proizvodnju? Ako nismo saglasni, kada smo pitani da li želimo NATO ovde? Ako nismo pitani kakva je to demokratija?

Napomena: Priča o neplaćanju poreza za NATO misije, kancelarije i zaposlene u Srbiji nije tema sama po sebi jer spada u standarde međunarodne diplomatije. Ali jeste tema da li želimo toliko bliske „diplomatske“ odnose sa organizacijom koja deluje samostalno, van međunarodnih pravnih normi, po sili (sopstvenih) interesa i ciljeva?

Možda u ovom krugu pitanja leži i odgovor o tome zašto je pomenuti trojac i dalje tema u američkim medijima. On je učestvovao i direktno kreirao niz ovakvih demokratija kao što je naša: u kojoj se pitamo ko će gde da sedi, ali se ne pitamo ništa više, pa ko kod da sedi – isto nam se piše.

Ne znamo. Ovo samo razmišljamo naglas, iz dosade domaće „političke“ scene.