Insitiranje na unucima nije kapric starijih ljudi, već iskonska potreba

Naučnici imaju objašnjenje za ljudsku potrebu za unucima koju nazivaju Hipoteza bake. To je pomoglo jednoj novinarki da sebi i svojoj porodici objasni ono što je osećala kao iskonsku potrebu svog trećeg doba – potrebu da ponovo drži bebu u naručju.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Sve veći broj baka i deka u Americi odlučuje da svoje dane posveti čuvanju unuka. Ovaj trend američkih bejbibumera, opšte je mesto u porodičnim pričama na ovim našim balkanskim prostorima – ovde je to tradicija koja traje.

Međutim, ono što je zajedničko i Americi i Balkanu jeste da mlađi naraštaji ne shvataju insistiranje starijih da im se podare unuci. Ovo insistiranje ima naučnu osnovu. O tome na svom blogu Cusp piše Robin Maranc Henig.

Biolozi imaju objašnjenje za ljudsku potrebu za unucima koju nazivaju Hipoteza bake (Hipoteza o baki). Ovu hipotezu je prvi put iznela Kristen Houks sa Univerziteta Juta, baveći se misterijom zašto je menopauza evolvirala.

Prema objašnjenju Houksove, kada bi bake, naročito bake sa majčine strane, bile prisutne tokom detinjstva, verovatnoća preživljavanja kod dece se povećavala. To predstavlja prednost prilagođavanja kod žena koje su živele nakon svog produktivnog ciklusa, te su one onda taj svoj gen za dugovečnost prenosile na generaciju svojih unuka.

Natali Ejdžijer je ovu hipotezu sažela 1997. godine:

„Kada je mlada žena opterećena dojenjem i ne može da se stara o svojoj porodici, ona traži podršku, ali ne od svog partnera, već od starije ženske srodnice – od svoje majke, tetke, starije rođake. Baka ili zamena za baku jeste ta koja obezbeđuje sigurnost ostaloj deci, baka je ta koja ih drži u životu. Ona nije osećanje, ona je preduslov.

Živopisan prikaz koristi koju deca imaju od baka dali su britanski antropolozi predvođeni Rutom Mejs i Rebekom Sir. One su proučavale porodice iz ruralne Gambije u periodu od 1950. do 1974. godine. Obratile su pažnju na stopu preživljavanja male dece – dece u uzrastu kada su dovoljno velika da više ne sisaju, ali još nedovoljno snažna da mogu da opstanu sama.

Prisustvo ili odustvo oca nije imalo nikakvog uticaja na to da li će dete preživeti. Ono što je bilo važno jeste da li je postojala baka, i to majčina, a ne očeva majka. Mala deca koja su imala baku po majci imala su dvostruko veću šansu da prežive od one koja je nisu imala.

Robin Maranc Henig zaključuje da je bakama nekada bilo lakše da pružaju pomoć. Jednostavno, deca su se najčešće rađala do 25 godine, pa su ljudi postajali bake i deke u svojim 50-im kada su uglavnom bili sasvim fizički sposobni da pomognu svojoj deci oko njihove dece. Najčešće su mogli i da isprate školovanje svojih unuka, a poneki su dočekivali i praunuke. Tako su bake i deke imali značajnu ulogu u odgajanju i vaspitanju svojih unuka.

Iako je sama Robin rodila svoje ćerke do 30. godine, kako je vreme prolazilo, tako se ona plašila da joj one neće pružiti zadovoljstvo da postane baka. Prvi put u životu je zavisila od tuđeg rasporeda. Ona je sve uradila na vreme, zašto njene ćerke oklevaju?

Njena mrzovolja, piše, prenela se na čitavu tu generaciju: Zašto mlade žene današnjice misle da imaju sve vreme ovoga sveta da donesu odluku o rađanju dece? Zar nisu svesne da ako uskrate svojoj deci aktivne bake i deke, bake i deke koji mogu biti uključeni u njihov život, da im time uskraćuju nešto veoma važno?

Zato se Robin uvek dopadala Hipoteza bake – ona je davala naučno objašnjenje njene biološke, iskonske potrebe da ponovo ima bebu u svom životu, da drži zamotuljak savršenog, čistog potencijala, zadivljujućeg u svojoj neprepoznatljivosti. Ovog puta bi to bilo uživanje bez straha koji sa sobom nosi majčinstvo.

Robin je prestala da gunđa pošto je njena mlađa ćerka juna 2015. godine rodila devojčicu, unuku kojoj će se Robin i njen muž posvećivati predano iako još uvek oboje rade.