Gordana (Niš): Uranak

Gordana (Niš): Uranak

Priča sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih u kategoriji „Najbolja ženska putopisna priča“

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Bojan Radak, „Pogled sa Babinog zuba“

Mali tračak svetlosti provlači se kroz platno na prozoru i nagoveštava skoro svanuće. U maloj, tek izgrađenoj kući, u prizemnoj prostoriji miriše na malter, kreč i pečenu papriku. U ležaju nasuprot prozoru promeškolji se sredovečna žena, još snena protegnu i stavi dlanove ispod glave da još malo u toploti postelje produži dremež.

Petlovi iz susedstva učestaše. Ona polako ustade i u noćnoj odori otvori od dasaka iskovana vrata. Hladan svež vazduh, pun jutarnjeg mirisa, ispuni joj pluća. Načini nekoliko koraka do česme, opra ruke i lice, pa se pomoli za zdravlje i zahvali gospodu za još jednu preživljenu noć. U još uvek neprovetrenoj prostoriji, obuče trenericu, obu patike koje je njen unuk nadrastao, sa stolice uze unukin stari školski ranac u koji beše još od večeri pripremila sendvič i flašu za vodu. Zabaci ranac na rame i zatvori vrata.

Uz dovratak je čekala verna pratilja, lepo uglačana drenova tojaga koju je neko tokom zime ostavio uz stablo kruške kaluđerke u avliji. Nosila ju je uvek sa sobom kad je odlazila van naselja i u šali govorila da je to njeno “hladno oružje” i drugar.

Kod kapije zastade i pogleda u nebo. Krupnije zvezde su već gubile treperav sjaj, a najstidljivija među njima zasija jače i šmugnu negde u dubinu svemira. Na horizontu, prema istoku, nadolazeći dan je ispisao svetlu liniju. Izvlačio je ostatke noći iz nižih delova i podizao ih visoko do tamnih oblaka prema zapadu čiji su se skuti lenjo vukli uz planinske kose, vrbake i tipoljake pored velike Vilinske reke.

Nju beše prema severu pritisnuo potok koji je dolazio iz gorostasne planine sa južne strane. Nemiran, nestalan i često bučan, nosio je sa sobom sve hirove planine pa su ga meštani zvali Besnulja. Proticao je nadomak njene kuće.

Zastade na mostu koji je povezivao obale ovog potoka. Po količini vode, imao je već veličinu reke. Po izgledu neba, znala je da će dan biti vedar, topao i prijatan, kao stvoren za pešačenje do odredišta, do cilja koji je sebi postavila i odredila poslednjih dana življenja i rada u susednom gradu.

Sa leve strane puta još uvek su stajale oronule zidine ribnjaka koji tu beše ozidao između dva rata ondašnji sveštenik. Vodom je snabdevan iz vodenične vade u kojoj su mlevene žitarice za potrebe parohije na crkvenom imanju. Pored zidina u udubljenju, nabujala reka je uvek ostavljala deo crvene muljevite vode u kojoj je vrilo od riba skrajnutih ispred nabujale besne matice posle letnjih pljuskova. Onda bi, po povlačenju matice, bosonoga dečurlija iz naselja skupljala ribu u muljevitom jezercu i sva nakvašena trčala do kuće gde su majke već pripremile suvu odeću i toplu vodu. Tog dana, porodica bi se gostila prženom i pečenom ribom.

Dalje od ribnjaka, rasla su stabla različitih vrsta voća. Među njima je bila i kajsija čije su zelene plodove deca redovno krala. Crkva je, na prednjem delu, kod ulaza, imala visoki zvonik. Sveštenik je dozvoljavao deci da se, posle čišćenja crkve, penju do zvona uz uslov da nikako ne diraju uže kojim je pokretano zvono. Po njegovom zvuku i lupnjavi, meštani su znali da li je najavljivalo liturgiju u rano praznično jutro, venčanje mladenaca ili smrt nekog od meštana. U samoj crkvi se moralo govoriti tiho i usrdno se ponašati.

Prilikom izgradnje, u porti su pohranjene kosti ratnika u platnenim torbicama. Izginuli su braneći zemlju u Prvom svetskom ratu i zato ne treba remetiti mir njihovim dušama.

Sa druge strane puta, gde su nekad bile bašte prosvetnih radnika, nalazi se mesna zajednica sa salom za pozorište, a na istom imanju, i zgrada osmogodišnje škole. Izgrađena je dobrovoljnim radom i sredstvima meštana između dva rata. Bilo je to kao zidanje Skadra. Danju su majstori zidali, a noću žandarmi rušili, sve dok uz pomoć ministarstva prosvete taj problem nije rešen. Nekad je nastavu pohađalo oko pet stotina đaka.

Na drugom delu dvorišta, pored temelja porušene jevrejske bogomolje, nalazi se pomoćna zgrada, đačka kuhinja. Prema njoj su deca za vreme odmora trčala sa šoljama i lončićima po užinu. Tetkica bi im sipala sutlijaš, a u drugu ruku tutnula zemičku, još toplu. Kao osnovcu, njeno zaduženje je bilo rad u školskoj biblioteci. Nije mogla da se sa ostalom decom igra “države” ili da preskače pavit koji su deca koristila umesto vijače.

Pažljivo kroči na višeslojni autoput na kome, u ovo rano nadolazeće jutro, ne beše vozila. Prvi sloj na starom plemenskom putu izgradili su Rimljani pre dvadeset vekova i nazvali ga VIA MILITARIS. Kada su, posle njih, ove prostore zauzeli Turci, uradili su korekciju puta i nazvali ga Carigradski drum. Po njihovom odlasku i posle Velikog rata, popločan je granitnim kockama za vreme Kraljevine Jugoslavije. U doba Socijalističke Jugoslavije, preko njih je postavljen asfalt. Za to doba nov, širok i savremen. Sada se u njegovoj blizini rađa nova trasa „Koridora 10” na kojoj su pronašli miljokaz iz doba Septima Severa i temelje ranohrišćanske bazilike istočno od naselja.

Sećanja su navirala kao na filmskom platnu dok se udaljavala od kuće. U maloj ravnici, do crkvenog konaka, nalazio se turski han. Njega su posle Drugog rata dobili od države njeni rođaci. Sada ga naslednici oglasiše na prodaju. Nedaleko odatle, put se račva na tri strane. Zastade ispred trafo-stanice.

Tu beše i česma snabdevana vodom iz rimskog, a kasnije i turskog vodovoda. Nekad je sa ostalom decom dolazila ovde po vodu u rano đurđevdansko jutro da se umiva. Nevoljnoj i pospanoj, govorili su da, ako to učini, cele godine će biti zdrava i čila. U poznim godinama je saznala da su tu Turci sudili raji i hajducima odsecanjem glava i nabijanjem na kolac. Razlog je bio malobrojnost raje posle kuge i nepokornost zbog harača.

Ako produži pravo, morala bi da prođe pored kuće od kovanica koja je nekada bila njena. U njoj je provela dane ranog bezbrižnog detinjstva. Za nju je vezuju mnoge uspomene. Plašila se da će nostalgija preplaviti njenu dušu. A staloženost i mir, samo uz zvuke prirode, sada su joj bili tako potrebni.

Znala je da u toj kući žive neki drugi ljudi i da pored česme, uz ogradu, nema više njenih igračaka načinjenih od polomljenih ćupova i testija u kojima je spremala pogače i pite od blata i listova trava. Bila je tu samo njena kuća iz mašte, gde je bila samo svoja i koju je ljubomorno branila od ostale dece. Dozvoljavala im je samo da koriste ljuljašku od konopca privezanu za granu obližnje jabuke.

Dok je naselje još pospano i zora počela da rudi, požuri da rimskim pravim putem izađe iz naselja. Stari put, širok i prav, već je zarastao u travu. Samo se po sredini naziru tragovi zaprežnih kola.

Zatvara oči i zamišlja prizor iz priče. Stari Filip iz planinskog sela sa svojim sinovima ovim putem tera stado od hiljadu ovaca do velikog grada da ih tamo proda. Uveče su se istim putem vratili sa punim bisagama zlata prebačenim preko sedla na konju. Koji je to kapital i koje bogatstvo bilo u to vreme?? Ej Srbijo, ej narode, ej deco naša, gde smo sada, kakvi smo i koliko nas je?!

Na severnu stranu od uzvišenja gde stoji, prostire se veliko Široko polje. Beše tu najveće jevrejsko naselje u Srbiji. Po odlasku Turaka, porušeno je i pretvoreno u oranice. Sada tu zemlju niko ne prevrće. Služi za ispašu gde meštani izgone ono malo sitne stoke sa kojom opstaju.

Iz misli je prenu zvižduk putničkog voza koji je kretao sa stanice, prvi jutarnji radnički polazak. Nekad je bio prepun radnika koji odlaze na posao u grad. Sada su samo dva vagona. Na pokojem odžaku iz seoskih kuća, izdizao se belosivi stub dima. U njima je počinjao život po ustaljenom protokolu na selu. Po suncu, a ne po satu.

Sa južne strane, pored seoskog puta je tresava obrasla trskom. Tu su nekad množio daždevnjak i krila se jata poljskih jarebica, kradljivaca grožđa iz sada napuštenih vinograda. Putari su danonoćno branili vinograde da dozrelo grožđe sačuvaju do berbe. Put je dalje vodio kroz borovu šumu do plantaže sa višnjama. Borove je kao školarac sadila sa ostalim đacima na radnim akcijama. Sada su to visoka stabla puna ptičijih gnezda. Sa proplanka se moglo čuti oglašavanje kukavica, kreje i slavuja. Sova i soko su čekali izlazak sunca.

Uveliko je svanulo kad stiže do odredišta, do utrine na kojoj je u svoj svojoj veličini i lepoti rastao visoki hrast. Smesti se uz njegovo stablo, uze iz ranca sendvič, zagrize, pa pogledom obuhvati ceo kraj. Severnu visoravan, južnu gorostasnu planinu, okolna brda već ozelenela, naselje oko hana u ravnici pa sve do istočne strane, do narandžasto-crvenog horizonta. Po ovom pobrđu je još kao osnovac čuvala porodično stado ovaca. Kao srednjoškolac zadružno za novac, a kao student je sa meštanima radila na plantaži.

Odjednom je sve stalo. Ni daška vetra, ni zujanje buba, ni poj ptica. Potpuna tišina. Na istoku je iza planine izranjala vatrena kugla i u trenutku obasjala ceo kraj. Rađalo se sunce i cela priroda je čekala njegov dolazak.

Ona zažmuri za trenutak, a onda, kao da joj u susret dolazi neko veoma drag, ustade i sa ispruženim rukama požele dobro jutro tek rođenom suncu. Kao po komandi, oglasi se ptičji hor i pozdravi novi dan vedar, sunčan i nasmejan, pun planinskog mirisa. Udisala ga je do dna pluća.

Taj blaženi osećaj je u gradu imala samo onda kad su joj lekari hitne službe u kriznim danima vraćali u život, uz infuziju i inhalaciju. Teška anemija mučila je posle agresije na njenu zemlju kada je za celo to vreme imala radnu obavezu, a sirene za opasnost nisu imale za nju nikakvog značaja. Ukućane je bodrila rečima da na njenu kuću neće slati rakete. Trebalo je svima sačuvati dušu.

Sede uz stablo hrasta da završi sa doručkom. Nešto krupno i veliko što se skupljalo ispod grudi a što je ona nazivala “derta” krenu prema grkljanu i zamagli joj vid. Naznak se poklopi na rosnu travu raširenih ruku. Otrovi iz njenog tela kroz očne duplje mešali su se sa kapima rose. Povremeno bi joj zadrhtala ramena dok je šakama stiskala mokru travnatu prostirku.

Bezglasno izgovori samo njoj znanu molitvu: „Zemljice crvena i rosna, uzmi sve što je u meni trulo i kužno, a daj ono što je meni potrebno. Daj mi snage i volje da još malo potrajem.“ Zatim ustade, obrisa rukavom lice i krenu nizbrdicom. I kao da je preseče hladan vetar sa plantaže lavande na uzvišenju prema zapadu, sede na kamen obrastao mahovinom.

Oko nje su zalivađene njive i napušteni vinogradi. Pre oko pet vekova, ovde su vodili borbu za slobodu Đurađ Branković i Hunjadin Janko protiv Turaka. Izginula je sva turska vojska. Samo su sultan i ranjeni Kazim-paša pobegli. Ceo kraj je bio prošaran leševima… Ko zna kakve sile zemaljske i nebeske gospodare ovim prostorom.

Pored njenih nogu, bokorile su hajdučka trava, petrovac, majčina dušica i ivanjsko cveće. Setila se reči našeg doktora nauka Todora Jovanovića: „Kad bi ljudi znali… niko ne bi…“

To je ono što je njoj bilo potrebno! Poče žurno da trpa u ranac ubrane listove trava koje je poznavala i usput brala. Kod kuće je njihove sokove koristila kao dodatak ishrani.

Od tog jutra pa sve do jeseni, mogli ste je videti kako u rano jutro grabi putem prema hrastu, a vraća se pre podneva sa punim rancem lekovitog bilja.

Do berbe kukuruza i vinograda osećala se potpuno zdravom, što su i laboratorijski nalazi pokazali. Sada vidi sebe nekadašnju, piše ove redove i na radost svojih najmilijih još traje. Kao penzioner veći deo godine provodi tamo gde je sve crveno na radost. I zemlja i reka i naselje pored puta, koji svoju priču nisu kazali do kraja. A stariji su od samog Hrista.

Gordana Ilić, Niš

Pratite Penzin na Fejzbuku!


Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijihkoji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu

Putopisne priče sa 1. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih