BELDOCS 2019 – Penzin preporučuje

BELDOCS-u je u fokusu magičnost ljudskog života. Za koji god film da se odlučite, sigurno ćete izaći bogatiji iz bioskopske sale. Penzin izdvaja nekoliko

BELDOCS 2019, dvanaesti Međunarodni festival dokumentarnog filma održaće se od 8. do 15. maja 2019. godine na jedanaest lokacija u Beogradu.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Biće prikazano više od stotinu dokumentarnih filmova. Svojom selekcijom, kako se navodi na sajtu Festivala, BELDOCS doprinosi manifestu podsećanja ko smo, kako smo, zašto smo, zbog čega smo i gde smo to. Trudeći se da približi ova pitanja, Beldocs na njih nikako ne daje odgovore, već nas nagoni da sami do njih dođemo.

BELDOCS-u je u fokusu magičnost ljudskog života. Za koji god film da se odlučite, sigurno ćete izaći bogatiji iz bioskopske sale. Penzin izdvaja nekoliko, a za celokupan program, posetite sajt BELDOCS-a:

beldocs.rs/filmovi

Manu

Emanuel Bonmarijaž, Belgija, 2018, 92 minuta

  • četvrtak, 9. maj 2019. u 16:30h, Muzej jugoslovenske kinoteke (Kosovska 11)
  • subota, 11. maj 2019. u 19h, Centar za kulturu Vlada Divljan (Mitropolita Petra 8, Palilula)
Film Manu

Film putuje kroz njegov život i dela, intimno zabeležen od strane njegove ćerke Emanuele. Razigrana izjava ljubavi dokumentarnom filmu i humanosti, između oca i ćerke, Manu je inspirativno slavlje beskrajno znatiželjnog uma, usred bolesti koja polako utiče na njegovo pamćenje. (beldocs)

Ćerka koju je otac nazvao svojim imenom snima film o ocu snimatelju. Snima čoveka koji je ceo svoj život posvetio filmu i koji bi želeo i da svoju smrt snimi, samo da ona bude tu da preuzme kameru u poslednjem momentu.

Manu, kome je 76. godina, svestan je da će u dokumentarnom filmu o njemu biti zabeležena i Alchajmerova bolest od koje pati. Ionako nije bio čovek koji je pamtio, već čovek koji je beležio. Sumnja ga je, kako sam kaže, uvek nastanjivala. Ali i želja da se zabeleži sve ono što je svojstveno čoveku. To je preneo i na svoju ćerku Emanuelu koja, kroz ovaj film, želi da otkrije i šta je to što prenosimo i što nam je preneto od onih koji su bili pre nas. (manulefilm)

A Lua Platz

Žeremi Gravaja, Francuska, 2019, 97 minuta

  • četvrtak, 9. maj 2019. u 21h, Art bioskop Kolarac (Studentski trg, Beograd)
A Lua Platz

Od njihovog napuštenog sela, do razrušene sirotinjske četvrti i nelegalno useljenih kuća, potraga za mestom za život jedne grupe rumunskih porodica povezuje zajedničku istoriju, koja se kuje kroz solidarnost i koja je obeležena raseljenjem. Prateći ih na njihovom putu, gradimo ovaj film kao alternativni nastanjivi prostor. (beldocs)

Zašto oni koji grade kuće, nemaju pravo da dobiju krov nad glavom? (rotative)

Iako je njihova zemlja članica Evrospke unije, Rumuni, baš kao i Romi, često dolaze na udar promenljivih politika francuske države. Neprestano iseljavanje, sve od 60-ih naovamo, nije uništilo zajedništo jedne rumunske zajednice. Naprotiv. Zajedničke uspomene, neprestano kolektivno deložiranje, učvršuju njihove veze. (film documataire)

Posao u Rusiji

Petr Horki, Češka, Rusija, 2017, 67 minuta

  • četvrtak, 9. maj 2019. u 21h, Cineplexx Ušće
  • petak, 10. maj 2019. u 19h, Centar za kulturu Vlada Divljan (Mitropolita Petra 8, Palilula)
  • nedelja, 12. maj 2019. u 20h, Muzej jugoslovenske kinoteke (Kosovska 11)
  • ponedeljak, 13. maj 2019. u 18:30h, Arena Cineplexx Novi Sad

Fabrika automobila Lada je nekada bila najveća i najbolja od svoje sorte u bivšem Sovjetskom Savezu. A onda se pretvorila u finansijski košmar. Švedski menadžer sa celim životnim vekom iskustva dolazi uz očekivanje da je vrati na stazu prosperiteta u velikom stilu. Putevi im se ukrštaju u gradu Toljatiju, duboko u srcu Rusije. Ni Lada ni menadžer nisu spremni da polože oružje. Posao u Rusiji je priča o velikim planovima i još većem apsurdu, ispričana kroz prelepo komponovane prizore. (beldocs)

„Oni žele revoluciju, ali ništa ne treba da se promeni.“

Zapošljavanjem radnika održava se socijalni mir. Zaposleni koji ne rade, ne mare što ne rade jer očekuju od države da ih iščupa. Stari radnici koji su fabrici posvetili život i kojima ona jeste život. Fabrika koja ne ostvaruje nikakav profit, ali mora postojati jer je utkana u živote zajednice u kojoj je sagrađena. Zvuči poznato? Ovo je ruska verzija.

To što mnogi menadžeri i stečajni upravnici kod nas nisu imali ni znanja ni volje da menjaju stvari nabolje, već samo ideju da raščerupaju ono što je ostalo (ne mareći ni za te stare radnike), ne znači da je situacija bila održiva. Uvek bolna tema, ali se o njoj mora pričati. Možda je lakše gledajući druge.

Moj neznani junak

Ana Krivenko, Češka, Letonija, Slovačka, 2018, 79 minuta

  • petak, 10. maj 2019. u 18:30h, Muzej jugoslovenske kinoteke (Kosovska 11)

Dokumentarista Ana Krivenko nudi neobičan pogled na okupaciju Čehoslovačke 1968. godine. Ona je zamislila film „Moj neznani junak“ kao audio-vizuelni dnevnik, kroz koji se vraća na događaje tog vremena uz retke arhivske materijale i lične komentare. Njen praujak je bio vojnik u okupatorskim snagama; izvršio je samoubistvo ubrzo nakon povratka iz Čehoslovačke. Ukrajinsko poreklo Ane Krivenko pružilo joj je iz prve ruke iskustvo koje svedoči o dubokoj mržnji Čeha prema ljudima koji govore ruski jezik. (beldocs)

Ovo je priča o tome kako neko postane „okupator“ bez svesne želje da bilo koga okupira, objašnjava režiserka. Nijedna istina nije definitivna. (storyteller)

U našem društvu, duboko podeljenom prošloću i sa uvek novim nacionalnim, političkim, regionalnim procepima koji se stvaraju i koje stvaramo među sobom, ovaj film omogućava važan pogled.

Nije u pitanju izvinjenje potomka za nešto što je činio njegov predak (i kako bi to potomci mogli biti krivi?!) već razumevanje za mladog čoveka koji se našao u ulozi vojnika, u ulozi u kojoj su bili i njegov otac i deda, i koji su zbog te uloge, odigrane u toku II svetskog rata, slavljeni.

Ne postoji crno-bela stvarnost, pa takva ne može biti ni prošlost.

Moja baka sa Marsa

Aleksander Mihalkovič, Belorusija, Ukrajina, Estonija, 2018, 80 minuta

  • petak, 10. maj 2019. u 20h, Muzej jugoslovenske kinoteke (Kosovska 11)
  • petak, 10. maj 2019, u 21h, Centar za kulturu Vlada Divljan (Mitropolita Petra 8, Palilula)

Moja baka Zina živela je u Ukrajini, Rusiji, Belorusiji, a nakon odlaska u penziju preselila se na Krim. Vesela i zapovednički nastrojena, ona je uvek bila ta koja je držala našu veliku porodicu na okupu. Nakon ukrajinske revolucije i pripajanja Krima Rusiji, dolaziti joj u posetu postalo je beskrajno komplikovano. Porodica se razdvojila, Krim se pretvorio u „udaljenu planetu“, poput Marsa, a njegovo okruženje postalo je neprijateljsko prema baki. Isto staro mesto… S novom kulturom, simbolima države, muzike i propagande. (beldocs)

Obično su deca ta koja se udalje od roditelja. Ovde jedna 80-godišnja žena, doskorašnji stub porodice, izoluje sebe i od svoje porodice koja sada živi u državi iz koje je teško održavati veze sa Krimom, ali i od komšija koji imaju drugačija politička ubeđenja.

Primetno je, ipak, poštovanje prema ovoj ženi koja se drži svojih stavova iako noću plače u sobi koja prokišnjava, u gradu koji se zatvara u sebe. Još je osetnija ljubav koju mladi režiser gaji prema svojoj babuški, ženi koja gordo istrajava. (easteuropeanfilmbulletin)

Posljednji bogumili

Nedim Lončarević, Bosna i Hercegovina, 2018, 38 minuta

  • subota, 11. maj 2019. u 16:30h, Muzej Jugoslovenske kinoteke (Kosovska 11)

U trenutku kada se u svetu odvija sukob religija na globalnom planu, ovaj film istražuje mikrokosmos bosanske porodice Milišić. Ljudi koji nose prezime Milišić: pravoslavci, katolici i muslimani, nastoje da provere porodičnu legendu o zajedničkom pretku Miliši. Ko smo mi? Odakle dolazimo? Slika porodice Milišić, slika je današnje Bosne i Hercegovine i njenih stanovnika. (beldocs)

„Milišića je bilo u sve tri vojske i svi su ratovali jedni protiv drugih.“

Slika svih naših podela. U Bosni i Hercegovini, naročito istaknute u ratu krajem XX veka, ali vidljive u svakom kutku Balkana gde nam je često najdalji upravo onaj od koga nas deli samo brdo i samo vek-dva do zajedničkog pretka.

Sveci, Savo i Srbija

Savo Tufegdžić, Srbija, Južnoafrička Republika, 2019, 86 minuta

  • nedelja, 12. maj 2019. godine u 16:30h, Muzej jugoslovenske kinoteke (Kosovska 11)

Savo, rođen u Južnoj Africi, prvi put je 2010. godine posetio Srbiju, zemlju porekla svojih roditelja, gde se prvi put susreo sa svojim rođacima. Od tada se vratio 14 puta i naučio više o svojoj porodičnoj istoriji i zemlji. On je 2017. godine odlučio dokumentovati svoje putovanje, prateći korene svog oca, od Bosne sredinom 1700-ih do njihovog naseljavanja u planinama Stance, u blizini Kraljeva. (beldocs)

„Ono što mi je oduvek bilo važno, jeste da znam odakle potičem, ko su bili moji preci, istoriju svog prezimena. Ako bismo svi tako nešto uradili, verujem da bismo saznali više o sebi i razumeli ko smo. Takođe je važno znati nešto o svojim roditeljima, posebno ako su došli iz druge zemlje. Mnogi od nas, ne poznaju naše korene, jezik, način na koji su naši roditelji odrasli. U mom slučaju, tokom posete Srbiji, a posebno Kraljevu, ja sam progledao“, kaže Savo Tufegdžić. (designed)

Minjon

Kata Olah, Šandor Čukaš, Mađarska, 2018, 28 minuta

  • ponedeljak, 13. maj 2019. u 16:30h, Muzej jugoslovenske kinoteke (Kosovska 11)

Marika je najsjajnija zvezda klubova za starije. Iako ima preko 80 godina, ima novorođenu dušu i svoj život vodi strastveno: žudi za slatkišima, igra se sa svojim plišanim igračkama i oblači kao lepa balerina. Nakon 60 godina života bez ljubavi, napokon je uz nju Janoš: tango, valcer, sving, ča-ča-ča, peciva, ako tako poželi, i dva puta dnevno. Marikin strastveni način pripovedanja, njen živahan pogled i vrcave rečenice pune su radosti i energije. Ali njen entuzijazam i ljubav prema životu skrivaju duboka i mračna sećanja. (beldocs)

„Ona možda izgleda detinjasto, ali je ona veoma pametna, po mom mišljenju. Pametnija nego većina nas. Njen psiholog je njen partner, a njena terapija je plesanje“, kaže režiserka filma Kata Olah o Marici. (cupavakeleraba)

Izrazila je i želju da ovaj film doprinese razbijanju predrasuda i da podstakne ljude da razumeju drugačije načine razmišljanja. Bilo bi dobro i kada bismo i ljubav u trećem dobu počeli da prihvatamo.

Na čaju sa damama

Rodžer Mičel, Velika Britanija, 2018, 84 minuta

  • ponedeljak, 13. maj 2019. u 19:30h, Jugoslovenska kinoteka (Uzun Mirkova 1)

U režiji višestruko nagrađivanog Rodžera Mičela („Notting Hill“, „Venus“), „Na čaju sa damama“ vas poziva da provedete vreme sa ikonama velikog platna Judi Dench, Eileen Atkins, Joan Plowright, i Maggie Smith dok pričaju o svojim životima: njihovim iskustvima u pozorištu, na TV-u i filmu i uspomenama koje su stvorile od svoje mladosti pa sve do danas. (beldocs)

Džudi Denč, Ejlin Etkins, Džoan Plourajt i Megi Smit – četiri dame, legende filmske umetnosti, izuzetno poštovane zbog svog umeća, angažovane su i danas (izuzev Džoan Plourajt koju u tome sprečava gubitak vida).

Jednu ostale dame zadirkuju zbog iznenadnog pretvaranja u blokbaster-zvezdu, drugu razumeju kad se priseća da nije bilo samo glamura u statusu supruge velikog Lorensa Olivijea, sve su neprekidno „otkrivane“, sve su verovale da će biti pozorišne glumice… Poznaju se dugo, a sad se za istim stolom slatko smeju, „ogovaraju“, ćaskaju i prisećaju… (nytimes)

Iako ikone vremena, bliske su nam. Baš zato što su ikone vremena, podsećaju nas na sve ono čemu smo i sami bili svedoci i što smo doživeli i sami, na nekom drugom nivou.

Nastaviće se

Ivars Seleckis, Letonija, 2018, 97 minuta

  • utorak, 14. maj 2019 u 16:30h, Muzej jugoslovenske kinoteke (Kosovska 11)

Godine 1940. eminentni baltički dokumentarista Ivars Seleckis bio je školarac, kad je Letonija već bila pod sovjetskom okupacijom. Tokom svoje duge karijere nikada nije snimao decu. Tako da je, tokom perioda od dve godine, počeo da prati petoro dece: Karlis živi u zemlji, dok su Glebovi deke i bake deo etničke manjine koja govori ruskim jezikom i koja je došla u zemlju tokom sovjetske ere. Zaneova porodica oduvek je živela u urbanom okruženju, dok se Anastasija vratila da živi daleko od grada. I na kraju, majka male Anete živi i radi u Engleskoj. Nastavljajući svoj rad kao strpljiv hroničar promena u letonskom društvu, Seleckis pruža radoznao i nežan pogled pogled na ovu novu generaciju i njihove porodice. (beldocs)

Režiser Ivars Selekis (1934) prati prvu godinu školovanja petoro dece iz različitih sredina letonskog društva. Koje su veštine koje ona stiču, čemu se nadaju? Kakav pečat je na njima ostavila prošlost društva u kome žive, a kakav stvarnost sadašnjosti i okruženja u kome odrastaju?

Nežan pogled starijeg na mlađe. Posmatranje dece kao prozora u budućnost koja se stvara.

Kraj radnog vremena

Nikol Fegel, Nemačka, Švajcarska, 2018, 116 minuta

  • utorak, 14. maj 2019, u 21h, Kombank dvorana (Trg Nikole Pašića), Sala 6

Gospodin Kuo i njegova supruga gospođa Lin kuvaju za besane njihovog grada. Oni rade celu noć i spavaju tokom dana, kao i mnogi drugi u uvek užurbanom Taipeiju. Sve dok jednog jutra, vraćajući se sa pijace, gospodin Kuo ne izađe sa autoputa na neki drugi izlaz… Kraj radnog vremena je filmska meditacija nad onim trenucima „između“ – kaleidoskopsko putovanje koje se oslanja na boje, senzacije, životinje, tajfune i tamno nebo boje jorgovana – materijale života. Pokušaj beleženja vremena, vežba posmatranja. (beldocs)

Umemo li da posmatramo život ili samo prolazimo kroz njega? Film za one koji umeju da osete i dožive, a ne samo da prepišu i prepričaju. Za to je potrebna mudrost koju samo vreme može da donese.

Podsećamo – BELDOCS je festival koji širi vidike i spaja generacije: