Početna Magazin Godine Čovek i smrt Ekološka sahrana u Americi – kao uobičajena u Srbiji

Ekološka sahrana u Americi – kao uobičajena u Srbiji

Ekološka sahrana u Americi – kao uobičajena u Srbiji

Oko polovine Amerikanaca bude sahranjeno u zemlji nakon smrti (druga polovina bude kremirana). Međutim, u „tradicionalnoj“ američkoj sahrani, kakva se često viđa i u filmovima i već decenijama smatra „standardom“, potrebne su ogromne količine resursa. Monopoli pogrebnih firmi otežavaju bilo kakav pokušaj da se sahrana pojednostavi i bude jeftinija i manje štetna za okolinu.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Proces sahranjivanja počinje obradom tela pokojnika. Krv se pusti da otekne iz tela, zatim se ubrizgaju formaldehid, metanol i drugi rastvori koji usporavaju proces raspadanja. Zatim, telo se polaže u kovčeg od drveta i metala, koji se potom stavlja u plastificiran betonski bunar koji sprečava da se okolno tlo obruši na sanduk.

Na ovaj način troši se mnogo resursa. Svake godine u SAD oko 9.150 kilometara daske, 1,6 miliona tona betona, 3,03 miliona litara rastvora i 90.000 tona čelika koristi se za sahranjivanje ljudi u zemlji. To je zapravo više čelika nešto što je iskorišćeno da se napravi most Golden Gejt u San Francisku!

Kremacija takođe nije neka naročita zamena. Troši manje resusa ali i dalje troši mnogo energije, emituje štetne gasove i otrovne metale poput žive.

Svaka kremacija u SAD koristi oko 106 litara goriva za sagorevanje, i ispušta oko 250 kilograma ugljen dioksida u atmosferu (kovčeg, telo i gorivo).

S obzirom da se godišnje u SAD kremira oko milion ljudi, to je 270.000 tona ugljen dioksida svake godine samo za kremacije. To je je veće zagađenje sa CO2 nego što godišnje napravi 22.000 prosečnih američkih kuća.

A kako izgleda pokušaj „prirodne“ sahrane?

Tristan je znao da je kraj kada je njegov otac dobio žutu boju. Dve godine radnije, njegov otac, Džejk Seniuk, saznao je da boluje od retkog oblika raka tankog creva. Par godina ranije izlečio se od raka prostate. Bio je hipik, umetnik, vizionar, alpinista, trkač i biciklista. Živeo je i radio u izolovanoj komuni na jednom poluostrvu države Vašington.

Džejk je veći deo svog života proveo u neposrednom kontaktu sa prirodom i bio je protivnik pogrebne industrije koja u SAD predstavlja biznis od 20 milijardi dolara godišnje, i gde sve veći deo industrije potpada pod ruke firme pod imenom Service Corporation International (SCI) koja danas ima preko 20.000 zaposlenih i tržišnu vrednost od četiri milijarde dolara.

Džejk je želeo da bude sahranjen jednostavno – bez formaldehida, bez kremacije, bez kovčega, bez betona – samo rupa u zemlji. Međutim ovo nije tako lako. Iako ovakav vid sahranjivanja nije zabranjen, jeste zabranjeno da se telo pokopa bilo gde – a pronaći groblje koje je voljno da dozvoli sahranu odrekavši se sahrane za sve „standarde koje nude“, za sav novac koji ti standardi iziskuju, naravno da nije lako.

Stvar je u tome da je većina grobalja takođe pripadala pomenutoj kompaniji koja tera korisnike groblja da kupuju od nje „pakete“, i da je ostalo sve manje „prirodnih“ nezavisnih grobalja.

U tome im je pomogla kompanija koja organizuje sve što porodica želi – od saveta za pripremu, preko pomoći u poslednjim časovima člana porodice, do organizovanog transporta (uz nabavku svih dozvola) do groblja gde telo može biti sahranjeno.

Firma se stara da budu obaveštene i komšije o drugačijem načinu umiranja i sahrane tako da ne prave paniku i zovu policiju. Naime, u SAD nije sasvim uobičajeno bdenje kao u Srbiji, a ogromna većina smrtnih slučajeva zapravo se odvija u okruženju bolnice gde pokojnici provode poslednje dane, nedelje ili godine, pa većina kuća i komšiluka i nema nikad neposredan dodir sa smrću.

Po zakonu države Vašington, porodica ima pravo da zadržava telo u kući do tri dana nakon smrti, što je naročito važno kada smrt nastupi u petak a vikendom službe ne rade.

Džejk se brinuo da li će njegovo telo smrdeti nakon smrti dok se obave pripreme za sahranu. Ali objašnjeno mu je da će se koristiti suvi led za usporavanje raspadanja pre nego se obavi transport.

Džejk je preminuo u petak. Kada su u lokalnoj prodavnici čuli za šta im treba toliko suvog leda, poklonili su potrebnu količinu njegovim sinovima.

Njegova partnerka okupala ga je i obukla, što u SAD nije sasvim uobičajeno. Telo je preneto na groblje u ponedeljak i pohranjeno u zemlju.

Međutim, i u SAD i Srbiji postoji jedan problem koji bilo kakav način sahranjivanja ne rešava trajno – zauzeće zemljišta. Uopšte, ceo problem posmrtnih ostataka ljudi, nas koji želimo da ostanemo pod belegom doveka, nije tako lako rešiv i Penzin često obrađuje i ovu temu – pogledajte u pretrazi sajta ili odabirom relevantnih ključnih reči ispod teksta.

Preporučujemo za čitanje:

izvor: Grist