Početna Magazin Godine Društvo Dr Nataša Milićević: Razvoj palijativnog zbrinjavanja u Srbiji

Dr Nataša Milićević: Razvoj palijativnog zbrinjavanja u Srbiji

U Jutarnjem programu RTS-a, 5. septembra 2014. godine, gostovala je dr Nataša Milićević, nacionalna koordinatorka projekta „Razvoj palijativnog zbrinjavanja u Srbiji“…

O palijativnom zbrinjavanju se u Srbiji nedovoljno zna, ali se, srećom, sve više o njemu priča. U Jutarnjem programu RTS-a, 5. septembra 2014. godine, gostovala je dr Nataša Milićević, nacionalna koordinatorka projekta „Razvoj palijativnog zbrinjavanja u Srbiji“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Ovo je projekat Ministarstva zdravlja koji finansira Evropska unija, a koji za glavni cilj ima podržavanje napora Ministarstva zdravlja u promociji i primeni palijativnog zbrinjavanja na svim nivoima zdravstvene zaštite u Srbiji.

Projekat je razvijen u skladu sa Nacionalnom strategijom za palijativno zbrinjavanje koja je usvojena na sednici Vlade u martu 2009. godine i koji traje od marta 2011. do novembra 2014. godine.

Dr Nataša Milićević je u razgovoru sa novinarkom RTS-a naglasila da palijativno zbrinjavanje ne treba shvatati kao rad sa pacijentima koji umiru, već sa ljudima koji se nalaze u završnoj fazi neke bolesti. U fokusu zdravstvenih radnika koji se bave palijativnim zbrinjavanjem nalazi se pacijent i njegova porodica.

Iako svaki lekar treba da u centru svog delovanja ima pacijenta, kod palijativnog zbrinjavanja se ne vodi toliko računa o tretiranju bolesti (za šta služe određeni specijalisti: onkolozi, kardiolozi itd), već o celokupnom stanju pacijenta uključujući i njegovo stanje duha. Olakšavaju se subjektivni simptomi koje pacijent ima i vodi računa o tome kako se on oseća.

Dr Milićević je istakla da briga o duhovnom stanju pacijenta nije vezana samo za religiju i da duhovne potrebe nemaju samo religiozni ljudi.

Palijativno zbrinjavanje ima multidisciplinaran pristup i u jednom timu treba da se nađu i lekari, i medicinske sestre i socijalni radnik, ali su pre svega važne dobro obučene medicinske sestre koje mogu mnogo da pomognu prilikom kućnih poseta. Ovo je važno shvatiti i zbog toga što, kako dr Milićević kaže, da bi se neki zdravstveni radnik bavio palijativnom negom, on mora pre svega da odvoji vreme.

Nije uvek moguće, ali ni potrebno da u okviru palijativnog zbrinjavanja u kućnu posetu dođe ceo tim sa lekarom na čelu. A kućno lečenje je izuzetno važan oblik palijativnog zbrinjavanja. Dr Milićević je navela izjavu jednog engleskog pacijenta koja dobro ilustruje značaj ove vrste nege: „U bolnici i u hospisu ja čekam da umrem; u svom domu živim.“

Da bi se pomoglo porodici i samom pacijentu, važni su timovi za palijativno zbrinjavanje, ali to ne mora da znači svaki put i klasično lečenje. Dr Milićević je navela da čak i infuzije nisu uvek najbolje rešenje za ove pacijente jer njihov organizam često ne može da prihvati ono što je potrebno zdravom organizmu.

Dok god postoji bilo kakva mogućnost normalne ishrane i dok pacijent guta, treba ga hraniti na uobičajen način. Sve su ovo situacije sa kojima dobroobučena medicinska sestra može da se nosi i u kojima ona može da pomogne i pacijentu i njegovoj porodici potrebnom negom i, pre svega, savetima.

Doktorka je objasnila i da anglosaksonski termin „hospis“ i „jedinca za palijativno zbrinjavanje“ u osnovi označavaju istu stvar. U Srbiji postoji jedan centar za palijativno zbrinjavanje – Belhospis koji je osnovala nevladina organizacija i koji se trenutno nalazi van sistema zdravstvene zaštite, a u okviru sistema je 15 jedinica za palijativno zbrinjavanje pri odeljenjima za produženo lečenje i negu.

Ove jedinice su deo sistema zdravstvene zaštite i imaju od četiri do 13 postelja. Projektom je predviđeno 28 ovih jedinica i u narednom periodu biće raspisan tender Ministarstva zdravlja za otvaranje ostalih. Ni zdravstveni radnici često ne shvataju značaj palijativnog zbrinjavanja i ne razumeju njegovu suštinu, a veći deo stanovništva nije čak ni upoznat sa terminom.

Budući da Srbija ima sve veći broj starih, da postoje načini da se nekada smrtonosne bolesti tretiraju i da se životni vek sve više produžava, palijativno zbrinjavanje je nešto sa čime ćemo svi morati da se upoznamo i što ćemo morati da prihvatimo i primenimo.