Početna Draganova nagrada Branislav (Požarevac): Parče neba

Branislav (Požarevac): Parče neba

Branislav (Požarevac): Parče neba

Drugo mesto u kategoriji “Najbolja muška putopisna priča” konkursa za najbolje putopise starijih osoba “Draganova nagrada” 2017. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji “Šetnja kroz vreme” koju je objavilo UG “Amity – Snaga prijateljstva“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Zoran GM, „Od Midžora ka Babinom zubu“

Eto, već treći dan sedim na svom balkonu u invalidskim kolicima, na koja se polako navikavam, jer moram. Osamdeset šesta me polako gazi i slama.

A sve je bilo u redu, tako reći, do juče. Iznenada, iz čista mira i neočekivano, pao sam u postelju. Izdadoše me noge. Onemoćale i slabe, nisu više mogle da nose moje slabašno telo koje se polako suši kao listić na grani u kasnu jesen. Sada sam ja takav listić. Požuteo i suv koga i najmanji povetarac može da obori i zauvek prizemlji. Ne zna se kada…

Ali, ne marim za to. Znam sigurno, da ću do pada na zemlju leteti, lebdeti, poigravati se sa vetrom i zauvek oprostiti od grane koja me je rodila, gajila i odbacila. Hvala. Svestan sam da na njoj moraju da odrastaju i stasaju mladi listovi. Ako ja ostanem, za njih neće biti mesta. Takav je život i treba ga prihvatiti sa svim onim što vam daje i uzima.

Ja sam sada uvenuli listić na balkonu. Od života, pored solitera koji me okružuju, imam svoje parče neba. Jedino nebo najbolje vidim sa svim oblacima koji se neumorno smenjuju i nekuda odlaze, opet iza solitera. Kojekude…

Ova moja kolica i nisu tako loša, voze me svuda po terasi, do dnevnog boravka i konačno, do kreveta. Noge mi, takoreći, i nisu više potrebne, dovoljno sam ih namučio, neka se i one malo odmore i odu u zasluženu penziju.

Začudo, čini mi se da, što sam stariji, vreme brže prolazi. Začas prođe dan, nedelja, mesec… O godinama više ne razmišljam, nema smisla. Kao što nema smisla, množiti i deliti sa nulom.

Misli su mi usmerene ka povratku u svoj rodni kraj gde bih da počivam u miru, među svojim precima. Ne bih da me ovde „konzerviraju“, za „debele“ pare, kraj hiljade istih grobova i zauvek zaborave. Kao što su me i sada zaboravili…

Ponekad, zove me sin telefonom iz čiste radoznalosti, da proveri da li sam živ. Kada mi čuje glas, besno zalupi slušalicu i više me ne zove. Strašno. Ali nije sve tako, kao što mi se čini…

Srećom, moja najmlađa unuka me redovno obilazi. Upravo kuva jagnjeću čorbu i dogovaramo se da me odveze do moje stare kućice na Suvoj planini, koju sam godinama održavao i čuvao „za ne daj bože“.

E, čini mi se da je danas „ne daj Bože“. Odlazim, konačno i definitivno iz ove betonom okovane tamnice koja iz dana u dan postaje moja ludnica.

„Pa, kako ćeš, deko, sam tamo, usred nedođije? Ja mogu sa tobom dan-dva, ne više…“

„Ne brini ti za mene, ja nikada nisam sam. Bog je sa mnom. Kada si svoj na svome, lakše ti je. Osećam da ovde polako venem i umirem…“

„Onda u redu. Krećemo sutra, malo ranije. Ko zna kuća u kakvom je stanju?“

„U mnogo boljem od mene!“

Sutradan sabajle, podigoh se lagno na noge i pustih prvi korak. Jer, kao što znate, svako putovanje počinje prvim korakom. Po utovaru najneophodnijih stvari, krenuli smo na planinu. Jedva smo se iščupali iz saobraćajne vreve koja nemilosrdno uništava centralni nervni sistem. Ja sam miran. Znam da ovakve zavrzlame, na granici ludila, više neće biti deo mog života.

Kada smo krenuli auto-putem, kao da mi je pao kamen sa srca. Automobil je bešumno klizio. Primećujem da se isprekidane linije na asvaltu ljube i spajaju u jednu punu i zaljubljenu.

Grad Niš nam je bio, takoreći, na dohvat ruke. Prelazimo most iznad biserne Nišave, lagano i bez žurbe vozimo se kroz centar grada. Nisam mogao da odolim, iz meraka kupih burek, nadaleko poznat, i obavezno pljeskavicu.

Posle malog odmora, krenuli smo dalje i bez napora stižemo do monumentalne Sićevačke klisure, koja kao moćna tvrđava brani ravnicu od besnih vetrova. Moja unuka se vešto probija kroz klisuru, pokazujući čudesne vozačke sposobnosti.

Već smo na planinskoj visoravni, prekrivenoj raznobojnim tepisima lekovitog bilja i bujnom svetlozelenom travom pašnjaka. Zahvati me neka nostalgična percepcija, koju nisam davno osetio. Sećam se dečačkih dana kada sam na ovim prostorima čuvao i pazio stotine ovaca sa vernim psima, koji nisu znali za prepreke. Čak su, ponekad, kidisali i na divlje konje kada sa snežnih planina siđu na pitome pašnjake koji su rezervisani za ovce.

„Stani ovde, dete moje. Hoću da vidim sebe u senci bukovog hlada.“

„Je l možeš, deko?“

„Ovde, sve mogu…“

Stajao sam, prislonjen rukom na krov automobila, ne osećajući svoje noge, uprtim pogledom na osunčane brežuljke, ispresecane nemirnim bistrim potocima koji se slivaju jedan u drugi, zahuktavaju i smiruju iskričavim, penušavim vodopadima i novim zanosom nastavljaju svoj put do dubokih kanjona i klisura, ne znajući kuda ih vode… Pomislih da sam mrtav i da se već nalazim u raju.

Osetio sam neverovatnu relaksaciju, davno zaboravljenu na ulicama velegrada, zarobljenu u betonskim žardinjerama, sahranjenu iluzijama o boljem životu.

Krv je počela brže da cirkuliše mojim venama. Osećam neko blago strujanje u nogama… Parče „mog neba“ menjao sam za nebeski svod. Vazduh i blizina vode čine svoje.

Nikada mi nije bilo jasno zašto se ova planina zove suva, kada od potoka i izvora ne možete da se otrgnete.

Začudo, ovde već odavno, ne možete videti ni jednu ovcu. Nestale su, kao poplavom odnesene. Njihovo blejanje je utihnulo i izgubilo se u planinskom bespuću.

Niko više ne prepoznaje blagodet planine, gde je jedini spas i povratak u život posrnulom ljudskom rodu. Domicilno stanovništvo ne postoji. Napuštene i urušene kuće, nemi su svedoci života koji je nekada tu postojao. Iza oborenih, poleglih i trulih, zaraslih u mahovinu, bukovih taraba, skrivaju se ugašena ognjišta u nabujalom korovu do ramena.

Odvaljene kapije, od kojih su ostali samo komadići metala zapali u koroziju, na granici raspadanja… Tuga. Nedostaje mi plavičasto rastresiti dim iz kamenih dimnjaka, koji se prostire iznad krovova i stapa sa tirkiznim plavetnilom neba. Ne čuje se ni lavež krupnih, okretnih dugodlakih ovčara, kraljeva rasejanih planinskih mahala.

Polako sam tonuo u nostalgiju za ostavljenim i zaboravljenim bogatstvom netaknute prirode kada začuh unukin glas, kao da je dolazio iz daljine od stotinu milja:

„Deko, vidim krov naše kuće. Izgleda da je jedina u ovom kraju.“

„Da, da… I ja sam jedini. Ajmo polako. Blizu smo.“

„Kako ćeš bez kolica?“

„Ništa za to. Ne brini… Uz tvoju pomoć i štapa, uspećemo.“

Čudnovata energija i želja, vukle su me uskom putanjom do kuće. Otarasio sam se invalidskih kolica, ostala su u kolima, ona ovde ne služe ničemu.

Što bi se reklo, „pomoću štapa i kanapa“, uz podršku moje unuke, uđoh u kuću. Dobrano sam se namučio, ali uspeo sam. Ote mi se uzdah olakšanja i velikog zadovoljstva.

Bio sam u pravu, kuća je u boljem stanju od mene. Pitate me zašto sam je napustio? Ja bi vas pitao isto, ali sačekajte da se vidimo… Similis simili gaude.

Ubeđen sam da je, nekim čudom, moja kuća krenula sa mnom i ona bi propala.

Uz božju pomoć sam krenuo u „beli svet“, uz božju pomoć sam se vratio, tačno na vreme, da u miru i tišini poživim još malo od života što mi je ostalo. Nikada nije kasno.

Znate, godinama ranije Boga nisam pominjao, valjda zato što nikada nisam imao vremena a zdravlja na pretek. Sada, kada sam izgubio zdravlje, vremena imam na pretek. Nemoć i strah od neizvesnosti nagone čoveka, u poznim godinama, da se posveti veri i Bogu. Kada te svi napuste i zaborave…

Kažu, nije važno gde živiš, važno je kako živiš. Ja bih kazao:

„Kada oslobodiš svoj um i odbaciš okove monotone svakodnevnice, možeš živeti gde ti duša i srce kažu.“

Branislav Docin, 61 godina, Požarevac
Magistar psihologije, gl. urednik časopisa „Stršljen“