Početna Draganova nagrada Aleksandar (Novi Sad): Zemlja izuzetnih prirodnih lepota – Norveška

Aleksandar (Novi Sad): Zemlja izuzetnih prirodnih lepota – Norveška

Aleksandar (Novi Sad): Zemlja izuzetnih prirodnih lepota – Norveška

Prvo mesto u kategoriji “Najbolja muška putopisna priča” konkursa za najbolje putopise starijih osoba “Draganova nagrada” 2017. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji “Šetnja kroz vreme” koju je objavilo UG “Amity – Snaga prijateljstva“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Christian Hoiberg, Trolltunga (Trolova stena)

U Norveškoj smo krajem avgusta. Dolazimo iz Švedske iz Geteborga. Putujemo autobusom. Idemo ka Oslu i dalje prema severu ka Moldeu i Trondhajmu.

Sačekuje nas pejsaž neobičan i neočekivan – suprotan očekivanjima… Oblaci niski, tamni, preteći stalno prelaze iznad naših glava. Svakog časa očekujemo da pljusne kiša. I tako čitavih osam dana u Norveškoj! Samo u dva-tri maha pojavilo se sunce, prijatno kao kod nas u martu ili aprilu. Sunčani periodi su veoma kratki. Prolazimo valovit, zeleni kraj. Okolo (u avgustu mesecu?), nepregledna polja raži i ječma, ovsa. Pšenica ovde ne uspeva! Svuda okolo u šumarcima, proplancima, bezbroj lepih i neobičnih kuća i kućica (vikendica) obojenih veselim bojama: belom, crvenom, žutom. Idemo u susret mnogim čistim rekama i potocima koji hitaju na jug, ka Oslo fjordu u koji se ulivaju. Dalje, dobijajući visinu u svakoj dolini, nailazimo na jezera. Što smo dalje, to je više jezera. Pitamo se da li je ispravna tvrdnja da je Finska „Zemlja hiljadu jezera“? Ovde, za Norvešku bi se moglo reći: „Zemlja nebrojeno mnogo jezera“! Sva su jezera, i manja i veća, kao i najveće – Mjosa, izuzetno lepa, atraktivna, udenuta u zeleni tepih šuma i livada. Izašavši na visoravan, drveća više nema. Oko nas trava, iz koje izviruje kamen i poneki grm. Prava tundra. Okružuju nas planinski vrhovi, goli, bez vegetacije, sačinjeni od granita i najčešće pod snegom. U blizini je i najviši vrh Norveške, Gliterfinden, visok 2465 metara.

Stižemo do Romsdalfjorda, „prelazimo“ ga podzemnim tunelom. (Dobar deo brdovite Norveške povezan je mnogim dobrim putevima koji vrlo često tunelima presecaju planinske lance i fjordove.) Najduži tunel u Norveškoj je dug čak 22 kilometara! Mi smo prošli kroz jedan tunel, dug „samo“ 14 kilometara! Fjord je širok više kilometara, i zalazi više desetina kilometara duboko u kopno. Više liči na široki, prostrani zaliv nego na fjord.

Sutradan idemo još dalje na sever ka otvorenom Atlantiku, ka gradu Kristijansundu. U dužini od oko osam kilometara automobilski put napušta obalu i povezuje nekoliko manjih ostrva, premošćavajući deo Atlantika nasipima i mostovima. Prelazimo i jedan od najatraktivnijih mostova između dva nenaseljena otočića. To je poznati Atlanski put. Oduševljeni smo ovde i delom ljudskih ruku.

U nastavku puta stižemo u dolinu zatvorenu strmim, vertikalnim stenama. Uz taj zid vijuga kao zmija naš put. Izlazimo na prevoj. Vidikovac je prekrasan. Tu se jedan jak, bogat vodeni tok otiskuje u ambis. Vodopad je za pamćenje. Visina je sigurno stotinak metara. Sa vidikovca posmatrano vozila koja se penju na prevoj – izgledaju kao dečje makete. Ovo mesto naziva se Trolova stena. Od mora uz vertikalnu stenu sa bezbroj serpentina prošao je vijugavi asfaltni put do prevoja..

A ko je Trol? Po nekoj staroj legendi, Trol je mitološko, natprirodno biće, nešto kao kod nas vila ili vilenjak. Trol može biti i muško, a i žensko. Veoma je ružan, sa velikim nosem i obaveznim repom. Veoma često se njegove drvene statue nalaze na ulazima u restorane i suvenirnice, a mogu se naći i male figurice Trola. On je na neki način i simbol Norveške.

Stižemo do Norddalsfjorda. Tek ovaj fjord se uklapa u fjordove kako ih je naša mašta zamislila. Obale su strme, skoro vertikalne, a u tamnoj vodi ogledaju se obrisi izletničkih brodova i snegom pokriveni vrhovi. Prelazimo trajektom fjord. Očarani smo okolinom. Ponovo prolaz tunelom kroz planinu i stižemo na Geirangerfjord. Ukrcavamo se u brod. Plovimo fjordom.

Sa obe strane, niz skoro vertikalne litice, slivaju se kaskadama, slapovima i vodopadima mnogobrojni potoci, prave reke. Pogled sa broda na ove vodopade, koji se u neprekidnom nizu smenjuju i sa leve, i sa desne strane fjorda, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Prolazimo pored dva najpoznatija norveška vodopada. „Sedam sestara“ je vodopad koji se u sedam snažnih, belih, paralelnih nizova, survava u fjord. Teško mu je odrediti visinu, ali sigurno je visok bar 200 metara! Malo dalje, opet jedan izuzetno atraktivan vodopad koji se zove „Nevestin veo“. Ovaj vodopad takođe je visok oko 200 metara i u širokoj poluprovidnoj lepezi pada ka fjordu.

Okolo su stene granitne, nepropustljive. Vode nastale otapanjem snega i lednika kao i kišnica mogu do mora samo površinski! To je, možda, i odgovor otkuda u Norveškoj toliko vodopada!

Reke, fjordovi i jezera su ukras, a i znak raspoznavanja Norveške! Reke se ne daju opisati, fjordovi se ne mogu sagledati, a jezera se ne mogu izbrojati. Reke su gospodarice ove planinske zemlje. Ove reke ne teku kao naše smireno, već se u nekom ludom pijanstvu poigravaju sa kamenom i planinama sa kojima su inače u stalnom zagrljaju i od kojih su u neprekidnom razilaženju, u stalnom bekstvu, sagradili stepenice, kaskade, vodopade neobične lepote. Niko do sada nije uspeo ni da opiše, ni da opeva, a kamoli da izbroji norveške vodopade.

Fjordovi su toliko ušli u dubinu kopna da ne znamo da li je to jezero ili zaliv nekog još većeg fjorda. A jezera? Ne može se doći ni u jednu dolinu, a da u njoj nema bar jedno jezero. Ima malih, srednjih, a i većih jezera, oivičenih zelenim pašnjacima i tamnom crnogoričnom šumom, sve lepša od lepših. Nije uzalud rečeno: „Jezera su budne oči Norveške, kojima nije potreban san“.

Noćimo u Skeju, mestu na obali povećeg jezera na planinskom platou visokom oko 1000 metara. U hotelu je bazen pokriven providnim staklom, tako da kupači iz tople mineralne vode bazena vide okolne vrhove, od kojih su mnogi i u avgustu okovani snegom!

Ujutro polazimo uzbrdo do glečera (lednika) Jostedalsbrena na visinu od preko 1300 metara. Taj glečer je dug preko 100 kilometara, a mi dolazimo na njegov završetak, gde se komadi plavog leda stari, možda, i milion godina tope ili u komadima obrušavaju u omanje jezero koje je tu, pod stenom. Sa okolnih brda, kao srebrenaste trake, vijugaju potoci, zapravo rečice, koje se kao vodopadi, kaskade, slapovi slivaju ka podnožju u jezero.

Ushićeni smo. Ćutimo. Samo se čuje škljocanje fotoaparata i poneki krik oduševljenja. Očaran viđenim ambijentom, setih se negde ranije pročitanog podatka da je ovo najveći evropski glečer. Dalje, da je daleko duži od glečera u Alpima i da se čak 1,4 odsto , a to je oko 5000 kvadratnih kilometara teritorije Norveške nalazi pod glečerima!
Teška srca napustismo ovu dosad nedoživljenu lepotu.

Dolazimo do Sogne fjorda. To je najduži i najlepši ne samo norveški, već, sigurno i svetski fjord. Ne zaboravimo da je dug „svega“ 220 km! Sogne fjord nazivaju i „Kralj fjordova“. Ovaj naziv je, sigurno, opravdan. Jedan od njegovih zaliva Nerejfjord je najuži svetski fjord, širok svega 250 metara, a natkriljuju ga vrhovi visoki preko 1200 metara.

Na obali ovoga fjorda, na jednom rtu, nalazi se i najpoznatija norveška crkva-brvnara u Urnesu. Sagrađena je pre više od 800 godina od strane Vikinga. Tu, na iznenađenje prisutnih, domaćini nam uručuju

DIPLOMU ZA FJORDOVE, sa tekstom:

„Krajem ledenog doba tope se glečeri, postepeno, kap po kap stvarajući Arktičko more. Bio je to trenutak stvaranja neponovljive severne divljine. Ove ogromne prirodne kulise neizmerne fascinacije stotinu puta su upečatljivije od najlepše umetničke slike. Obilaskom ovih lepota, Vi ste se, Damjanović Aleksandre, upisali u krug zaljubljenika fjordova! Bila nam je čast ovo dokumentovati.“ (prevod sa norveškog jezika)

Izlaskom iz trajekta napuštamo Sogne fjord i ulazimo u visiju Nordhordlanda. Ovde smo na visini gde ne raste drveće, a to je norveška tundra. Na beskrajnoj visoravni temperatura je znatno niža nego u fjordovima gde duboko u kopno prodire uticaj tople Golfske struje. Pored niskih oblaka iz kojih svaki čas nas zaliva jača ili slabija kiša, duva i hladan, neprijatan vetar. Zaustavljamo se kod suvenirnice, gde se za norveške pojmove mogu jeftino kupiti suveniri, najčešće rogovi: losa, soba, irvasa.

Nas daleko više interesuju nedaleke poluloptaste kuće, igloi, iznutra sagrađene od drveta, a spolja oblepljene i pokrivene sa busenima trave. Pored kuće, na jarbolu leprša se i neobična zastava. Kasnije saznajemo da je to laponska zastava. Prečnik kuće je oko pet metara. Spolja se uočavaju samo drvena vrata i dimnjak. Vrata se otvaraju preko užeta opterećenog sa suprotne strane kamenom. Ulazimo unutra. Udobno i prijatno je u njima. Vrata su zastakljena, pa unutra ima i dosta svetlosti. (To je ustupak blagodetima civilizacije.)

Ovi poluloptasti igloi su najčešće kuće Laponaca koji žive na najsevernijem delu Evrope. Laponci, ili kako ih Norvežani zovu „narod Sami“, žive poglavito na severu Norveške, iznad polarnog kruga. Ima ih, pored Norveške, u Švedskoj, i Finskoj, kao i u Rusiji, gde su i najbrojniji. Iako ih u Norveškoj ima svega oko 50 hiljada, na severu, u pokrajini Laponija, imaju i svoju samoupravu i svoj lokalni parlament.

Nekoliko Laponaca našlo je za pametno da se ovde naseli i da, sem gajenja sobova, pronađu dopunski prihod prodajom suvenira.

Predveče stižemo u Bergen, drugi grad po veličini u Norveškoj sa oko 250 hiljada stanovnika.

U Bergenu je stvarao i najpoznatiji norveški kompozitor – Edvard Grig. Grigova kuća je na brežuljku, okružena bujnim zelenilom, sa pogledom na more, zalive, ostrvca. Zgrada je od bele cigle, sa nekoliko lučnih svodova i velikim prozorima. Tu je i terasa i uređene staze za prilaz kući. Sada je tu muzej sa eksponatima, koji posećuju mnogobrojni turisti od kojih većina nema veze sa muzikom.

U muzeju sve je do sitnica sačuvano i u stanju kakvom je bilo za života kompozitora. Od kuće vodi staza do nedaleke brvnare, ukusno urađene. Postavljena je nadohvat mora. U njoj se može slušati bes bure i grmljavina talasa , ali i uživati u tišini mora. Ovo je bila Grigova oaza mira. Dolazio je ovde svakodnevno. Osamljivao se i u stvaralačkom nadahnuću pisao muziku.

Grig je sa svojom ženom Ninom sahranjen u steni koja je u blizini i dominira nad morem. Grob je zatvoren masivnom mermernom pločom na kojoj je samo isklesano njegovo ime. I ništa više. Dalje, o njemu govore njegova dela – njegove kompozicije!

Uz zaliv su neobične srednjovekovne Hanzine kuće. Srećemo u gradu mnoštvo turista iz raznih zemalja sveta. Iako je nebo tmurno i kiša stalno preti, prolaznici su svi veseli, nasmejani. Bergen, iako se ne može podičiti nekim starim građevinama i ostacima daleke prošlosti, deluje uredno, čisto, ljupko, skladno, i nadasve – lepo.

Iz Bergena krećemo ka Oslu.

Dolazimo do jednog veoma impresivnog vodopada. Nije najveći ni po visini, a ni po količini vode, a ipak, nas je opčinio. Sve dosad viđene vodopade gledali smo iz daljine ili iz broda, ili iz autobusa. Ovaj vodpad Northajmsund, nalazi se nedaleko od asfaltnog puta. Preko jedne previsne stene, preliva se bujna vodena koprena široka bar deset metara. Količina vode je tolika da se kroz vodopad visok bar tridesetak metara ne providi. Pešačka staza vodi pod sam slap. Neobičan je to doživljaj, kada si u tunelu vodopada! Ispred i iza tunela vidi se stenje, zelenilo, trava… Ispod vodopada, sa jedne strane je tamna stena, litica, a sa druge strane, neprozirna vodena koprena. Huk vode je toliko jak da se nikakvi drugi zvuci ne čuju. Osećaš se kao u nekom čarobnom, srebrnom kavezu.

Opet smo se popeli na novu visoravan… Prolazimo pored brojnih jezera. Dolazimo do jedne klisure, uzanog procepa u stenama. Zastajemo. Prilazimo ambisu. Pridržavamo se za kržljavo rastinje. Sa druge strane klisure, sa visoravni, survava se u ambis, dubok bar 200 metra, poveći potok. Veoma impresivno deluje bela traka vode koja nestaje u dubini, na mrkim, tamnim, vulkanskim stenama.

Oslo, glavni grad Kraljevine Norveške, ostavlja veoma upečatljiv utisak na nas. Grad je sav u zelenilu. Razbacan je na velikom prostranstvu na obalama Oslofjorda. Grad je besprekorno čist. Nigde nema saobraćajne gužve, nema užurbanosti, nema vreve. Sve nekako teče mirno i spokojno. Oslo je nestvarno lep, a razlog je – on je uklopljen u prirodu, on je deo prirode!

Nedaleko je i Kraljev dvor. Zgrada povelika, ali ne impresionira. Viđeni su širom Evrope daleko kitnjastiji, bogatiji i lepši dvorci lokalnih knezova i prinčeva. Oko dvorca je park, šuma. Nema nikakve ograde oko dvorca. Postoji samo počasna straža, ali stražari nisu neme statue, već živi ljudi koji hoće i da se nasmeju i porazgovaraju sa znatiželjnim turistom. Koristimo priliku da se fotografišemo sa njima. Ispred dvorca je bronzani spomenik jednom od kraljeva, pretku današnjeg kralja. Spomenik nema ograde, nema cveća, samo je okolo nasuta šljaka! Nije čak ni betonirano! Na neki način, postaju nam jasne priče da se norveški kralj može sresti na ulici u šetnji ili kupovini, sam bez pratnje, bez telohranitenja. Isto tako verujemo da ovde ministri dolaze na posao – biciklom! To su kod nas nezamislive stvari. Zar se može biti ministar bez službenih kola, bez šofera, bez telohranitelja? Ipak, ovde nije Balkan, to je Skandinavija!

Dolazimo u park „Vigeland“, najimpresivniji deo Osla. Na trideset hektara površine u kamenu i bronzi ispričana je uzbudljiva istorija čovekovog života i postojanja.

Gustav Vigeland je bio poznati norveški skulptor. Umro je 1944. godine na kraju Drugog svetskog rata. Svoj park je radio sa svojim učenicima i saradnicima skoro čitavih 40 godina! U parku-muzeju ima 650 ljudskih figura. Sve skulpture su nage, bez odeće. Umetnik je u startu insistirao da bez obzira na, u ono vreme puritanske nazore, sve figure budu nage, i da park-muzej bude uvek otvoren i – besplatan! Gustav Vigeland postavio je sebi osnovni – skulptorski zadatak da kroz kamen i bronzu, prati čitav čovekov životni vek! Od rođenja do smrti. kroz skulpture prikazati sve, i dobre i loše epizode čovekovog života. Hodajući parkom-muzejem, sagledava se i doživljava najlepša oda čovekovom trajanju u vremenu i prostoru.

Umetnik je svoju viziju počeo od začetka života. Od embriona, preko rađanja, detinjstva, zrelog doba života, kroz mnogobrojne, svakodnevne scene, stigao do poznog, poslednjeg dela života. Završna poruka je najimpresivnija. Na kraju parka, na uzvišici je obelisk visok sedamnaest metara, na kome je u jednom vrtložnom, naizgled nerazumljivom skladu izvajano 121 ljudsko telo. Ova najsloženija skulptura je vrhunac Vigelandove poruke da je ceo život jedno večno kretanje u zatvorenom krugu umiranja i rađanja.

Sve skulpture nose nazive po radnjama i događajima koje čovek obavlja ili se u njima nalazi. Skulpture su: Momak i devojka u zagrljaju, Čovek i žena sa bebom, Stari čovek sa detetom, Devojka se detetom u naručju, Žena nosi zaspalo dete, Žena koja se smeje, Dečak plače, Srditi dečak, Stara žena oblači devojku… i još bezbroj drugih skulptura. Svaka je impresivna i jaka, tako da posetilac iako se divi lepoti, pozama i kvalitetu skulptura, ne može, a da ne bude zaokupljen i mislima: Ko smo? Odakle smo? Kakav je smisao života?

Kada posetilac uđe kroz kapiju od kovanog gvožđa i suoči se sa uzburkanim pejsažom kamena i bronze, pred dramatičnim i nežnim scenama otrgnutim iz čovekovog života, plaši se da sve to, tu toliku lepotu i snažnu poruku ovog jedinstvenog parka-muzeja neće moći da primi, da apsorbuje. Ali taj utisak ubrzo nestaje. Vigelandovo delo nas je potpuno osvojilo. Sam park Vigeland, kao i cela Norveška je mesto spokoja i najuočljivijeg sjedinjavanja čoveka i prirode!

Na kraju treba reći: Norveška je bogati i neponovljivi raj na samom severu Evrope!

Aleksandar Damjanović, 82 godine, Novi Sad
Dipl. ing tehnologije u penziji