Aleksandar (Novi Sad): Od Hilandara preko Esfigmena, Vatopeda do Kareje i natrag

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“. Priča je objavljena u publikaciji „Riznica sećanja“ koju je objavilo UG Amity Snaga prijateljstva, kao priča van konkurencije. G. Damjanović je, naime, na svim prethodnim konkursima osvajao nagrade i time je zavredio titulu Majstora pera.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Manastir Esfgimen, Sveta gora

U Svetu Goru (Atos) dolaze mnogobrojni posetioci. Mnogi su vernici, neki su znatiželjnici, a neki su i – planinari.
Gosti smo manastira Hilandara. Ovde nećemo opisivati mnogobrojne čarobne lepote Hilandara. Nećemo pričati o samom manastiru: o ikoni Trojeručici, o vinovoj lozi koja daje isceljujuće plodove, o čudesnom bunaru, o tvrđavi kralja Milutina, o Spasovoj vodi, o pirgu Svetog Vasilija, o… O tome je već mnogo pisano.

Došli smo ne samo da se molimo Bogu, i da pomognemo vrednim monasima i upoznamo rajske lepote ovog srpskog svetilišta, već i da posetimo neki od dvadeset svetogorskih manastira. (Odmah treba znati da na svetogorskom poluostrvu Atosu nema nikakvog javnog prevoza, sem jednom dnevno, kada stigne brod, autobuske linije od luke Dafni do Kareje, prestonice ove monaške autonomne republike, a koja je u središtu, centru poluostrva Atos. Sve ostalo prelazi se peške, obeleženim stazama, ili neasfaltiranim, kolskim putevima!)

Nedelja je. Poranili smo. Već u pola šest ujutro, a to je po našem vremenu u pola pet, krećemo peške put Kareje, središta Svete Gore. Cilj je u Kareji obilazak isposnice – „Molčalnice“ Svetog Save.

Do Kareje ima skoro sedam sati hoda, a udaljenost je preko 20 kilometara.

Za svega 35 minuta bili smo kod najbližeg manastira Esfigmena, koji je na obali mora. Manastir je, kao i svi svetogorski manastiri, sagrađen u obliku tvrđave sa visokim, višespratnim zidinama i odbrambenim kulama, a u sredini je, zaštićena sa svih strana, hram-crkva. Ovaj manastir, najbliži Hilandaru, istovremeno je i najortodoksniji na celoj Svetoj Gori, jer se najpotpunije pridržava strogih, hiljadugodišnjih propisa (tipika). Manastir nema električnu struju, nema telefon, monasi jedu samo jednom dnevno…

Kao ilustracija strogog režima življenja u ovom manastiru, neka posluži slogan, na grčkom jeziku, koji je velikim slovima ispisan na strani manastira okrenutoj pučini, a na kome piše: „Pravoslavlje ili smrt.“ Da bi ušli u ovaj manastir nije bilo dovoljno da smo pristojno obučeni u duge pantalone, košulje ili majice sa dugim rukavima, a na nogama da imamo cipele, već smo morali na ulazu u hram da dobijemo crne mantije koje smo navukli na našu odeću. Samo tako obučeni prisustvovali smo delu dugotrajnog svakodnevnog bogosluženja.

Posle kraćeg zadržavanja u Esfigmenu i fotografisanja (samo spolja), nastavljamo ka manastiru Vatoped. I ovaj manastir je na obali mora, vazdušnom linijom udaljen je samo nekoliko kilometara od Esfigmena, ali, da bi se do njega došlo, treba se popeti na visinu od oko 400 metara, i ponovo spustiti do obale mora. To „zadovoljstvo“, pod već visoko podignutim suncem traje dva i po časa hoda!

Od Esfigmena kolski put vodi blago uzbrdo ka bugarskom manastiru Zografu. Posle pola sata hoda, putokazna tabla, naravno na grčkom jeziku, ukazuje na skretanje levo, jedva vidljivom stazom. Ova kamenita staza ide kroz kržljavu makiju sve do vrha brda. Na vrhu nastaje praznik za oči! Desno je dolina, zelena, obrasla dosta kržljavom bodljikavom šumom (makijom), a levo, strmo ispod litice, nalazi se more. Pri obali, more je pliće, providno i svetlo plavo, a dalje ka pučini sve tamnije i tamnije. Nebo bez oblačka. Pučina se proteže u beskraj, čini nam se sve do Carigrada. Udišemo isparenja aromatičnih biljaka, koja nas opijaju. Oduševljeni smo. Uživamo. Posle kraće pauze, nastavljamo dalje.

Hodamo kamenitim grebenom sa prekrasnim vidicima još skoro jedan sat, blago udaljavajući se od obale. Stižemo do prevoja. Ovde nailazimo na popločani put, konjsku stazu, koja je na mnogo mesta znalački podzidana ko zna kada, a načinjena vrednim monaškim rukama. Nešto niže ulazimo u pravu šumu. Put se serpentinama spušta i mi vidimo opet obalu mora i naš prvi cilj – manastir Vatoped.

Odavde posmatran ne deluje kao manastir, već kao omanji primorski gradić. Za pola sata smo na obali. A, obala je kao izmišljena za plažu, za odmor, za kupanje.

Nažalost, na Svetoj Gori niko se ne kupa. Monasi ne samo da se sami ne kupaju u moru, već to i posetiocima zabranjuju. Na peščanoj plaži mnoštvo izbačenog materijala. Pored stabala drveta, tu su grane, letve, daske, grede, tu je i obilje kanti i flaša od raznobojne plastike. Naiđosmo i na jednu ispravnu fudbalsku loptu. Sve je to danak civilizaciji koja se ovde negira, ali, ipak, neumitno dolazi. Pošto smo sami na ovoj rajskoj plaži, ne odolevamo iskušenju, pa se pored igranja sa fudbalskom loptom i okupasmo u toplom moru…

Od ove plaže do Vatopeda treba uz novo penjanje i spuštanje, istina manje i blaže, još pola časa hoda.

Manastir Vatoped je u zalivu u blago nagnutoj dolini. Uzdignut je i udaljen oko 100 metara od mora. Sagrađen je kao tvrđava. Ispred, i oko manastira, nalazi se mnoštvo kuća. Čini se da u njima neko živi. No, kada se priđe bliže, vidi se da je sve pusto, nenaseljeno. Iznad manastira, na susednom brdu, vide se ostaci neke antičke građevine i akvadukta. Na susednoj uzvišici između manastira i planine je poveće veštačko jezero koje snabdeva vodom manastir i okolne žedne njive.

Sam manastir je veći i prostraniji od Hilandara. Spada u red najvećih svetogorskih manastira. (Pored 20 manastira, na Svetoj gori su još 16 skitova – manjih nesamostalnih manastira i bezbroj pojedinačnih, monaških isposnica.) Manastir je opasan visokim odbrambenim zidinama. Unutrašnjost manastira je prostrana i popločana ravnim kamenim pločama. Unutar manastira ima više crkava, hramova i ima veoma lepu, veliku trpezariju sa kamenim stolovima i klupama, koja može da primi preko 400 gostiju!

Nas najviše interesuje Crkva Svetog Save Srpskog. Jedan monah, kada smo mu objasnili da smo Srbi, i da smo došli iz Hilandara, vodi nas u vrh dvorišta do omanje neugledne građevine-crkve. Otključava je i uvodi nas u malu pripratu (predvorje), a zatim u crkvu. Tu je ikonostas sa dosta ikona, ali ni to, a ni crkva, na nas ne ostavljaju neki veći, dublji utisak. Sve je nekako malo, skromno, siromašno i obično.

Čitalac će se sigurno zapitati: „Otkud crkva Svetog Save u grčkom manastiru?“ Odgovor je sledeći: Dolaskom Rastka Nemanjića u Svetu Goru 1191. godine, manastira Hilandara nije bilo. Rastka, (Svetog Savu) u manastir je krišom doveo ruski kaluđer i oni su se u prvo vreme smestili u stari ruski manastir Rusik. Tu je Sveti Sava i zamonašen. Kasnije, dobivši od vizantijskog cara hrisovulju (ukaz, dozvolu) da može da sagradi srpski manastir na ruševinama srušenog manastira Helandariosa, on se sa ocem Nemanjom, tada već zamonašenim Simeonom, preseljava bliže gradilištu u Vatoped, da odatle nadgleda gradnju Hilandara. Za vreme gradnje Hilandara, Sveti Sava gradi u krugu manastira Vatopeda omanju crkvu u kojoj se bogosluži na srpskom jeziku. Ta crkva i danas postoji.

To je odgovor otkuda u grčkom manastiru srpska crkva.

Po obilasku i slikanju Vatopeda (kao obaveštenje: ovde je zabranjeno slikanje, ne samo crkvi, već i dvorišta manastira!?), nastavljamo peške stazom strmo uzbrdo ka Kareji. Uzgred, od Vatopeda ka Kareji postoji ravan, bez rupa, prašnjav kolski put, bez tucanika, bez asfalta, sa mnogo serpentina, koji se završava u pristaništu Dafni.(Monaška vlast u Kareji, a to je glavni grad autonomne monaške države Svete Gore, ne dozvoljava asfaltiranje svetogorskih puteva. Kod električne struje situacija je nešto bolja. Neki manastiri su je uveli, među njima i Hilandar, a neki se još uvek, žilavo odupiru novom vremenu. Imali smo prilike da na putu između Esfigmena i Vatopeda vidimo, da su na mnogo mesta drvene bandere za struju porušene, ali ne od vetra ili nevremena, već jednostavno, ručnom testerom prerezane, kao nemi otpor savremenim novotarijama!)

Mi ne idemo obilaznim prašnjavim putem, koji se serpentinama uzdiže do visine od preko 800 metara, već idemo obeleženom stazom kroz kržljavu šumu. Uspon je oštar, a sunce nemilosrdno prži. Sami smo. Nigde nikoga nema. Nekolicina nas ne odoleva iskušenju, pa se skidamo goli do pojasa, a oblače se i kratke pantalone. (Poznato je da se na Svetoj Gori uvek ide u košuljama, sada već može i sa kratkim rukavima, ali nikako u kratkim pantalonama.)

Od Vatopeda do Kareje ima dobra tri sata hoda. Po izlasku na hrbat planine, dolazimo na kolski put, koji i dalje vodi uzbrdo, ali nešto blaže nego do sada. Usput prolazimo kroz pravu šumu pitomog kestena.

Kada nam se put odužio i kada smo izgubili nadu da ćemo stići u Kareju, srećemo monaha koji, kada nas je video razgolićene, počinje da viče na nas i da nam demonstrativno okreće leđa. Dok prolazimo kraj njega, ali prethodno obučeni i uljuđeni, čujemo da monah šapuće sebi u bradu na ruskom jeziku: „Ovo je sveta zemlja. Bože, oprosti im.“
Osećamo se grešno i postiđeno. Ovo nam je već treći greh, istoga dana!

Odmah posle ovoga neprijatnog susreta ulazimo u širi, popločani put, koji nas dovodi do prelepog pogleda na Kareju koja je dole ispod nas, sva u mediteranskom zelenilu. Put ovde pravi dosta veliki luk. Na samom ulazu u Kareju, stižemo da zapuštenog, ali velelepnog ruskog skita Svetog Andreje, koji je veći od mnogih samostalnih manastira i ima najveću pravoslavnu crkvu na Balkanu.

Ulazimo u Kareju, jedini grad ove monaške, autonomne republike. Sa obe strane su zgrade, nalik na primorske vile i vikendice. Očekujemo buku, žagor, muziku, dečji smeh. Dočekuje nas razočarenje. Sve je tiho, mirno, nenastanjeno, gluvo i bezglasno. Stižemo do centra. Da nema autobusa, koji je doveo grupu turista iz Dafnija, glavne luke Svete Gore i nekoliko monaha – bili bi sami! U dve-tri prodavnice može se kupiti hrana i voće. Tu je pošta, policija i – kafana u kojoj ima čak i piva! Pijemo pivo. Zatim ručamo makarone sa prelivom od paradajza i gljiva.

Obilazimo puste ulice – a ima ih svega dve! Razgledamo Sabornu crkvu, najstariju na Svetoj Gori, sagrađenu u četvrtom veku naše ere. Zatim, tu je i bela zgrada Sveštene skupštine, odakle se upravlja ovom jedinstvenom monaškom republikom. Najzad, gore na brdu utonulom u zelenilo, pronalazimo Hilandarsku kuću. To je dvospratnica gde odsedaju Hilandarci kada dođu u Kareju, a tu živi i hilandarski predstavnik u Karejskoj skupštini.

Umorni smo i ne odlazimo do manastira Kutlumuša, koji je udaljen svega dvadesetak minuta hoda. Čekamo 16 časova da se spustimo i obiđemo cilj našeg putovanja: isposnicu Svetog Save. Jedva je nalazimo u zelenilu bršljana. To je omanje zdanje, gde na ulazu piše: „Blagosloven je koji dolazi u ime Gospodnje.“ Iznad ulaza je u mozaiku kopija čudotvorne ikone Bogorodice. U isposnici živi monah Simeon i jedan iskušenik-poslušnik. Iznad ulaza u malu crkvicu je na mermernoj ploči izvod teksta iz „Karejskog tipika“. (Tipik je propis o načinu življenja i molitvama u manastirima, koje je Sveti Sava propisao još pre 800 godina, a koji se i danas poštuje.)

U crkvi su freske na svim zidovima. Ispred je ikonostas, dosta kitnjast, iz 18 veka. Na ikonostasu primećujemo nešto neobično. Umesto da je desno od ulaza u ikonostas ikona Hrista, a levo Bogorodica, ovde je obratno! Desno od ulaza je čuvena i čudotvorna ikona Bogorodice , „Mlekopitateljica“, kako doji mlađanog Isusa, dok je levo ikona Isusa! Ova ikona „Mlekopitateljica“ doneta je iz Palestine – Svete zemlje od strane Svetog Save, i smatra se da je čudotvorna, a rad je nepoznatog majstora-slikara iz 9. veka.

Ovde stojimo bez reči. O svemu smo nešto čitali, čuli, sve nam je tako poznato, a ipak, sve je tako nestvarno. Još kada nam je pokazana i tzv. „Molčalnica“ Svetog Save, gde je on u prostoriji tri metra dugoj, a samo metar širokoj, danima sedeo, postio, molio se Bogu, i smišljao kako da pomogne svojoj otadžbini Srbiji, ostali smo bez reči istinski potreseni, zabezeknuti i ošamućeni.

Shvatili smo da se nalazimo na svetom mestu, na mestu gde je začeta era napretka i prosperiteta Srbije. Dugo smo ćutali, očiju suznih.

Povratak iz Kareje smo malo pojednostavili. U pustoj Kareji, kada su se turisti vratili u luku Dafni, nađosmo jednog grčkog monaha sa kombijem da nas odbaci do Vatopeda i skrati nam pešačenje do Hilandara. Cena prevoza kod ovoga monaha nije bila naivna, iako se kaže da su svetogorski monasi okrenuti samo Bogu i večnom životu, te da ih ovozemaljska zarada ne interesuje. Put koji smo po nesnosnoj žegi u dolasku prešli za tri sata hoda, sada smo to prevalili za manje od pola sata, vozeći se po prašnjavom drumu.

Od manastira Vatoped nastavismo istim putem natrag peške ka Esfigmenu i Hilandaru, ali sada sa suncem koje zalazi i žurbom da se stigne do 21 čas u Hilandar. (Poznato je da se svi svetogorski manastiri zatvaraju kada padne mrak, i da je otvaranje tek ujutro, kada svane.)

Da ne bi spavali napolju, požurili smo, i od pola šest, do devet uveče stigli smo mrtvi umorni od Vatopeda do Hilandara.

Toga dana smo prešli skoro 40 kilometara uz samo jedan obrok uz savlađivanje visinske razlike od oko 2000 metara.
Legli smo bez večere, umorni, ali prepuni utisaka sa ovoga hodočasničkog, grešnog planinarskog puta po bespuću Svete Gore.

Za Svetu se Goru može se sa pravom reći da je zaista pravi Nacionalni park, jer u njoj nema asfaltnih puteva, nema automobila, nema buke, nema seče šume, nema uznemiravanja divljači, nema đubreta i otpadaka, a nema ni turista. Svuda na Svetoj Gori vlada tišina i – iskonski mir!

Sveta Gora nije samo raj za monahe i isposnike, već je raj kako za biljke, tako i za životinje, a i za ponekog namernika-hodočasnika, grešnika kakvi smo i mi bili.

Aleksandar Damjanović, 83 godine, Novi Sad
Dipl. ing tehnologije u penziji