Početna Magazin Godine Društvo Zakoni 2014: Šta je svetski trend, a šta domaći specijalitet?

Zakoni 2014: Šta je svetski trend, a šta domaći specijalitet?

Poruke za nas, ukratko: Morate biti vredniji od Nemaca, jeftiniji od Indusa, posvećeniji od Amerikanaca, obrazovaniji od Engleza, brojniji od Kineza… i leteti kano sivi sokolovi, narode moj!

S obzirom da je za nekoliko dana rešeno da se usvoje predlozi o Zakonu o radu, Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju (oba na štetu radnika, odnosno budućih penzionera), smanjenje penzija i plata u javnom sektoru za po 10 odsto (već u prvom krugu, a ne zna se koliko će takvih krugova biti), Penzin želi da podseti čitatelje da nije sve tako crno – samo nama, i samo ovde. Ne, to ne znači da je manje crno, samo znači da se ne može posmatrati kao lokalni trend, i tako kritikovati, podržavati, uzbuđivati se…

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Samo veoma veoma mladima, i veoma zaboravnima zvuče kao otkrovenje poruke da morami biti vredniji (jer smo sad lenji?), da moramo biti kao Nemci (jer smo sad kao… Srbi?), da moramo biti jeftiniji (u odnosu na Azijate?), da moramo biti obrazovaniji (u odnosu na Amerikance i Engleze?), da moramo manje odmarati tokom godine, imati slabiju zdravstvenu negu, duže radno vreme, više radnog staža..

Oni informisaniji čekaju 15-godišnjicu ovih mantri kod nas, i znaju da isto slušaju i svi ostali radnici na svetu: Englezima govore da nema novca za lečenje, Amerikanci lečenje ionako nemaju već decenijama, ali sad još moraju biti jeftiniji od Azijata, Špancima, Grcima, Portugalcima i Italijanima govore da treba da budu kao NemciSamo Nemcima niko ništa ne govori. Ko uopšte ima pravo da im išta kaže kad su svetski šampioni?

Tako se radnik u SAD, ili Britaniji, ili Španiji, ili Australiji, takmiči sa onim u Srbiji, ili Kini, ili Vijetnamu, ili Brazilu, ko će da ima najmanje slobodnih dana, najviše radnog vremena (bez obračuna prekovremenih sati), da radi za što manje novca i beneficija (doprinosi, godišnji, topli obroci, regresi), da ide što kasnije u penziju, i da što više bude uveren da tako jednostavno mora – za njegovo dobro.

Zapravo, da li se u navedenim disciplinama takmiče radnici ili neko drugi, u njihovo ime ili u svoje ime, to jest, u svoj novčanik? Ali, sve ovo čak možda i nije staro dobro pitanje klasa. Stvari su danas pomalo kompleksnije, čak i zabavnije. Ko su danas uopšte radnici a ko poslodavci?

Ako je narod poslodavac svoje vlasti, ko je poslodavac vlasti u državi koja živi od pozajmica? Oni koji pozajmljuju plate i penzije svima, pa i političarima, ili oni koji prosto glasaju? Ako većina država živi od pozajmica, ko je taj što ima da pozajmi svim tim državama?

Ili, ako je poslodavac ona koja zapošljava sebe, muža, sestru i dete, vodeći trafiku u blizini porodičnog doma, da li njoj odgovara da muža, sestru i dete nikad ne primi za stalno? Da li njima, zarad mira u kući, odgovara da se pridruže sindikatu preko kog će tražiti svoja prava?

Ili, ako je poslodavac javno preduzeće čija se prodaja najavljuje već deceniju, deceniju i po, dve, pa se sadašnje stanje kompanije smatra privremenim, da li je možda pošteno zaključiti da je poslodavac zapravo trenutno nepoznati vlasnik, u čije ime i korist se donose sve odluke? Ako nije tako zašto bi se donosili zakoni namenjeni uslovima privatizacije umesto zakona koji bi rešavali postojeće stanje?

Penzije su već drugo. Naš penzioni „sistem“ teško da negde ima pandana. Teško da negde postoji toliko uređen sistem kada je reč o obavezama i oduzimanju od plata (i usta) radnika, i toliko neuređen prema nesigurnosti i vrednosti oduzetog kapitala od radnika. Decenijske finansijske transakcije bez bilo kakvih ozbiljnih ugovora, gde baš sve, ceo „dogovor“, za sve to vreme, zavisi od ćudi pojedinaca i njihovih političkih odluka.

I, ko je uopšte penzioner i šta je penzija? Kolike su šanse da doživimo 75 godina? 1:1? 1:5? 1:10? 1:50? Ako radimo do 65, i 40 godina uplaćujemo u PIO fond, prosečno, po zvaničnim statistikama, nećemo uživati u penziji ni po 10 godina.

A, šta ako ne bismo uplaćivali nego stavljali „sa strane“ da „bar deci ostane“? E, to ne može! Bar ne dok se ne plati državi za učešće u ovom svojevrsnom obaveznom lotou zvanom penzija, u kom retki zaista dobijaju, a još ređi imaju moć da izglasaju 10, 15 ili 20 odsto manji dobitak od prethodno obećanog.

I, koliko je zapravo neverovatno neozbiljan, pa i bezobrazan, sistem u kom se, bez ikakve matematike, traži određen iznos uplate, na jedno, a zatim na drugo vreme, a onda se svake godine ipak procenjuje koliko će biti isplaćivano? I otkuda nama uopšte i dalje pojam PIO „fond“, kada pare dolaze i odlaze na neke i sa nekih potpuno drugih računa i adresa? Fond je jedno, a vetrometina i drumska vaga za pretakanje prometa nešto sasvim drugo.

Šta čovek može da učini? Prvo da čuje, da se seti, da razmisli van okvira medijskih naslova i neprekidnog niza besmislenih izjava. Posle će nekima od nas nešto i pasti na pamet. Da to bude svaki stoti među nama, pa je dobro. Ipak je nas mnogo. To nam je najveća mana… I najbolja hrana!