Početna Magazin Godine Upozorenje: Sve češća zloupotreba psihoaktivnih lekova kod starijih pacijenata

Upozorenje: Sve češća zloupotreba psihoaktivnih lekova kod starijih pacijenata

Upozorenje: Sve češća zloupotreba psihoaktivnih lekova kod starijih pacijenata

Da li preterujemo sa terapijama koje uključuju psihoaktivne lekove kod starijih osoba? To je pitanje koje se postavlja nakon istraživanja koje je otkrilo da je stopa prepisivanja psihoaktivnih lekova čak dva puta veća za starije od 65 nego za mlađe pacijente.

Studija koja je u julu 2015. godine objavljena u časopisu Američkog gerijatrijskog društva (Journal of the American Geriatrics Society: Mental Health Care Delivered to Younger and Older Adults by Office-Based Physicians Nationally) takođe je utvrdila da stariji imaju daleko manje šansi da u okviru zdravstvene zaštite dođu do psihijatra ili da prime psihoterapiju.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Šta su najveći problemi ovakvog stanja? Kao prvo, psihoaktivni lekove obično predstavljaju veći rizik za starije nego za mlađe pacijente, a terapije koje ne uključuju lekove, od pshiterapije do meditacije, mogu biti jednako evikasne kao ovi lekovi za neke mentalne poremećaje kod starijih osoba, i to bez ikakvih rizika po zdravlje.

– Istraživanje ukazuje da lekari, ali i osiguranja koja pokrivaju troškove lečenja, treba da naprave novu procenu ovakve prakse upotrebe ovih lekova među starijima – kaže autor studije, gerontolog Donovan Maust, docent na Univerzitetu u Mičigenu.

Njegov tim koristio je podatke obuhvaćene od 2007. do 2010. godine u istraživanju američkog zavoda za statistiku, i u njima uporedio koji je odnos prepisivanja psihoaktivnih lekova kod starijih (65 godina i više) i kod mlađih (od 18 do 65 godina).

Oni su analizirali preko 100.000 lekarskih intervencija, uzimajući u obzir da mlađih ima znatno više, istraživači su utvrdili da se starijim pacijentima češće prepisuju lekovi za anksioznost, depresiju i druge probleme vezane za mentalno zdravlje.

Ovakav dokaz je naročito značajan u svetlu povećanja brojnosti starije populacije, te je kontrola upotrebe lekova i pronalaženje alternativnih efikasnih tretmana i procedura za njihovu primenu od velike važnosti.

Previše lekova – i to, pogrešne vrste lekova…

Psihoaktivni lekovi, po mišljenju Američkog gerijatrijskog društva, predstavljaju direktan i indirektan rizik po starije pacijente.

– Verovatno najviše zabrinutosti treba da bude usmereno na grupu lekova anksiolitika (anxiolytic), to jest na lekove koji su namenjeni tretmanu anksioznosti, kao što su „Ativan“ i „Xanax“. Dokazi ukazuju na to da ovi lekovi povećavaju rizik od padova kod starijih osoba, što može dovesti do čitavog niza drugih problema: od preloma do hospitalizacije, od operacije do povećanog rizika smrtnosti – kaže Maust.

Pored toga, ovi lekovi mogu da udvostruče rizik saobraćajnih nezgoda, a neka poslednja istraživanja pokazuju da je moguć i povećan rizik od razvoja demencije ukoliko se ovi lekovi uzimaju tokom dužeg vremenskog perioda.

Antidepresivi, koji su nešto bezbedniji od anksiolitika, mogu povećati krvni pritisak, a oni koji se zasnivaju na serotoninu mogu povećati rizk od krvarenja (iako sasvim malo). Međutim, ako stariji pored ovih lekova uzimaju i lekove koji regulišu zgrušnjavanje krvi, to već može biti ozbiljniji problem.

Veliki problem je naročito to što je reč o pacijentima koji često već uzimaju nekoliko vrsta lekova, možda i 10 do 12 vrsta, tako da i u slučajevima kada psihoaktivni lek sam po sebi nije naročito rizičan, on postaje samo još jedan u nizu drugih. To otvara mogućnost zabune, otežava kontrolu i praćenje unosa lekova, a ovde zaista nije reč o lekovima kod kojih „tu i tamo poneka greška“ tek tako prolazi bez posledica.

U praksi, osobe koje pate od demencije, pate i od poremećaja kao što su depresija ili anksioznost, i onda nastaje situacija u kojoj takva osoba dobija u ruke potencijalno opasne lekove čiji su efekti često „nategnuti“, to jest – rezultati su minimalni. Postavlja se i pitanje: da li je ispitan uticaj ovakvih lekova čiji je cilj delovanja mozak, na mozak pacijenata koji je već napadnut demencijom?

O mladim i starijim pacijentima

Deo istraživanja kojim je utvrđeno da stariji češće dobijaju psihoaktivne lekove od mlađih moguće da otkriva zapravo „tihu“ reakciju zdravstvenog sistema na ranije trendove:

– Poslednjih decenija, zdravstveni sistemi bili su pod pritiskom da možda stariji pacijenti ne dobijaju dovoljno pažnje, terapija, uključujući tu i mentalne poremećaje. Kao rezultat, učinjeni su napori da lekari prepoznaju depresiju i anksioznost kod starijih pacijenata tokom pregleda. Tako je u opštu praksu ušao trend potpomognut i strukom i osiguravajućim kućama, da se više pažnje obraća na ove probleme starijih – pojašnjava Maust.

I tako, nakon perioda u kom su stariji pacijenti češće zanemarivani, nastupio je trend prelaska u drugu krajnost u kojoj se simptomi anksioznosti i depresije kod stariji preterano često tretiraju lekovima.

Antidepresivi „novije“ generacije, kao što su „Zoloft“ i „Prozak“, imaju manje negativnih efekata od sličnih lekova koji su korišćeni u ranijim decenijama. To je još jedan razlog „epidemije“ korišćenja psihoaktivnih lekova – jer se oni danas smatraju bezbednijim nego ranije, i ljudi imaju manji otpor da ih uzimaju. Iako ovo u najvećoj meri jeste istina, lekarima bi ipak trebalo preporučivati opreznost.

Drugi razlog u ovolikoj razlici učestalosti prepisivanja psihoaktivnih lekova starijim u odnosu na mlađe, jeste pitanje dostupnosti lekara koji prepisuju ove lekove. Naime, zbog prirode svog zdravstvenog stanja stariji pacijenti češće viđaju svoje lekare od mlađih osoba.

I tako, oni se bliže upoznaju sa lekarima dok prate i tretiraju probleme kao što su artritis, pritisak, dijabetes, i kad se desi neki stresni događaj, kao što je smrt supružnika na primer, oni na tim „redovnim“ pregledima pokazuju i znake psihičkih problema na koje lekari često reaguju prepisivanjem terapije ovim relativno bezbednim lekovima u najboljoj nameri da pomognu pacijentu.

Niko nije kriv, ali…

Lekari bi i sami želeli da mogu da reaguju na neki drugi način, da pošalju pacijenta na terapiju ali na razgovor kod socijalnog radnika, ali ove usluge često nisu dostupne, a ni naročito popularne kod osiguranja koja traže „najefikasnija“ rešenja.

– Zaista mislim da lekari žele da pomognu pacijentima. Ali znamo da mnogo puta blaži oblici depresije i anksioznosti sami po sebi nestanu ako malo sačekamo uz pozornost da ne dođe do eskalacije stanja – kaže Maust.

Psihoterapija može pomoći, ali nekada se dešava da su lekovi dostupni odmah, lekar započne sa terapijom, pacijent pokaže napredak, i onda se sve to jednostavno nastavi i psihoaktivni lek postaje deo svakodnevih doza starijih pacijenata.

– Vreme je da se zapitamo da li nam je potrebna korekcija ovog trenda. Trebalo bi pooštriti prepisivanje psihoaktivnih lekova, i podržati alternative lekovima kada god je to moguće, među kojima je i pristup socijalnih službi „čekanje i posmatranje“ – kaže Maust.

I mnogi drugi se slažu sa njim. Postoji obnovljeno interesovanje za model zdravstvene zaštite zvan – kolaborativna nega (collaborative care), i to je jedan od pristupa koji dobija zamah reformama zdravstvenog sistema u SAD. U tom modelu lekari opšte prakse dobijaju podršku timova – psihijatara, sestara, socijalnog radnika, koji koordinišu brigu o pacijentu koji ispoljava simptome anksioznosti, depresije i drugih hroničnih stanja.

Ovakav stručni tim može se opredeliti za pristup „posmatraj i čekaj“, kojim se prate simptomi. Svaki od navedenih stručnjaka prati stanje iz svoje sfere rada, i pacijent ima više šansi da izbegne upotrebu lekova.

Ipak, Maust napominje da on ni na koji način ne govori o tome da neke aktivnosti mogu tek tako postati zamena lekovima, pa čak i alternativnim terapijama (hobi, umetnost, itd). On podvlači da su anksioznost, depresija i drugi slični problemi, veoma ozbiljna stanja koja moraju da se tretiraju na odgovarajuć način, te da je ovde samo reč o tome da se nađe malo bolja granica.

Autor članka: Nell Lake, novinarka i autorka knjige „Negovatelji: Priče o polakom gubitku, hrabrosti i ljubavi iz grupe za podršku“ (Nell Lake, The Caregivers: A Support Group’s Stories of Slow Loss, Courage And Love).

Izvor: Common Health